Bez margina: Feručo Lazarić predstavio je svoju afričku i južnoameričku avanturu
Tekst i fotografije Paola ALBERTINI • Ostale fotografije iz arhiva Feruča Lazarića
U Mjesecu hrvatske knjige, 5. studenoga, u dvorani Gradske knjižnice i čitaonice Pula gostovao je Feručo Lazarić koji je održao putopisno-motivacijsko predavanje „Život je lijep i kad si slijep: moja afrička i južnoamerička avantura“.
Feručo Lazarić, strastveni je planinar i putnik. Planinariti je počeo nakon što je u 40-tim godinama svoga života oslijepio.
Lazarić je rođen 1955. godine u Savičenti i nije cijeli život slijep. Nekad je radio u Uljaniku kao konstruktor-projektant, a zatim je otvorio pizzeriju. Ujedno je dvadeset godina svirao bas gitaru i pjevao po plesnjacima u Rovinju, Umagu i Poreču. U potpunosti je oslijepio u četrdesetoj godini zbog bolesti koja se zove ablacija mrežnice oka.
Ovom prigodom pričao je o svojim putovanjima diljem svijeta i osvajanju nekih od najviših planina, o avanturama na Kilimandžaru, u Zanzibaru, Machu Picchuu, Titicaci.…
Tijekom predavanja pokazao je i razne svjetske prirodne ljepote, ali i koliko život može biti bogat, ispunjen i lijep unatoč različitim preprekama. Svoja iskustva s putovanja opisao je u knjigama “Planinarenje na slijepo” i “Na drugi način lijepo”.
Već na prvu Lazarić je osvojio okupljene koji su sa zanimanjem, oduševljenjem i divljenjem slušali tog strastvenog planinara, putopisca ali i zaljubljenika u život. Izrazito duhovito pripovijedao je o svom hendikepu priznavši da je strašno biti slijep: „Probajte samo na kratko zatvoriti svoje oči“. Isprva se osjećao bespomoćnim i bojao se sam izaći iz kuće, nije mogao sam baš ništa raditi: „Od aktivnog života koji sam vodio prije nije ostalo baš ništa“.
Odlučio ipak nešto promijeniti u životu, odlučio promijeniti sebe i kako kaže, kad čovjek promjeni sebe promjeni cijeli svijet, pa prigrlio svoju sljepoću i počeo je shvaćati kao prednost: „Meni je život sada čak i bolji nego dok sam vidio, živim ga punim plućima, planinarim, putujem i sklapam prijateljstva. Imam besplatan ulaz na izložbe, besplatnu cestarinu, dobivam donacije za putovanja… Stoga volim reći da sam sljepoćom više dobio nego izgubio“.
„Ljudi se zaprepaste kad to kažem jer sljepoća je doista strašna, ali od kad sam slijep počeo sam planinariti i to mi je strast, napisao sam dvije knjige, pišem treću i puno putujem, više nego prije, družim se i upoznajem različite kulture, a to je bogatstvo“, izjavio je.
Isto tako, ističe da je želja za ispunjenim životom i prevladavanjem hendikepa velika stoga osjeća ushit, oduševljenje i pobjedu svaki put kad se popne na neki vrh.
Planinariti je počeo ubrzo nakon gubitka vida u pratnji supruge, a kad ga zbog išijasa ona više nije mogla pratiti, Lazarić je tražio druge načine.
Njegova želja za osvajanjem planina i upornost da to ostvari doista je zadivljujuća. Naime, iako po dolasku na neki vrh nakon mukotrpnog penjanja ne biva nagrađen veličanstvenim pogledom njemu je dosta da mu pratnja u par rečenica opiše što vidi. „Ta euforija savladavanja prepreka dolaskom na vrh meni je najveća nagrada“, naglašava.
A brojne su anegdote vezane za njegov početak planinarenja. Naime, pokušao se priključiti istarskim planinarskih društvima, njih čak sedam, ali ni jedno nema iskustva sa slijepima i bojali su se pa su ga uputili u Zagreb u planinarsko društvo slijepih osoba.
Međutim, on do tada nikad sam nije putovao, ali uputio se u tu avanturu i bez problema došao do Zagreba. Bio je smješten u obližnji hostel i drugoga dana uz pratnju krenuo planinariti.
„Bilo je fantastično, zaista sam uživao, a tu moju avanturu prenijeli su svi mediji, a gostovao sam i na televiziji“, ispričao je.
No tu nije stao, počeo je planirati vlastite pohode i tražiti pratnju te se tako priključili beogradskim planinarima. „Kad sam ih pitao da im se pridružim bili su oduševljeni. No tek tada im je trebalo reći da sam slijep. Iako iznenađeni, pristali su i poveli me na brojna planinarenja“, dodao je. Tako je s njima bio na Dinari, Triglavu, Biokovu…
„Što je teže doći do uspona, to je poslije veće zadovoljstvo“, naglasio je Lazarić.
Podigao je ljestvicu te nakon što mu je zbog epidemije korone propalo hod Camino, otišao je na Via Adriaticu te od Pule do Crne Gore hodao 1.100 kilometara.
„Pratilo me ukupno dvadesetak ljuti, u svakoj mi se državi pridružio netko drugi, a osjećaj da imam sve potrebno na putu i da mi ništa ne nedostaje, bio mi je prekrasan“, rekao je.
Posebno ga je po povratku dirnuo doček prijatelja, njih dvjestotinjak, koji su ga bodrili i čestitali mu što je, unatoč hendikepu, uspio ostvariti takav pothvat. Tada je odlučio napisati priručnik o tome kako putovati kad si slijep, no urednik časopisa za slijepe koji je objavljivao njegove putopise i eseje o životu sa sljepoćom, predložio mu je da to uklopi ubaci u knjigu, što je i učinio.
„Napisati knjigu nije mala stvar. Osjećaj da će nešto ostati i nakon mene je prekrasan“, napomenuo je.
Lazarić uz sve navedeno, svake godine drugi vikend u lipnju organizira i „Vikend inkluzije“ na koji poziva svoje prijatelje i ostale slijepe kolege iz čitave Hrvatske i prijatelje planinare, njegove pratitelje. Tako se već godinama okupljaju u njegovoj rodnoj Savičenti.
Lazarić je potom napisao i drugu knjigu u kojoj opisuje da je kao slijep i jahao, skijao, okušao se u borilačkim vještinama i plesu.
Trenutno piše svoju treću knjigu: „Za mene živjeti znači putovati, upoznavati ljude i o tome pisati“.
A itekako ima o čemu pisati. Naime, Lazarić je osvojio i Kilimandžaro, bio je u Tanzaniji, Zanzibaru, Peruu, a popeo se i na Machu Pichu.
Zapanjuje način na koji opisuje svoja putovanja, ljude, trgove, hranu… Kao da je sve vlastitim očima vidio: „Išli smo na safari džipovima i tu vožnju sam doživio jako dinamičnom i slušao povike ostalih koji su govorili „vidi lav, vidi zebra, vizi nosorog!“ Ja sam im rekao da samo nastave tako glasno uzvikivati jer si onda mogu predočiti sve što oni vide“, pojasnio je način na koji upija svijet oko sebe.
„Putovanje je lijepo makar i na slijepo. Planinarite bilo da ste mladi, zdravi, bolesni, stari, bogati, siromašni… To će vam dati svu ljepotu, sreću i zdravlje, sve ono za čime svi težimo“, poručio je Feručo Lazarić na kraju te dobio dug i zaslužen pljesak okupljenih.
Za desetak dana putuje u Aziju, na Himalaju, a „usput“ će posjetiti i Nepal i Indiju.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
