„Istra je domovina moje duše, a Indija duha“ – 30. Sa(n)jam knjige u Istri okončan istarskim autorima
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije iz arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
Pored prof. Egidia Ivetića koji je, zajedno s povjesničarom Mauriziom Levakom i Andreom Matoševićem, razmatrao tezu o primarnoj usmjerenosti svih aktivnosti ljudi uz Mediteran na more (zbog čega ih naziva i „contadini del’mare“, odnosno „zemljoradnicima mora“), u sklopu programa „Histrokozmos“ i u završnici 30. Sa(n)jma – protekle nedjelje uvečer – svoju novu knjigu predstavio još jedan Puležan – tragatelj, pisac i profesor na Filozofskom fakultetu u Puli, Igor Grbić. O njegovoj novoj knjizi „Istarska freskočašća I.“ ( u izdanju Ibis grafike) prvo je govorio prof. Jagor Bučan, redovni profesor zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti.
Odmah je naglasio da Grbića iznimno cijeni kao autora: „Privukla me ne samo njegova spisateljska okretnost nego i način na koji misli, svjetonazor koji je jasno razvidan u njegovom radu, a da pritom nije plakatno prisutan. U njegovom vrlo raznolikom djelu (pjesničkom, proznom i pripovjednom) prevladava jedan „basso profondo“, crvena nit koja doista ima svjetonazornu dosljednost, vidljivu i u ovoj knjizi. Ona jest svojevrsna slikovnica, budući su joj predmet istarske freske i spoj je jezika i slike, ali je i jedinstvena, jer pristupa svom predmetu mimo bilo koje zacrtane trase.“
Za razliku od tzv. katafatičnog pristupa, potvrdne teologije koja se koristi likovima i analogijama da bi govorila o Bogu, Grbić – po Bučanovu sudu – bira pristup mistika, odnosno predstavlja se kao apofatični mislilac, koristi negaciju kojom pokazuje da se Bog ne može u potpunosti upoznati i opisati. Stoga odmah na početku knjige ima potrebu i ograditi se: „Ovo nije knjiga iz ikonologije, ni ikonografije, nije komparativna religija, nije ni povijesna ni mitološka…“.
Grbić se vrlo vješto oslanja na svoje eruditsko poznavanje svih tih raznih disciplina kao na interpretativne krajputaše, ali na njima ne zastaje. Ide dalje da bi se odvažio za nešto što mnogi ne čine, što im brani njihova akademska vjera, a to je da se upuste u to emaniranje, kazao je prof. Bučan, dodajući da Grbić naglašava potrebu za jasnim razlikovanjem imaginiranja, koje nije nikakvo domišljanje ili maštanje nego je disciplina mišljenja koja se, u indijskoj tradiciji koju autor poznaje i njeguje, iznimno cijeni i naziva sinonimima poput intuicije. Stoga se kod Grbića imaginacija može shvatiti i kao organ spoznaje, zaključuje Bučan, dodajući: „Igor se upušta u krajnje neobična opažanja i tumačenja u kojima vozi svojevrstan slalom ne samo među toponima na karti Istre nego i idejnim konceptima i domišljajima.“
Što, dakle, ova knjiga jest?, zapitao se Bučan, dodajući da Grbić već na prvoj stranici govori da je to knjiga koja se može poistovjetiti s poezijom, odnosno imaginacijom kao poetskim pristupom koji predstavlja vezivno tkivo poetičnoga mišljenja. „Zato je ovo svojevrstan kompendij vježbi iz imaginacije“, ocijenio je Bučan, dodajući da se taj pristup onome što je nemoguće misliti i prikazati između redaka osobito očituje u načinu na koji u knjizi razmišlja npr. o liku Ivana Krstitelja ili lindarskom tzv. Živome križu.
