„Stvarnost nije dovoljna“- Mirjana Bobić Mojsilović u Gradskoj knjižnici
Tekst i fotografije: Daniela KNAPIĆ
U pulskoj Središnjoj knjižnici je u srijedu, 27. studenog, u suradnji sa Srpskim kulturnim centrom, priređena prva promocija iz novog programa tog centra – književnih susreta „Čitamo s Đorđem Matićem“. Matić je pisac i pjesnik koji posljednjih godina živi u Poreču i biti će moderator ovih susreta, a za prvu gošću odabrao je zvijezdu – poznatu srpsku novinarku, književnicu, pjesnikinju i slikaricu Mirjanu Bobić Mojsilović i njen najnoviji roman „Sazvežđe svitaca”. Kako u najavi stoji, to je „priča o iskupljenju i ljudima koje može spasiti jedino ljubav“, roman sa šest životnih priča koje se za 72 sudbonosna sata isprepletu i zauvijek promijene.
Mirjana Bobić Mojsilović prvo je kao novinarka radila u najznačajnijim medijima bivše države, a svoju je književnu karijeru (nakon osobne krize – suprugove smrti i otkaza u redakciji u kojoj je tad pisala) započela 1997. zbirkom priča “Baba, nemoj ništa da pitaš”. Od tada je objavila dvanaest romana, nagrađivanih i prevođenih na mnoge svjetske jezike, dvije knjige drama (šest ih je postavljeno u kazalištu), dvije knjige eseja i ilustriranu zbirku poezije. Njena druga pasija je slikarstvo, kojem se vraća „uvijek kad je najsretnija“.
„Ovaj kišni dan stvoren je za pisanje i za poeziju“, primijetila je na početku, prisjetivši se da je posljednji put u Puli bila u svojim 20tima kao novinarka na PFF‑u, ali sjeća se samo svoje tadašnje zaljubljenosti: „Nikad se ne sjećamo što smo jeli, pili, koju haljinu ili cipele smo nosili, sjećamo se samo očiju koje su nas gledale i osjećaja u nekom trenutku i na nekom mjestu.“ Dodala je kako je pisac mali sujetni bog, jer iz vlastite autobiografije, svojih posrnuća, pobjeda i uznesenja stvara svijet. Bira i temu i junake i njihove sudbine… „Literatura ispravlja sve nepravde stvarnosti. Pisac ima moć učiniti da ga u njegovim romanima vole svi koji ga nisu mogli voljeti, vide svi koji ga nikad nisu gledali i da napravi svijet po svojoj mjeri. Zato je uvijek, o čemu god netko piše, to na neki način i njegova autobiografija i po tome možemo vidjeti je li kreten ili budala, je li politički korektan, iskompleksiran, da li boluje od manije veličine, jesu li mu važnije nagrade od publike, ili vjeruje da je najvažnija sudbina knjige da bude čitana… jer knjiga koja nije čitana je uzaludno napisana.“
„Kad sam nakon 25 godina otišla iz novinarstva i počela se baviti literaturom“ – pričala je dalje Mirjana – „imala sam rečenicu „Nije važno da budem u pravu, nego da budem sretna.“ U mojoj je mladosti društvena klima pogodovala intelektualcima, mladim ljudima željnim znanja i dokazivanja, onima koji su voljeli istinu, slobodu, pravdu…Mi smo se energično angažirali biti u pravu i to dokazivati. Ok, kad si mlad čovjek je u kompeticiji – Što bi rekao Isac B. Singer: „Kad bi čovjek neke stvari mogao znati dok je još u punoj snazi, svijet bi izgledao drugačiji“. Kad sam se osvrnula, shvatila sam da je toliko vode proteklo Savom i Dunovom i da sam izgubila vrijeme dokazujući da sam u pravu. Na sreću, shvatila sam da je najveća ljudska pobjeda kad možeš udahnuti i reći nekome: „pa ti si u pravu!