„Smoje je naš neželjeni pape“ – na Sa(n)jmu promoviran „Libret o našem malom portu“ Miljenka Smojea
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije iz arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
Predstavivši dan ranije knjigu „Južno dvorište“, sabranu poeziju njegovog pokojnog kolege iz Viva Ludež dana i najvoljenijeg autora pulskog Sa(n)jma Predraga Lucića, Boris Dežulović se sinoć na promociji knjige splitske legende Miljenka Smoje „Libret o našem malom portu“) crno našalio: „Izgleda da me krenulo ovo promoviranje naših živih neživih autora“. Knjiga, u ediciji Ex Libris, još nije u distribuciji i doslovno je radi ovog predstavljana otisnuto nekoliko oglednih primjeraka, a pored Dežulovića o knjizi su govorili Emir Imamović Pirke i Milan Rakovac, kojeg je Pirke najavio kao „našeg sina iz 1. svjetskog braka“.
„Imate jedinstvenu priliku vidjeti knjigu koja prije pola sata nije ni postojala. Iz Smojinih novinarskih radova u kojima priča o mjestu Pisak u kojem je živio, priredio ju je Boris Dežulović “, kazao je Imamović, dodajući kako je vrhovno novinarstvo uvijek bilo i vrhunska literatura, a Miljenko Smoje je u tome bio genij. Na to se nadovezao Rakovac, koji je uz ostalo o Smojinom pisanju rekao. „Bio je jedan od prvih velikih novinara koji je skrenuo žurnalizam neprestano očijukajući s literaturom, kao da je išao kod Johna Steinbecka ili Williama Saroyana na tečajeve dobrog pisanja. On je, kao novinar, kao osoba i kao pisac dalmatinski Carlo Goldoni. Jednom je, kad su ga pitali o talijanizmima u njegovom pisanju, odgovorio: „Ne, nisam ja nikakvi Talijan ni Srbin ni Hrvat, ja sam ponositi baštardo“. Obožavao sam ga, kao mladi novinari čitali smo ga i u Slobodnoj i u Vjesniku, gledali njegove serije i sretali ga na Prokurativama… Jednom sam ga se čak usudio pozvati na kavu. Njegovi su novinski tekstovi čista literatura… Bio je jedan od onih koji su se usuđivali koristiti sve alate svijeta da bi iskazali svoj kredo, svoju priču.“
Zamislite situaciju u kojoj se Boris Dežulović doslovno odseli u Smojinu literaturu, nastavio je Pirke, a Dežulović je to krenuo objašnjavati „Da, život je veliki zajebant. Smoje je često, pa tako i u velikom testamentalnom intervjuu koji smo radili nekoliko tjedana pred njegovu smrt, pričao o Pisku, malom ribarskom mjestu blizu Splita u kojem je živio. On je tu prvi put došao s dvije godine, negdje 1927. , jer je iz ribarske familije i otac se družio s Pišćanskim ribarima koji su bili poznati tunolovci. Smoje i to opisuje u svojim reportažama, njihovo umijeće prepoznavanja koju ribu kada i gdje loviti, samo promatranjem komešanja mora. Njegov bi otac ribarskim brodom išao sve do Vruje – to je jedna strahotno lijepa provalija na dalmatinskoj obali (za čije smo se očuvanje svojedobno borili i obranili je) ispod usjeka između Biokova i omiške Dinare, poznata i po legendi da su na tom mjestu Hrvati navodno prvi put ugledali more, što mi sad uspješno prodajemo turistima… Smoje je, dakle, u Pisak došao kao dijete i tu je ostao do kraja života. Iako je bio velik putnik, sva su njegova putovanja završavala u Pisku. Dogodilo se da se, 17 godina nakon spomenutog intervjua i Smojine smrti, ja zaljubim u jednu lipu malu iz Piska i tamo završim.“
Dežulović je pročitao nekoliko pasusa iz knjige, ispričavši i kako je do nje došlo. Prvotna je, naime, namjera bila sakupiti nekoliko Smojinih reportaža o Pisku u malu knjižicu koju je želio podijeliti po selu kao uspomenu. Kad je u to krenuo pronašao je preko 300 stranica reportaža, fragmenata, sličica, tekstova ispisanih o Pisku, od prve koja je objavljena 1953. do zadnje koja je izašla doslovno pred Smojinu smrt… „Moj je urednički posao bio iskopati sve te tekstove iz Slobodne Dalmacije, raznih monografija i tekstova i prvo sam se uplašio koliko toga ima, a kad sam sve posložilo ispalo je praktično kao roman. Čak i lokalni likovi koji se tu pojavljuju funkcioniraju kao likovi u romanu, te se sve i pretvorilo u pravi roman o jednom malom mistu značajnom jedino po tome što je poslužilo kao scena za Smojino 20. stoljeće.“ Kazao je da je to knjiga o jednom svijetu koji više ne postoji, ali posebno bi mladima bilo korisno knjigu pročitati kako bi bolje upoznali i razumjeli ta vremena.
U jednom od tih tekstova („nježnog“ naslova „Jebe se mene za vaše turiste“) Smoje piše kako je „uz more zabranjeno držat prajce. Mi smo se borili za izbor između prajci i stranaca i izabrali smo strance.“ Dežulović je dalje pričao kako je Pisak selo koje odolijeva turizmu: „Mi smo ko ono Asterixovo selo jedna čvrsta komuna, živi nas 17 u selu i imamo zabranu iznajmljivanja i straže na ulazu u selo, tako da kod nas turizma nema iako je bilo pokušaja turističkih upada i sve smo napade uspješno odbili. Nećemo se dati – kako smo obranili Vruju tako ćemo sjebat i turiste.“ Dodao je i da su jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje se ne sprema zimnica nego ljetnica, tj. zalihe hrane kako bi se maksimalno izbjegli susreti s turističkim hordama koje stvaraju paklene gužve, „čepove“ na magistrali itd… „U selu imamo samo jedan dućan, a do najbliže trafike i benzinske pumpe imamo 15 kilometara, tako da je ljetnica jedino rješenje. A Smoje je u Pisku puno i pisao, cijeli Ratni dnevnik Velog mista je tu napisao i doista ispada da smo svi mi Smojini likovi.“
Rakovac je dodao kako su Feralovci bili doslovno Smojina dica, a Dežulović je odgovorio da bi se – da im je to rečeno ranije – možda bili i uvrijedili: „Kad smo počinjali kasnih 80-ih nama je sve to išlo i na živce, taj Smojin humor. Bili smo punkeri i odbijali biti dijelom te tradicije. Slavni Robi K. Viktora Ivančića (koji je već napunio 40 godina), njegov prvi tekst počinjao je s: „Sidin ja u Adrijane…ne, neću tako počet..“, što je bila direktna referenca na Meštra Smoju, čiji su brojni tekstovi počinjali s tim „Sidin ja u ovom ili onom kafiću i …“ Izrijekom smo tada odbijali biti dio te Smojine tradicije. Međutim, 6 – 7 godina kasnije, kad smo otišli iz Slobodne Dalmacije i odlučili napraviti naš Feral, sjedili smo i zapisivali imena koga bi mogli pozvati da radi s nama i prvi je, naravno, bio Miljenko Smoje. Tako da-da, mi smo Smojina neželjena dica, ili je on naš neželjeni pape. Iz te početne kontre napravili smo cijeli krug i ispali djeca te tradicije.“
