Umijeće prolaznosti – Branko Gulin izlaže u MSUI‑u

Tekst, fotografije i video Daniela KNAPIĆ

23.12.2024.

Otvorenje „Fenomenologije pro­laz­nos­ti“, veli­ke izlož­be istar­skog vizu­al­nog umjet­ni­ka i per­for­me­ra Branka Gulina proš­log čet­vrt­ka, 19. stu­de­nog, je u Muzej suvre­me­ne umjet­nos­ti Istre pri­vuk­lo mnoš­tvo posje­ti­te­lja. Ovo je prvo Gulinovo samos­tal­no pred­stav­lja­nje u tom pros­to­ru, a kako on na svo­ja otvo­re­nja obi­ča­va doves­ti i izved­be­ne umjet­ni­ke, cije­li je doga­đaj bio i svo­je­vr­s­ni performans.

Fenomenologija pro­laz­nos­ti je zapra­vo nas­lov pro­jek­ta koji je, u dije­lo­vi­ma, već bio pred­stav­ljen tije­kom 2000. godi­ne pre­la­ska u novi mile­nij. Naime, Gulin si je tada pos­ta­vio i dos­ljed­no odra­dio zada­tak da tu pri­je­lom­nu godi­nu obi­lje­ži tako što će sva­kog dana ostva­ri­ti jedan arte­fakt. Ovom je izlož­bom cije­li taj kor­pus (sas­tav­ljen od kola­ža, crte­ža, foto­gra­fi­ja, obje­ka­ta i ins­ta­la­ci­ja) prvi put inte­gral­no pred­stav­ljen i sas­to­ji se od oko 400 rado­va – 366 za sva­ki dan (godi­na je bila pres­tup­na), te 12 vide­oza­pi­sa i 12 skul­p­tu­ra ili obje­ka­ta koji su pra­ti­li pred­stav­lja­nja.  Na sva­ki rad je utis­nut i datum kad je nas­tao, a sva­ko poglav­lje ovog pro­jek­ta, odnos­no sva­ki mje­sec, ima i svoj nas­lov – sije­čanj je tako „Zamrznuta stvar­nost“ velja­ča bilje­ži „Slučajne susre­te“ (s uve­ća­nim foto­gra­fi­ja­ma oči­ju lju­di koje je susre­tao), u ožuj­ku „Kontinuirano kretanje“-fotografije „uok­vi­re­ne“ gra­mo­fon­skim plo­ča­ma, nas­lo­vi za tra­vanj i svi­banj su „Životni cik­lus“  1. i 2., u lip­nju Gulin izla­že poglav­lje „Smrt“, u srp­nju „Reinkarnaciju“ u kojoj žicom pove­zu­je raz­li­či­te por­tre­te kao da suge­ri­ra tko se u koga rein­kar­ni­rao, „Trenuci u živo­tu jed­nog magar­ca“ obi­lje­ži­li su kolo­voz, zatim „Prolaznost kao znans­tve­na kate­go­ri­ja“ u ruj­nu, s aps­trak­t­nim pri­ka­zi­ma raz­li­či­tih kon­ce­pa­ta veza­nih uz vri­je­me i pro­laz­nost, u lis­to­pa­du pod nas­lo­vom „Prolaznost kao indi­vi­du­al­ni doživ­ljaj“ Gulin dono­si deta­lje iz osob­ne povi­jes­ti, u stu­de­nom “Apokaliptična pro­laz­nost 20. sto­lje­ća“ pri­ča o stra­ho­ta­ma koje, na žalost, nisu osta­le zako­pa­ne u proš­lom sto­lje­ću, dok u pro­sin­cu gle­da­mo „Ponovno stva­ra­nje Svijeta“, foto­gra­fi­je uok­vi­re­ne auto­ro­vim vlas­to­ruč­nim pri­je­pi­si­ma cita­ta iz Biblije. Pored toga, u dva pokraj­nja pros­to­ra na ula­zu ponu­đe­ni su na lis­ta­nje i svi bro­je­vi Glasa Istre iz 2000. godi­ne, a izlo­že­ni su i pla­ka­ti koje je Gulin izra­đi­vao za mje­seč­na pred­stav­lja­nja dije­lo­va „Fenomenologije pro­laz­nos­ti“ na raz­li­či­tim grad­skim loka­ci­ja­ma (Bistro Cardus, Klub Radio Maestrala, Uljanik, Water Gallery) od 15. velja­če 2000. do 1. velja­če 2001.