“. Tada, kad shvatimo da se ne umire kad nismo u pravu, kada ne pobjeđujemo, postaje nam jasno da nije bitan cilj nego put i to me je spasilo od ludila. Nova rečenica mi je „Stvarnost nije dovoljna“ – to je moj životni i umjetnički credo, jer smatram da je faktografija života u osnovi ista za sve ljude (bez obzira na godine, spol, religiju, kulturu, profesiju): rođenje- škola –posao – brak i djeca – starost – smrt. Tko se osloni samo na to, samo će to i imati – tu užasavajuću melankoličnu misao o besmislenosti života. Ljudi koji se ne oslanjaju samo na to, već se trude i nešto izmisliti, oni imaju taj stav da stvarnost nije dovoljna i da se na svom životu treba raditi. Čovjek je kreativno biće, biće kreacije. Kad se zaljubljujemo mi smo najkreativniji na svijetu, tada smo svi pisci. Uvijek biramo u koga se zaljubimo i tada počinjemo pisati taj roman. Kad se, pak, odljubimo, uzimamo macolu i razvaljujemo to što smo napravili, pa često razvalimo i ono što je vrijedilo. Dakle, zaljubljivanje je kreativni posao, a najgluplji, najdosadniji i najbesmisleniji ljudi su oni koji se nikad nisu zaljubili, već očekuju da svi u njih budu zaljubljeni. To je u stvari najniža razina kulture, koncept narcističke obezboženosti suvremene zapadne civilizacije koja je u velikoj mjeri kontaminirala i ove naše prostore.“
Opisala je i, kako to sada vidi, „najljepši dio svoje biografije“ – razdoblje kad je otišla iz novinarstva, počela pisati knjige, te ih „sama protiv svih“ objavljivati i distribuirati: „Tad sam si rekla: nema mene više u sistemu i nisam 25 godina ušla ni u jednu redakciju.“ (danas radi seriju reportažnih tv-emisija pod nazivom „Srećna Srbija“). Kad je 2000. objavila svoju najprodavaniju knjigu „Dnevnik srpske domaćice“ (koja prati prosječnu Jugo-obitelj od 60-ih sve do vremena Miloševića i danas je rasprodano već 55 izdanja, jer stižu nove generacije koje je čitaju), Milošević je još bio na vlasti i knjige su se slabo prodavale, ali je ona u četiri mjeseca uspjela prodati čak sedam izdanja te knjige, nudeći je sama po beogradskim knjižarama dok bi je mala kćerkica čekala u automobilu. Danas, uslijed promjena na tržištu, svoje knjige objavljuje u izdavačkoj kući „Laguna“. U Hrvatskoj je objavljen njen roman „Ono sve što znaš o meni“, za što su joj neki i zamjerili „što je dopustila da je prevode“.
Matić je ocijenio da se njene tiraže za Hrvatsku nepojmljive i da se u Srbiji puno više kupuju knjige, a iz obilja tema kojima se bave Mirjanine knjige, izdvojio je problem odnosa starosti spram mladosti u svijetu kulta mladosti i pitao odnosi li se to samo na žene…
„Mislim da su danas i muškarci uhvaćeni u tu mašinu za mljevenje mesa. Istambul je prepun muškaraca koji si implantiraju kosu, rade liposukciju i sl. To je pitanje opskurnosti novca. Ljudi koji imaju novac, koji im daje osjećaj moći, misle da mogu pobijediti zakone prirode, fizike. U ovom ludilu boga Mamona, u ovoj patološkoj ekspanziji potrošačke kulture i promociji materije, danas se trošnost – novac i tijelo, stavljaju kao vrhunska tema. Zapadnoj je civilizaciji postavljen imperativ: Budi sve mlađi! Ili Budi najbogatiji. Oni s više novaca svakako imaju više mogućnosti održati mladolik izgled, ali to je jedna od najluđih mefistofelofskih iluzija – kao što je najveća opasnost da nas đavo uvjeri da ne postoji, tako je druga najveća opasnost da čovjeka uvjeri da je Bog. To je suština onoga o čemu ja pišem. Protjerivanje Boga u suvremenom svijetu je patološki narcizam, nepostojanje drugoga, samo ja-pa-ja… Selfie je najveći dokaz toga – nekad je za fotografiju drugi bio potreban bar da te slika, a sad imaš sam sebe