Mladi umjetnici i arhitekti – veliko bogatstvo Pule
(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: Predstavljanje rada udruge Router 5.1 u Dnevnom boravku
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
Izložba mladih koji su pripreme za svoje upise na umjetničke akademije i srodne smjerove (grafički, tekstilni i industrijski dizajn) na studije arhitekture i krajobrazne arhitekture ili pak u pulsku Školu za primijenjenu umjetnosti i dizajn – obavljali uz stručno vođenje akademske kiparice i profesorice likovne umjetnosti Roberte Weissman Nagy, u njenoj Udruzi Router 5.1, otvorena je u utorak, 17. prosinca u prepunom Dnevnom boravku DC‑a Rojc.

U malim grupama, kroz krajnje individualizirani način, polaznici u opuštenoj atmosferi ateljea razmjenjuju ideje i informacije, potrebna im znanja i vještine, osnažuju svoje vlastite potencijale i rukopise, što im sve pomaže da uspješno upišu željene obrazovne institucije. Neki od njih danas razvijaju svoje umjetničke karijere, a raspršeni su doslovno diljem svijeta – od Venecije i Ljubljane, preko Haaga, Beča, Amsterdama do Hong Konga.
U ime Saveza udruga Rojca prisutnima se na otvorenju prvo obratila Afrodita Bulajić. Zahvalila se mladim autorima, a najviše Roberti Weissman Nagy kao njihovom spiritus movensu i inspiraciji. Izrazila je i zadovoljstvo što Dnevni boravak upravo ovom izložbom obilježava kraj godine na najbolji mogući način – s nadom i svjesnošću da stvarno možemo pokazati odlične radove i postignuća tih mladih ljudi.

Roberta Weissman Nagy zahvalila se publici na „vjetru u leđa“, te iskazala žaljenje što je većina predstavljenih autora svojim obvezama na fakultetima bila spriječena prisustvovati otvorenju izložbe. „Kako u publici vidim puno njihovih roditelja i prijatelja“, nastavila je, „moram reći da sam imala sreću raditi s djecom koja očito odrastaju u zdravim obiteljima i uz podršku svojih roditelja, što je iznimno važno, jer je ponekad pokazatelj uspjeha razvoja djeteta upravo odnos roditelja prema odgoju i obrazovanju.“ Naglasila je da su (makar ih ona i dalje naziva djecom) predstavljeni autori danas ili u ŠPUD‑u ili su studenti, mnogi i na raznim stranim fakultetima, a neki već kreću u svoje karijere i za svoje projekte ubiru prva značajna priznanja.

Priznala je da ni sama ne zna „iz ove ekipe koja je random izabrana“ koga bi mogla posebno izdvojiti, jer sve koji su prošli kroz njen atelje jednako doživljava: „Sve su to moja djeca… doživljavam ih kao svoje i ni jedno mi nije draže, ljepše, pametnije, sposobnije…“ Ovu je prezentaciju zamislila u tri dijela, pa je tako, nakon njenog uvodnog pojašnjenja postava uslijedio kratki performans žongliranja sa šarenim svjetlećim kuglama jednog mladog polaznika Routera, a zatim i projekcija 12-minutnog filma u kojem je svaki zastupljeni autor predstavljen nekim svojim radom i kratkom biografijom.
Nadalje, Nagy je precizirala da su izloženi radovi mahom digitalni, te najavila da iduće godine putuje u London na njihovo predstavljanje u Green Book Gallery koji također radi sa mladim ljudima na vaninstitucionalnom načinu obrazovanja slično Routeru 5.1. Do te suradnje je došlo zato što je umrežena s mnogim sličnim projektima u svijetu i londonskim se kolegama svidio njen način rada s mladim talentima. Naravno, naglasila je, današnji uspjesi ovih mladih ljudi prije svega su rezultat njihovog predanog rada i fokusa. Međutim, nada se da u tome ima i neka mala zasluga tih početaka u Routeru 5.1., kako sama kaže – neuglednom i nerestauriranom ateljeu na 5. katu stražnjeg bloka DC‑a Rojc, u kojem su se osjećali kao u svom „sigurnom mjestu“ – tu su se uspijevali međusobno otvoriti, podijeliti i neke svoje najintimnije priče, jer su znali da će to što se izgovori ostati u ateljeu. „Nema gore ničeg luksuznog, osim sadržaja – tragova ljudi koji su u njemu boravili i stvarali“, rekla je Roberta Weissman Nagy, predstavivši potom pojedinačno svaki rad i autore: Marlenu Ban, Gaiu Radić, Ivanu Bajec, Laru Plastić, Almu Kugić, Laru Kutić, Doru Ramljak, Diega Belcija, Petra Perešu, Ivana Škorića, Mihaela Balaća, Ericu Geiger Rabar, Pavu Kunjašić, Franciscu Marić, Josipu Magdalenu Kandžija ‚Marca Veličkovića te Nastasju Miletić, koja je ujedno odgovorna za vizualni identitet izložbe i prezentaciju popratnih materijala.

„Od svakog od njih sam i ja nešto naučila“, kazala je dalje Nagy. „Jako sam puno stvari primijetila i usvojila u tim našim susretima, a vjerujem da je i to jedan link u tom našem prijenosu znanja, jer znanje se upija na puno različitih razina. Svi različito učimo, svatko različito klikne na nešto i skuži… Čini mi se da je moj posao u tome da osjetim gdje je taj klik i tu uletim unutra i dalje se ta stvar sama razvija. U suštini mislim da je cijela moja uloga u njihovom razvoju da ih naučim misliti, da ih oslobodim u promišljanju onoga što zaista jesu. Nije tajna da sam provela više od 30 godina u sustavu hrvatske prosvjete i mislim da sam uzela ono najbolje od njega, a trudim se sve ono što nije najbolje (naravno da i toga ima) ostaviti van svog života i svog ateljea. Router 5.1 nastavlja s radom, ove godine dodali smo i kiparstvo, tako da – hvala vam što ste došli unatoč Adventu, „Orašaru“ u INK‑u i drugim događanjima u gradu i nastavite nas pratiti!“, poručila je na kraju publici.

Dodajmo da je, govoreći o uspjesima svojih bivših polaznika, njihova ponosna mentorica više puta ponovila kako bi bila šteta da se svi oni jednog dana ne vrate u rodni grad i obogate njegov kulturni život. „Imati ovakvu djecu – mislim da Pula može biti ponosna“, zaključila je Roberta Weissman Nagy.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.