Mladi umjetnici i arhitekti – veliko bogatstvo Pule

(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: Predstavljanje rada udruge Router 5.1 u Dnevnom boravku

Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ

19.12.2024.

Izložba mla­dih koji su pri­pre­me za svo­je upi­se na umjet­nič­ke aka­de­mi­je i srod­ne smje­ro­ve (gra­fič­ki, tek­s­til­ni i indus­trij­ski dizajn) na stu­di­je arhi­tek­tu­re i kra­jo­braz­ne arhi­tek­tu­re ili pak u pul­sku Školu za pri­mi­je­nje­nu umjet­nos­ti i dizajn – obav­lja­li uz struč­no vođe­nje aka­dem­ske kipa­ri­ce i pro­fe­so­ri­ce likov­ne umjet­nos­ti Roberte Weissman Nagy, u nje­noj Udruzi Router 5.1, otvo­re­na je u uto­rak, 17. pro­sin­ca u pre­pu­nom Dnevnom borav­ku DC‑a Rojc.

U malim gru­pa­ma, kroz kraj­nje indi­vi­du­ali­zi­ra­ni način, polaz­ni­ci u opu­šte­noj atmo­sfe­ri ate­ljea raz­mje­nju­ju ide­je i infor­ma­ci­je, potreb­na im zna­nja i vje­šti­ne, osna­žu­ju svo­je vlas­ti­te poten­ci­ja­le i ruko­pi­se, što im sve poma­že da uspješ­no upi­šu želje­ne obra­zov­ne ins­ti­tu­ci­je. Neki od njih danas razvi­ja­ju svo­je umjet­nič­ke kari­je­re, a ras­pr­še­ni su dos­lov­no diljem svi­je­ta – od Venecije i Ljubljane, pre­ko Haaga, Beča, Amsterdama do Hong Konga.

U ime Saveza udru­ga Rojca pri­sut­ni­ma se na otvo­re­nju prvo obra­ti­la Afrodita Bulajić. Zahvalila se mla­dim auto­ri­ma, a naj­vi­še Roberti Weissman Nagy kao nji­ho­vom spi­ri­tus moven­su i ins­pi­ra­ci­ji. Izrazila je i zado­volj­stvo što Dnevni bora­vak upra­vo ovom izlož­bom obi­lje­ža­va kraj godi­ne na naj­bo­lji mogu­ći način – s nadom i svjes­noš­ću da stvar­no može­mo poka­za­ti odlič­ne rado­ve i pos­tig­nu­ća tih mla­dih ljudi.

Roberta Weissman Nagy zahva­li­la se publi­ci na „vje­tru u leđa“, te iska­za­la žalje­nje što je veći­na pred­stav­lje­nih auto­ra svo­jim obve­za­ma na fakul­te­ti­ma bila spri­je­če­na pri­sus­tvo­va­ti otvo­re­nju izlož­be. „Kako u publi­ci vidim puno nji­ho­vih rodi­te­lja i pri­ja­te­lja“, nas­ta­vi­la je, „moram reći da sam ima­la sre­ću radi­ti s dje­com koja oči­to odras­ta­ju u zdra­vim obi­te­lji­ma i uz podr­šku svo­jih rodi­te­lja, što je iznim­no važ­no, jer je pone­kad poka­za­telj uspje­ha razvo­ja dje­te­ta upra­vo odnos rodi­te­lja pre­ma odgo­ju i obra­zo­va­nju.“ Naglasila je da su (makar ih ona i dalje nazi­va dje­com) pred­stav­lje­ni auto­ri danas ili u ŠPUD‑u ili su stu­den­ti, mno­gi i na raz­nim stra­nim fakul­te­ti­ma, a neki već kre­ću u svo­je kari­je­re i za svo­je pro­jek­te ubi­ru prva zna­čaj­na priznanja.

Priznala je da ni sama ne zna „iz ove eki­pe koja je ran­dom iza­bra­na“ koga bi mogla poseb­no izdvo­ji­ti, jer sve koji su proš­li kroz njen ate­lje jed­na­ko doživ­lja­va: „Sve su to moja dje­ca… doživ­lja­vam ih kao svo­je i ni jed­no mi nije dra­že, ljep­še, pamet­ni­je, spo­sob­ni­je…“ Ovu je pre­zen­ta­ci­ju zamis­li­la u tri dije­la, pa je tako, nakon nje­nog uvod­nog pojaš­nje­nja pos­ta­va usli­je­dio krat­ki per­for­mans žon­gli­ra­nja sa šare­nim svje­tle­ćim kugla­ma jed­nog mla­dog polaz­ni­ka Routera, a zatim i pro­jek­ci­ja 12-minut­nog fil­ma u kojem je sva­ki zas­tup­lje­ni autor pred­stav­ljen nekim svo­jim radom i krat­kom biografijom.