i ogledalo. Zamisli tu prazninu u kojoj živi čovječanstvo! Zato imamo industriju ludila, psihofarmaka, kao jednu od najbrže rastućih industrija. Kad se suoči s tom prazninom čovjek ne može živjeti i traži bijeg- bilo da pije tablete, prozake, bromazepane ili ide u razne druge ovisnosti… Čovjek koji ne čita se u tome ne snalazi, ali ljudi koji čitaju se nikad ne mogu osjetiti kao nule, iako nam mediji stalno poručuju: ti si nula ako ne voziš Lamborgini, ili: ako nemaš vilu i 40 godina mlađu ribu ili frajera – ubij se! Nemam ja problem s time, samo me smeta što je to postalo smisao života. Ljudi koji mnogo čitaju imaju od toga zaštitu, njih grle njihovi pisci, pomažu im uspraviti se i ne predati se tom demonu koji pokušava pokoriti čovječanstvo. To mu, naravno, neće poći za rukom, jer je duh nepokoriv.“
Nije izbjegnuto ni poznato „ko nas, bre, zavadi?“- pitanje, odnosno: što nam se to, nakon 80-ih sa sve više sloboda, posebno u tzv. „omladinskoj štampi“, dogodilo 90-ih?, na što je gošća odgovorila: „S ovim uvidima koje danas imam, ista nevidljiva ruka koja danas radi ovaj kaos po svijetu, isti ljudi i iste sile mraka koje razaraju Gazu, Ukrajinu, zakuhavaju sve ratove, srušile su i Jugoslaviju. A da se vratim na prvi dio pitanja: ta sloboda 80-ih nam nije bila data, mi smo se za nju borili. U doba komunizma, sve dok nisi dirao tamo nekog baju npr. Dolanca ili nekog drugog, nebitno – imena im se više ne sjećam, imao si najveću slobodu ako si se bavio društvenim fenomenima, a to sam radila ja, Tijanić, Tirnanić, Marić i druga velika novinarska imena. K tome, rock and roll i omladinska supkultura bili su mjesto gdje ostali “partizani“ nisu svraćali, osim onih koji su postavljani na uredničke funkcije, „udarnici“ čija je jedina kvalifikacija bila koliko su kubika zemlje prebacili u kolica na omladinskim radnim akcijama. Oni se u to nisu razumjeli – to je isto kao da se ja danas prepirem s klincima oko AI‑a… Tu smo slobodu bili izborili, a onda se desio rat. Uopće, gledali smo u Ameriku i tu zapadnu demokraciju kao pojam svega, a danas vidimo da je taj duh „wokeizma“, ta navodno ljevičarska kultura koja je zapravo fašistička –iznjedrila nezapamćenu cenzuru i autocenzuru koju možda možemo mjeriti samo s onom u doba Staljina. Npr. ljudi su uvjereni da je Twitter mreža za slobodu govora, a ona je sasvim suprotno- sredstvo maksimalne kontrole te slobode.“
Mirjana s ponosom ističe: „Iza mene nikad nije stajala ni jedna partija, nevladina organizacija ili, ne daj Bože, Soros!“ i gdje god predstavlja svoje knjige ponavlja da svi ljudi koji mnogo čitaju jesu i pisci, bez obzira hoće li to svoje pisanje materijalizirati u knjigu ili će ga živjeti… „Obično pisci što imaju više nagrada i manje čitalaca to su dosadniji, ozbiljniji i pokušavaju uvjeriti publiku: to vi ne možete. A ja kažem: Ne, vi možete!, i životi su bolji svakome tko ( umjesto da mrzi svoju sudbinu, svog muža, ženu, oca…) sjedne i počne nešto pisati – to je popravljanje vlastitih života, a moje je duboko uvjerenje da se tako popravlja i svijet.