Kako se o ovoj knjizi ne može sve reći, njeno istinsko predstavljanje bi trebalo nalikovati praizvedbi glazbenog djela, odnosno valjalo bi ga integralno pročitati pred slušateljstvom, zaključio je prof. Bučan te pročitao dva kraća isječka iz knjige. Za prvi je nakon zadnje rečenice „Svaki je put dobar dokle god je na njemu dobar putnik“, dobio pljesak odobravanja, a drugi – kojeg je Bučan pročitao „kao neku vrstu legitimacije metode ili poetičkog sredstva kojim se Igor služi ‑glasi: „Mada ni moja imaginacija nije od ovoga svijeta, svijet u kojem se začinju oblici njezinoga ukazanja ne prestaje biti Istra. Ona je domovina moje duše, kao što se domovinom mog duha jasno nadaje Indija. Moje pisanje o Istri otud je njezina stalna indizacija. Sam proces simboliziran je napadnom sličnošću fizičkih obrisa tih dvaju prostora. Proizlazi da je moje pisanje o Istri zapravo sustavno otkupljivanje Istre Indijom. Travku po travku, kamen po kamen, slovo po slovo, sliku po sliku.“
Sam Grgić prvo se zahvalio publici što je te tmurne i hladne nedjeljne večeri popunila Crveni salon („Iskreno, i ja sam mislio hoću li doći na svoju promociju.“), a zatim i svom bratu Saši Grgiću, koji je – kao i kod ranijih Grgićevih publikacija – samozatajno odradio omot knjige i puno autorskih vizualnih intervencija u fotografije freski, te bi ga valjalo istaknuti kao koautora. Zahvalio se i podršci Županije Istarske u nastanku ove knjige.
„Ono do čega mi je stalo je da pišem onako kako osjećam da moram. To nije stvar izbora, nikakav program, ne idem s nekim ciljem, kako ispadne-ispadne. To što pisac treba raditi je pisati, što vjernije i bolje može, sve ostalo je na drugima“, rekao je Grbić, naglašavajući upravo imaginaciju kao ključnu riječ: „ Nekad se to nazivalo uobraziljom, možemo je nazvati trećim okom, božanskim organom ili otiskom kozmičkog uma u čovjeku, koji vam je već rječnik draži. Ako polazimo od nje, nema greške što se tiče sadržaja. Onda možete progovarati o bilo čemu, jer osjetite da je u svemu jedno te isto.“
Ovoj knjizi prethodio je roman „Pokreti u bulji“ smješten u Puli i autor ga je nedavno promovirao u pulskoj Središnjoj knjižnici. Ovom ga je prigodom spomenuo kao još jedan primjer svoje metode pisanja: „Iako je knjiga ni o čemu, o banalnostima, događa se uglavnom u krčmi, a čitatelje kroz cijelu knjigu prati prisutnost nečega što ne mogu definirati, dijagnosticirati, uprijeti u to prstom. Ono nešto na što sve drugo upućuje, onaj svijet iza svih tih svjetova.“ U slučaju nove knjige „to su stjecajem okolnosti freske, ali utjecati se na freske kao na krajnji sadržaj ove knjige je prilično promašeno čitanje. Nije uzaludno, naravno, ali bojim se da vam je promaklo najvažnije, a to je da su te freske prozor u kojem počinje svijet za svijetom. Knjiga i počinje citatom meni dragog Williama Blakea: „ Služim se očima kao prozorom, ne gledam njima nego kroz njih.“ Jasno mi je da to može izgledati preortodoksno, čak heretično i naravno da neki povjesničar umjetnosti može pronaći pogreške… Čitatelji znaju imati problem i s drugim mojim knjigama – često se pitaju gdje prestaju činjenice, a gdje počinje to ludovanje, igra imaginacije? Moje knjige traže zahtjevnog, pažljivog čitatelja spremnog uložiti vrijeme, trud, napor i ima taj senzibilitet. Takvih je malo, ali to nije nešto čime bih se trebao zamarati, jer mislim da onaj tko to uspije pročitati može puno dobiti. Sve što čitatelju treba dano je u svakoj mojoj knjizi. Vodiči i obuhvati su tu, a taj imaginativni skok, taj salto mortale je nešto u čemu ja čitatelju ne mogu asistirati. No, ako je dovoljno hrabar, dovoljno vjeruje i dovoljno je ispunjen takvim senzibilitetom, takav skok – ne samo kroz moje knjige, nego i knjige takve vrste – pruža ne samo užitak nego i neprocjenjive koristi. To je, baš kako je rekao Jagor, vježbanje imaginacije. Ako imate osjećaj za duhovno, vodit će vas na različita mjesta.“
Moderator Aljoša Pužar publici je poručio: „Prof. Bučan rekao je da Grbićeve knjige nisu bestselleri, a autor da ga za to nije briga, a moja je vulgarna uloga da vam knjigu preporučim. Nemojte je se prepasti, čak i ako imate zazor od mističnog ili zazor od onog što stoji iza, iza, iza slike. Ne zato što su to istarske freske, nego zato što se ova knjiga može čitati na 500 različitih načina – tu ima pjesama, eseja, činjenica, srednje jasnih činjenica, sivih zona, mnogo divne indologije, nesvakodnevnog govora i težnje za istinama koje nisu svakodnevne …Kupite ju i uživajte!“