Nadalje, Nagy je pre­ci­zi­ra­la da su izlo­že­ni rado­vi mahom digi­tal­ni, te naj­a­vi­la da idu­će godi­ne putu­je u London na nji­ho­vo pred­stav­lja­nje u Green Book Gallery koji tako­đer radi sa mla­dim lju­di­ma na vanins­ti­tu­ci­onal­nom nači­nu obra­zo­va­nja slič­no Routeru 5.1. Do te surad­nje je doš­lo zato što je umre­že­na s mno­gim slič­nim pro­jek­ti­ma u svi­je­tu i lon­don­skim se kole­ga­ma svi­dio njen način rada s mla­dim talen­ti­ma. Naravno, nagla­si­la je, današ­nji uspje­si ovih mla­dih lju­di pri­je sve­ga su rezul­tat nji­ho­vog pre­da­nog rada i foku­sa. Međutim, nada se da u tome ima i neka mala zas­lu­ga tih poče­ta­ka u Routeru 5.1., kako sama kaže – neugled­nom i neres­ta­uri­ra­nom ate­ljeu na 5. katu straž­njeg blo­ka DC‑a Rojc, u kojem su se osje­ća­li kao u svom „sigur­nom mjes­tu“ – tu su se uspi­je­va­li među­sob­no otvo­ri­ti, podi­je­li­ti i neke svo­je naj­in­tim­ni­je pri­če, jer su zna­li da će to što se izgo­vo­ri osta­ti u ate­ljeu. „Nema gore ničeg luk­suz­nog, osim sadr­ža­ja – tra­go­va lju­di koji su u nje­mu bora­vi­li i stva­ra­li“, rek­la je Roberta Weissman Nagy, pred­sta­viv­ši potom poje­di­nač­no sva­ki rad i auto­re: Marlenu Ban, Gaiu Radić, Ivanu Bajec, Laru Plastić, Almu Kugić, Laru Kutić, Doru Ramljak, Diega Belcija, Petra Perešu, Ivana Škorića, Mihaela Balaća, Ericu Geiger Rabar, Pavu Kunjašić, Franciscu Marić, Josipu Magdalenu Kandžija ‚Marca Veličkovića te Nastasju Miletić, koja je ujed­no odgo­vor­na za vizu­al­ni iden­ti­tet izlož­be i pre­zen­ta­ci­ju poprat­nih materijala.

„Od sva­kog od njih sam i ja nešto nauči­la“, kaza­la je dalje Nagy. „Jako sam puno stva­ri pri­mi­je­ti­la i usvo­ji­la u tim našim susre­ti­ma, a vje­ru­jem da je i to jedan link u tom našem pri­je­no­su zna­nja, jer zna­nje se upi­ja na puno raz­li­či­tih razi­na. Svi raz­li­či­to uči­mo, svat­ko raz­li­či­to klik­ne na nešto i sku­ži… Čini mi se da je moj posao u tome da osje­tim gdje je taj klik i tu ule­tim unu­tra i dalje se ta stvar sama razvi­ja. U sušti­ni mis­lim da je cije­la moja ulo­ga u nji­ho­vom razvo­ju da ih naučim mis­li­ti, da ih oslo­bo­dim u pro­miš­lja­nju ono­ga što zais­ta jesu. Nije taj­na da sam pro­ve­la više od 30 godi­na u sus­ta­vu hrvat­ske pro­s­vje­te i mis­lim da sam uze­la ono naj­bo­lje od nje­ga, a tru­dim se sve ono što nije naj­bo­lje (narav­no da i toga ima) osta­vi­ti van svog živo­ta i svog ate­ljea. Router 5.1 nas­tav­lja s radom, ove godi­ne doda­li smo i kipar­stvo, tako da – hva­la vam što ste doš­li una­toč Adventu, „Orašaru“ u INK‑u i dru­gim doga­đa­nji­ma u gra­du i nas­ta­vi­te nas pra­ti­ti!“, poru­či­la je na kra­ju publici.

Dodajmo da je, govo­re­ći o uspje­si­ma svo­jih biv­ših polaz­ni­ka, nji­ho­va ponos­na men­to­ri­ca više puta pono­vi­la kako bi bila šte­ta da se svi oni jed­nog dana ne vra­te u rod­ni grad i obo­ga­te nje­gov kul­tur­ni život. „Imati ovak­vu dje­cu – mis­lim da Pula može biti ponos­na“, zaklju­či­la je Roberta Weissman Nagy.

Ovaj tekst sufi­nan­ci­ran je sred­stvi­ma Fonda za poti­ca­nje raz­no­vr­s­nos­ti i plu­ra­liz­ma elek­tro­nič­kih medija.