Otvorenje izložbe „Mladen Stilinović – BOL“ u Apoteci

B. V.

06.09.2024.

Otvorenje izlož­be Mladena Stilinovića nazi­va „BOL“ bit će odr­ža­no u subo­tu, 7. ruj­na u vod­njan­skoj Apoteci – pros­to­ru za suvre­me­nu umjetnost.

„U hrvat­skom stan­dard­nom jezi­ku raz­li­ku­ju se ime­ni­ca bol muškog roda i ona žen­skog roda. Kad u muškom ozna­ča­va osjet tje­les­ne pat­nje i trp­lje­nja, a u žen­skom osje­ćaj duhov­ne pat­nje i trp­lje­nja. Iako je proš­lo više od 10 godi­na i dalje se sje­ćam tre­nut­ka kad nas je pro­fe­so­ri­ca mor­fo­lo­gi­je uči­la ovoj dis­tink­ci­ji te svog ins­tin­k­tiv­nog čuđe­nja. Tada, još pla­ha i mla­da, moje pre­is­pi­ti­va­nje auto­ri­te­ta bilo je tiho, no ta je infor­ma­ci­ja obi­lje­ži­la zače­tak osob­nog odno­sa i razu­mi­je­va­nja ide­olo­ške pod­lo­ge jezi­ka. Par godi­na kas­ni­je, upoz­na­jem Stileta u nje­go­voj pos­ljed­njoj godi­ni živo­ta kako sto­ič­ki pod­na­ša bol (m. r.), a uro­nja­va­njem u nje­gov rad, bibli­ote­ku i pros­tor, upoz­na­jem i nje­go­vo iskus­tvo boli (ž.r.).

„Iako pri­sut­na i u Mladenovim naj­ra­ni­jim rado­vi­ma (nje­go­voj poezi­ji i eks­pe­ri­men­tal­nom fil­mu), on temu boli eks­pli­cit­no otva­ra 1970-ih radom Igra Bol. Na sva­ko od 6 polja bije­le koc­ki­ce rukom ispi­su­je bol te pozi­va na sed­mo­mi­nut­nu igru s vlas­ti­tim strp­lje­njem i pomi­re­nos­ti s neiz­bjež­nim i jed­na­kim isho­dom sva­kog baca­nja koc­ki­ce. Nastavlja u umjet­nič­kim knji­ži­ca­ma u koji­ma ispi­su­je dane u tjed­nu na stra­ni­ce ili bro­je­ve koje izjed­na­ča­va s boli, a taj pos­tu­pak kru­ni “redak­ci­jom” Oksfordskog rječ­ni­ka engle­skog jezi­ka (Dictionary – Pain, 2003) u kojem na 523 stra­ni­ca zna­če­nje sva­ke rije­či pre­kri­va bje­li­nom te stva­ra odsus­tvo kako bi ju zami­je­nio rije­čju – pain. Jer kao što Stile i sam kaže – ponav­lja­njem ne vjež­baš samo ponav­lja­ti, već i zaboraviti.

„Branka Stipančić u vod­njan­skoj Apoteci kuri­ra male­nu “bibli­ote­ku” Mladenovih boli. Na poli­ce smje­šta nje­go­ve knji­ge: Janje moje malo, Oduzimanje nula, I have no time. Iznad poli­ca smje­šta Stiletove foto seri­je i knji­ge, nje­gov repre­zen­ta­ti­van Artist at work i Odnos noga kruh. U ladi­ce u koji­ma su se nekad skla­di­šti­li lije­ko­vi pohra­nju­je frag­men­te Stiletovih mis­li i ide­ja te cita­te koje je volio, s namje­rom da iz njih goto­vo čuje­mo nje­gov glas. U prvoj nas pros­to­ri­ji suoča­va s nemo­ći na sva­kom kut­ku, ona je jas­no pred nama, no i skri­ve­na u malim, nepra­vil­nim zakut­ci­ma. Publika pos­ta­je sudi­onik, ako se na to, narav­no, odva­ži, jer tko zna što se može otkri­ti kad se upus­ti u otva­ra­nje ladi­ca boli? Proces je i dodat­no egzal­ti­ran ogle­da­li­ma koja nude moguć­nost dodat­nog obra­ču­na­va­nja sa sobom u tom istra­ži­va­nju. Dubljim ula­skom u pros­tor, dobi­va­mo male­ni tre­nu­tak za pre­dah do pos­ljed­nje pros­to­ri­je, gdje smo obra­ču­na­ti i okru­že­ni suro­vos­ti boli. Iako se pro­na­la­zi­mo u slič­nom pro­ce­su čita­nja, kao što je to slu­čaj s knji­ži­com I have no time, ovdje nam Dictionary – Pain ostav­lja doda­tan pros­tor za intim­no iskus­tvo i pro­miš­lja­nje vlas­ti­tog odno­sa s boli.

„Branka izlož­bom Mladen Stilinović – Bol poetič­no pove­zu­je pros­to­re boli. Prostor biv­še apo­te­ke, iako snaž­no obi­lje­žen kon­cep­tom boli, pred­stav­lja i male­no uto­či­šte od nje. Trudi se ponu­di­ti rje­še­nja. Sličan pos­tu­pak može­mo vidje­ti i u Stiletovom radu, boga­tom sje­ci­štu filo­zof­ske mis­li, poet­skog nas­lje­đa i nje­go­vog intim­nog iskus­tva koje sve te seg­men­te pove­zu­je i obli­ku­je. Razumjevši sušti­nu ljud­skog iskus­tva i nje­zi­ne nemo­ći, on se boli ne suprot­stav­lja agre­siv­no, pre­vi­še svjes­tan apsur­da tak­ve bor­be, već pri­hva­ća bez­iz­laz­nost ljud­skog iskus­tva te se posve­ću­je nje­zi­noj anti­te­zi koja nije ugo­da, uži­tak ili lako­ća. Antiteza boli je slo­bo­da, ide­al ljud­skog duha lišen hlad­ne i željez­ne sus­tav­nos­ti gra­ma­ti­ke, naziv­lja i defi­ni­ci­ja. Vrijednosti i trži­šta. Svrhovitosti“, navo­di se u tek­s­tu Sabine Softić

Mladen Stilinović (rođen u Beogradu 1947. – pre­mi­nuo u Puli 2016.). Od 1969. do 1977. radio je s eks­pe­ri­men­tal­nim fil­mom. Bio je član Grupe šes­to­ri­ce umjet­ni­ka u Zagrebu (1975. – 1979.). Vodio je Galeriju PM u Zagrebu (1982. – 1991.). Njegovi rado­vi uklju­ču­ju kola­že, foto­gra­fi­je, umjet­nič­ke knji­ge, sli­ke, ins­ta­la­ci­je, akci­je, fil­mo­ve i video. Broji mno­go samos­tal­nih, ali i grup­nih izlož­bi  a samo neke od njih su izložbe:Galerija Nova (Zagreb, 1976.), Muzej suvre­me­ne umjet­nos­ti (Zagreb, 2003.), Galerija ŠKUC (Ljubljana, 2005.), Kunstverein (Graz, 2006.),Mladen Stilinović: Jer sam mogao, Galerija Prozori (Zagreb, 2022.), Nezamjenjivi čovjek – Uvjeti kre­ativ­nos­ti u doba AI, Biennale de Paris (1977.), Works and Words, De Appel (Amsterdam, 1979.), Sydney Biennale (1992./93.), The Irreplaceable Human – Conditions of Creativity in the Age of AI, Louisiana Museum of Modern Art (Kopenhagen, 2024.),itd.