Umijeće prolaznosti – Branko Gulin izlaže u MSUI‑u
Tekst, fotografije i video Daniela KNAPIĆ
Otvorenje „Fenomenologije prolaznosti“, velike izložbe istarskog vizualnog umjetnika i performera Branka Gulina prošlog četvrtka, 19. studenog, je u Muzej suvremene umjetnosti Istre privuklo mnoštvo posjetitelja. Ovo je prvo Gulinovo samostalno predstavljanje u tom prostoru, a kako on na svoja otvorenja običava dovesti i izvedbene umjetnike, cijeli je događaj bio i svojevrsni performans.

Fenomenologija prolaznosti je zapravo naslov projekta koji je, u dijelovima, već bio predstavljen tijekom 2000. godine prelaska u novi milenij. Naime, Gulin si je tada postavio i dosljedno odradio zadatak da tu prijelomnu godinu obilježi tako što će svakog dana ostvariti jedan artefakt. Ovom je izložbom cijeli taj korpus (sastavljen od kolaža, crteža, fotografija, objekata i instalacija) prvi put integralno predstavljen i sastoji se od oko 400 radova – 366 za svaki dan (godina je bila prestupna), te 12 videozapisa i 12 skulptura ili objekata koji su pratili predstavljanja. Na svaki rad je utisnut i datum kad je nastao, a svako poglavlje ovog projekta, odnosno svaki mjesec, ima i svoj naslov – siječanj je tako „Zamrznuta stvarnost“ veljača bilježi „Slučajne susrete“ (s uvećanim fotografijama očiju ljudi koje je susretao), u ožujku „Kontinuirano kretanje“-fotografije „uokvirene“ gramofonskim pločama, naslovi za travanj i svibanj su „Životni ciklus“ 1. i 2., u lipnju Gulin izlaže poglavlje „Smrt“, u srpnju „Reinkarnaciju“ u kojoj žicom povezuje različite portrete kao da sugerira tko se u koga reinkarnirao, „Trenuci u životu jednog magarca“ obilježili su kolovoz, zatim „Prolaznost kao znanstvena kategorija“ u rujnu, s apstraktnim prikazima različitih koncepata vezanih uz vrijeme i prolaznost, u listopadu pod naslovom „Prolaznost kao individualni doživljaj“ Gulin donosi detalje iz osobne povijesti, u studenom “Apokaliptična prolaznost 20. stoljeća“ priča o strahotama koje, na žalost, nisu ostale zakopane u prošlom stoljeću, dok u prosincu gledamo „Ponovno stvaranje Svijeta“, fotografije uokvirene autorovim vlastoručnim prijepisima citata iz Biblije. Pored toga, u dva pokrajnja prostora na ulazu ponuđeni su na listanje i svi brojevi Glasa Istre iz 2000. godine, a izloženi su i plakati koje je Gulin izrađivao za mjesečna predstavljanja dijelova „Fenomenologije prolaznosti“ na različitim gradskim lokacijama (Bistro Cardus, Klub Radio Maestrala, Uljanik, Water Gallery) od 15. veljače 2000. do 1. veljače 2001.

Ocijenivši kako je riječ o možda najznačajnijem Gulinovom projektu koji je – kao i cijeli njegov opus – obilježen interdisciplinarnim i multimedijalnim pristupom, kustosica izložbe Ketrin Milićević Mijošek je na otvorenju naglasila da je Gulin umjetnik vrlo bogate i iznimno raznolike biografije, velikog životnog i umjetničkog iskustva, aktivno prisutan u istarskom javnom prostoru još od osamdesetih godina sve do 2002. kad se odselio u SAD „izašavši iz nekih ustaljenih praksi i okvira koje je doživio u našim prostorima i iskusivši nešto novo“. Ubrzo po povratku 2019. ponovno se vrlo aktivno uključio u likovni život Istre. „Branko je umjetnik koji voli istraživati, upoznavati život, u svom radu otkrivati sve njegove slojeve“, nastavila je kustosica, napominjući da se i u ovom projektu vide utjecaji različitih područja kojima se autor bavi – od filozofije, povijesti civilizacije, antropologije, religije, politike, znanosti… kao i njegovo oslanjanje na uzore, „na segmente povijesti umjetnosti koje je osjetio bliskima i učinio ih svojima“, npr. na pokret Fluxus, Dadaizam, Ready made, bodyart, performanse, ali i domorodačku umjetnost i ritualne prakse. „Ne veže se isključivo za jedan medij – vrlo je vješt i u crtežu i u slici, u oblikovanju skulptura, u instalacijama i objektima. Iznimno je produktivan i vrijedan, čestitam mu i na velikoj energiji, vitalnosti i angažiranosti kojima se osobno divim“, zaključila je Ketrin Milićević Mijošek.

