Premijera filmskog prvijenca Roberta Paulette „Gozba“ u Kinu Valli
Tekst, fotografije i video Daniela KNAPIĆ
Srdačnim pljeskom brojna publika je sinoć, 26. studenog u Kinu Valli ispratila premijeru „Gozbe“, prvog filmskog uratka poznatog pulskog slikara i likovnog eksperimentatora Roberta Paulette. Prije projekcije on je voditeljici kina Valli Nataši Šimunov (koja je film doživjela kao zabavan, groteskan i duhovit) ukratko objasnio da je „Gozba“ nastala u protekle 2 – 3 godine, a započeo je na njemu raditi „sasvim spontano i iznenadno, iz svoje avanturističke težnje da zakorači u prostore u kojima prije nije koračao, što donosi i određene rizike i zadovoljstva.“ Kazao je da je silno uživao u tom radu, ali to nije garancija uspjeha filma, te mu je stoga vrlo vrijedan ovaj ispit pred publikom.
Sudeći po reakcijama, ispit je uspješno položen, što ni ne čudi kad se zna autorovo bogato umjetničko iskustvo, „oko“ za estetske detalje i dar prepoznavanja i življenja malih/velikih životnih radosti.
„Gozba“ je snimljena u autorovoj nezavisnoj produkciji i kolaž je eksperimentalnih, dokumentarističkih, animiranih i biografskih elemenata za koji Pauletta – koji potpisuje scenarij i režiju, te dio snimljenog materijala, a ujedno je i jedini glumac i jedini narator (svojih) tekstova u filmu – kaže da je „transžanrovski“ film. Termin je to za koji je tek nedavno čuo i smatra ga najprikladnijim za određenje njegovog uratka.
Pored odlične ekipe suradnika koji su doprinijeli da „Gozba“ zaokupi i feel good atmosferom napoji sva osjetila (za prekrasne kadrove je uz samog autora zaslužan vrsni snimatelj i montažer Marko Račan, Saletu Undertoonu zadatak je bio sve začiniti duhovitim animacijama, iskusno uho Edija Cukerića podesilo je besprijekorni ton, dok glazba Edija Maružin i Gustafa sve dodatno razgaljuje) veliku zaslugu za vizualnu raskoš i visoku estetsku razinu cijelog filma imaju i očaravajuće prirodne atrakcije premanturskog akvatorija, uz poseban bonus krasnih širokih kadrova snimanih dronom, dok su noćne scene snimane u umjetnikovom vrtu i ateljeu.
Film je podijeljen u više poglavlja i može se pratiti i kao ekranizacija kratkih Pauletinih autobiografskih priča i bilješki na različite teme koje ga zaokupljaju. Na početku, pod maskom magareće glave, autor iskazuje svoju naklonost onima koji su u školi često morali sjediti u „magarećoj klupi“, svim onim buntovnicima, nemirnim duhovima netalentiranim za posluh i prisile kojima ih svijet pokušava dresirati, jer je upravo među njima najviše onih koji –često i po cijeni osobne štete – ruše okoštale barijere i čine kvalitativne pomake za cijeli ljudski rod.
Primarna motivacija vidljiva kroz cijeli film –pričati o rodnoj Premanturi u koju je beskrajno zaljubljen, ili čak doslovno stopljen s njenim egregorom, te čiju degradaciju uslijed povampirenog turizma prati s užasnutošću i tugom onoga tko je se još sjeća u njenoj izvornosti malog mirnog ribarskog istarskog gradića. Taj problem, naravno, nije ograničen na Premanturu, tako da si je kao sljedeći filmski izazov Pauletta postavio snimanje istarskih sela koja ubrzano gube svoj identitet pod pritiskom brutalne i nemaštovito uniformirane turističke izgradnje – betonizacije i bazenizacije bez ikakvog „rišpeta“ za lokalne tradicijske vrijednost. Tu su, potom, i dijelovi u kojima se promišlja autorov dosadašnji put i umjetnost općenito (naročito snimkama u ateljeu, gdje je svaki kadar vesela vizualna razglednica – od različitih detalja u pozadini, preko efektnog plesa u mornarskoj majici koji preklapanjem više snimaka daje začudni vizualni efekt, do raznobojnih naočala koje Pauleta pričajući u krupnom planu stalno mijenja), svoje djetinjstvo, svoj „usporeni“ životni kredo i silnu povezanost s morem, koju posljednjih godina produbljuje veslanjem kanuom, za što u filmu priča kako ga svakim zaveslajem više obuzima ritam mora i okolne prirode…
Ukupni dojam je da se ovim uratkom Pauletta uspio predstaviti mnogo intimnije nego izložbama ili pak intervjuima, stvorivši po svom guštu vrijedan dokument o svom stvaralaštvu i životnim preokupacijama. Tijekom projekcije opsjedala me i misao: „Uh, ovo je prelijepo i ne bi smjelo ići dalje po festivalima, pogotovo ne turističkim promidžbama, jer će uzrokovati još veću i razorniju lavinu napornih turističkih hordi!“, a to bi bilo poražavajuće jer u Premanturi, („Prema matura“, kako ju je nekoć krstio jedan ISKCON swami, zrela ljubav), bi bespogovorno trebalo očuvati upravo to što ona doista jest -„zrelu ljubav“ majke prirode.