“ Zapitala se i što ćemo s najmlađom generacijom, onima do 20 godina („Mi smo znali svaki band, knjigu i film, a oni danas znaju nabrojati vrste raketa dugog dometa“) ? „Ponavljam, ljudi koji čitaju imaju bolje živote od ljudi koji ne čitaju. Ljudi koji čitaju uvijek su u razgovoru sa sobom, s piscem i junacima romana. U mojim se knjigama uvijek ističe čitanje, moji se junaci uvijek vrzmaju oko nekih biblioteka, u potrazi su za piscem ili knjigom koji će im promijeniti život, a ponekad i sami postaju pisci. Kada im se desi, a desi se svakome od nas, da pomisle da u životu nema ni happy enda, ni bajke, ni nikakvog spektakla itd., tada se onima koji čitaju otvore aleksandrijske biblioteke koje imamo u svojim glavama i iz njih izađu svi ti pročitani likovi, poklone nam se sa zahvalnošću što su pročitani i pokažu nam „svetlance u tami“- ideju da bi i mi mogli nešto napisati.“ Nastavila je pričati kad joj „neki namršteni“ pričaju kako se tiska previše knjiga i više nema smisla pisati, a ona im odgovara: „Ne, književnost nije ničiji zabran. Mi stalno imamo teritorijalni pristup polju duha, a ono je neograničeno, pripada svima i za svakog ima mjesta. Ne treba vam ničija dozvola da počnete nešto raditi od svog života – da napišete knjigu, roman, poeziju, da slikate, štrikate, pjevate, uzgajate svoj vrt… jer onaj tko životu pristupa s tim stavom djeteta: Hoću probati, igrati se, hoću danas imati osjećaj radosti – taj pobjeđuje.“
Autorica se prisjetila i detalja jedne priče koja je stigla na njen konkurs za kratku poticajnu „antidepresiv“ priču: Jedna se baka sinu požalila kako joj je susjeda na tržnici ukrala 10 pari pletenih čarapa. Kad ju je sin pitao hoće li je tužiti, odgovorila je: „neka, sine, isplest ću ja nove“. Mirjana je to ispričala ne kao primjer rezigniranosti i pomirenosti s zlom svijeta, nego kao poticaj da nam nikad ne bude mrsko krenuti ispočetka.
Dokle?- upitao je Matić, dodajući kako mu se čini da to stalno radimo. „Nema veze, to nas čini mladima. Novi su počeci fantastični. Znači-budi kao dijete, inače „ima da te nema“, pojest će te mulj stvarnosti. Svaki dan preko medija dobivamo direktne ili subliminalne poruke o našoj nedovoljnosti – nikad nećeš biti dovoljno lijep, vitak, bogat, uspješan, dobitnik nagrada, zemljoposjednik, što god. Lakše nam je tome reći „stop“ ako uz knjige ukapiramo da se sve može započeti ispočetka.“
Večer je zaokružena poezijom, koju je Mirjana počela ozbiljnije pisati u novije vrijeme i smatra da je u Srbiji „vratila poeziju na velika vrata“, jer se neko vrijeme govorilo kako poeziju nitko ne čita i nitko je nije objavljivao. Naglasila je kako pripada generaciji koja je odrastala na poeziji i u ono vrijeme djevojke nisu impresionirali likovi koji vrte ključevima skupih automobila (rijetki su imali i Fiću) nego kreativci, pisci, pjesnici ili bar oni koji su znali recitirati poeziju. Svi su u to vrijeme čitali, učili na pamet i pisali poeziju… „Poezija se piše u samoći i iz nekog weltschmertza, svjetskog bola, ili neke naivne unutrašnje potrebe. Ona spava u svima nama, postoji i samo se u probudi u jednom trenutku.“ Nakon što je kao najveći kompliment svojoj poeziji navela to što djeca danas na natjecanjima iz recitacije govore njene pjesme, Mirjana Bobić Mojsilović za kraj je izgovorila svoju podulju ljubavnu pjesmu koja završava s: „Nemam za čime da žalim, jer ja sam hodočasnik i ljubav je moj Jerusalim.“
Od publike, koja ju je nagradila srdačnim pljeskom, a potom i redom za potpis knjige, umjetnica se oprostila šaljivo i poticajno: „Ovo vam je dokaz za moju rečenicu: Od samog života važnija je njegova interpretacija. Prema tome: nema tog nemanja od kojeg ja ne mogu napraviti imanje. Ili, što bi rekao moj guru, Mitar Mirić: Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine.“