Gulin se nadovezao pričom kako je u djetinjstvu zamišljao kakva će biti ta 2000. godina koja mu se činila tako dalekom, kada će napokon stići i što će se tada dogoditi? Kad ju je odlučio uzeti za predmet svog rada, zapitao se: „Kako jedna godina može izazvati čovjeka da pristupi raznim dimenzijama prolaznosti i propitkivanju svih momenata koji se zbivaju u tom periodu?“ i odlučio: „obilježiti ću je svojom kreativnom energijom, imaginacijom, vještinama… Dao sam si zadatak da svaki dan napravim jedan rad i to je bio velik izazov, svaki je rad bio detaljno osmišljen i puno sam energije uložio u njega.“ Radeći, postupno su mu se formulirala i poglavlja, odvojene cjeline – „Došlo je do nekog spontanog smisla koji mi se u njima nametnuo. Bitno mi je da sam nalazio prostor za kreativnost ne gubeći kontakt sa stvarnošću, jer umjetnici često svoju umjetnost koriste kao pribježište – rade nešto da bi pobjegli od realnosti. Nasuprot tome, meni je izazov bio da baš to što se zbiva pretvorim u umjetnički rad. U ovom projektu fotografija zauzima značajno mjesto, jer sam 4 godine bio član foto-kluba Uljanik, 80-ih godina kad je stasala jedna generacija fotografa koja je ostavila značajan trag u fotografiji – npr. Duško Marušić Čiči, Eduard Strenja, Anđelo Božac i drugi. Od početka me zanimalo eksperimentiranje s tom tehnologijom, odmah sam počeo istraživati, npr. radio sam intervencije kemikalijama na foto-papiru, fotomontaže i sl., ali sam ubrzo zaključio da to nije pravi medij za mene.“

„Kada govorimo o prolaznosti,“ nastavio je dalje Gulin „karakteristika našeg razumijevanja prolaznosti je da želimo ostaviti neki trag iza sebe i kroz svoja djela produljiti svoje življenje. Međutim, u budizmu i drugim istočnjačkim filozofijama pojava prolaznosti ili nepostojanosti se poima drugačije – tako da se događaj ili pojavnost u trenutku svog nastanka odmah razlaže i nestaje. Ovi radovi su preživjeli gotovo dva i pol desetljeća i predstavljaju svojevrsnu vremensku kapsulu, ali i najneposredniju autobiografiju koju sam mogao napraviti“, zaključio je Gulin, zahvalivši se svim prijateljima koji su ih znali cijeniti i čuvali su te radove u svojim prostorima. Zahvale je uputio i svima koji su sudjelovali u performansu – mami Sari i bebi Noi Rožanković, Olegu Tomiću, Dori Žagar, Ivoru Raiću i Vladimiru Butkoviću. Posebnu je zahvalu uputio dramskim pedagozima Milanu Medaku i Sanji Lađarević, koji su odigrali svoj doživljaj ove izložbe. Nakon scene smrti, performans su okončaili ustajanjem, hodom unatraške i ponavljanjem teksta: „Svaki kraj je i novi početak, a put je beskonačni svemir.“
Posjet ovoj „vremenskoj kapsuli“ u MSUI‑u posebno će obradovati one koji se sjećaju Pule iz tih godina, koji će se sjetiti nekih događaja ili se možda i prepoznati na nekoj od korištenih fotografija, ali cijeli postav svima nudi mnoštvo zanimljivih detalja i pitanja nad kojima se vrijedi zamisliti. Stoga je za njen potpuniji doživljaj- želi li se pomnije razgledati i primijetiti brojne rukavce u koje nas ova izložba vodi – preporuka odvojiti koju mirnu uricu.
Izložba „Fenomenologija prolaznosti“ se u MSUI‑u do 28. veljače 2025. može razgledati svakim danom osim ponedjeljka i blagdana od 10 do 19 sati, a iznimno 24. i 31. prosinca od 10 do 14 sati.