Ocijenivši kako je riječ o možda naj­z­na­čaj­ni­jem Gulinovom pro­jek­tu koji je – kao i cije­li nje­gov opus – obi­lje­žen inter­dis­ci­pli­nar­nim i mul­ti­me­di­jal­nim pris­tu­pom, kus­to­si­ca izlož­be Ketrin Milićević Mijošek je na otvo­re­nju nagla­si­la da je Gulin umjet­nik vrlo boga­te i iznim­no raz­no­li­ke biogra­fi­je, veli­kog život­nog i umjet­nič­kog iskus­tva, aktiv­no pri­su­tan u istar­skom jav­nom pros­to­ru još od osam­de­se­tih godi­na sve do 2002. kad se odse­lio u SAD „iza­šav­ši iz nekih usta­lje­nih prak­si i okvi­ra koje je doži­vio u našim pros­to­ri­ma i isku­siv­ši nešto novo“. Ubrzo po povrat­ku 2019. ponov­no se vrlo aktiv­no uklju­čio u likov­ni život Istre. „Branko je umjet­nik koji voli istra­ži­va­ti, upoz­na­va­ti život, u svom radu otkri­va­ti sve nje­go­ve slo­je­ve“, nas­ta­vi­la je kus­to­si­ca, napo­mi­nju­ći da se i u ovom pro­jek­tu vide utje­ca­ji raz­li­či­tih podru­čja koji­ma se autor bavi – od filo­zo­fi­je, povi­jes­ti civi­li­za­ci­je, antro­po­lo­gi­je, reli­gi­je, poli­ti­ke, zna­nos­ti… kao i nje­go­vo osla­nja­nje na uzo­re, „na seg­men­te povi­jes­ti umjet­nos­ti koje je osje­tio bli­ski­ma i uči­nio ih svo­ji­ma“, npr. na pokret Fluxus, Dadaizam, Ready made, bodyart, per­for­man­se, ali i domo­ro­dač­ku umjet­nost i ritu­al­ne prak­se. „Ne veže se isklju­či­vo za jedan medij – vrlo je vješt i u crte­žu i u sli­ci, u obli­ko­va­nju skul­p­tu­ra, u ins­ta­la­ci­ja­ma i objek­ti­ma. Iznimno je pro­duk­ti­van i vri­je­dan, čes­ti­tam mu i na veli­koj ener­gi­ji, vital­nos­ti i anga­ži­ra­nos­ti koji­ma se osob­no divim“, zaklju­či­la je Ketrin Milićević Mijošek.

Gulin se nado­ve­zao pri­čom kako je u dje­tinj­stvu zamiš­ljao kak­va će biti ta 2000. godi­na koja mu se čini­la tako dale­kom, kada će napo­kon sti­ći i što će se tada dogo­di­ti? Kad ju je odlu­čio uze­ti za pred­met svog rada, zapi­tao se: „Kako jed­na godi­na može iza­zva­ti čovje­ka da pris­tu­pi raz­nim dimen­zi­ja­ma pro­laz­nos­ti i pro­pit­ki­va­nju svih mome­na­ta koji se zbi­va­ju u tom peri­odu?“ i odlu­čio: „obi­lje­ži­ti ću je svo­jom kre­ativ­nom ener­gi­jom, ima­gi­na­ci­jom, vje­šti­na­ma… Dao sam si zada­tak da sva­ki dan napra­vim jedan rad i to je bio velik iza­zov, sva­ki je rad bio detalj­no osmiš­ljen i puno sam ener­gi­je ulo­žio u nje­ga.“ Radeći, pos­tup­no su mu se for­mu­li­ra­la i poglav­lja, odvo­je­ne cje­li­ne – „Došlo je do nekog spon­ta­nog smis­la koji mi se u nji­ma namet­nuo. Bitno mi je da sam nala­zio pros­tor za kre­ativ­nost ne gube­ći kon­takt sa stvar­noš­ću, jer umjet­ni­ci čes­to svo­ju umjet­nost koris­te kao pri­bje­ži­šte – rade nešto da bi pobje­gli od real­nos­ti. Nasuprot tome, meni je iza­zov bio da baš to što se zbi­va pre­tvo­rim u umjet­nič­ki rad. U ovom pro­jek­tu foto­gra­fi­ja zauzi­ma zna­čaj­no mjes­to, jer sam 4 godi­ne bio član foto-klu­ba Uljanik, 80-ih godi­na kad je sta­sa­la jed­na gene­ra­ci­ja foto­gra­fa koja je osta­vi­la zna­ča­jan trag u foto­gra­fi­ji – npr. Duško Marušić Čiči, Eduard Strenja, Anđelo Božac i dru­gi. Od počet­ka me zani­ma­lo eks­pe­ri­men­ti­ra­nje s tom teh­no­lo­gi­jom, odmah sam počeo istra­ži­va­ti, npr. radio sam inter­ven­ci­je kemi­ka­li­ja­ma na foto-papi­ru, foto­mon­ta­že i sl., ali sam ubr­zo zaklju­čio da to nije pra­vi medij za mene.“

„Kada govo­ri­mo o pro­laz­nos­ti,“ nas­ta­vio je dalje Gulin „karak­te­ris­ti­ka našeg razu­mi­je­va­nja pro­laz­nos­ti je da želi­mo osta­vi­ti neki trag iza sebe i kroz svo­ja dje­la pro­du­lji­ti svo­je živ­lje­nje. Međutim, u budiz­mu i dru­gim istoč­njač­kim filo­zo­fi­ja­ma poja­va pro­laz­nos­ti ili nepos­to­ja­nos­ti se poima dru­ga­či­je – tako da se doga­đaj ili pojav­nost u tre­nut­ku svog nas­tan­ka odmah raz­la­že i nes­ta­je. Ovi rado­vi su pre­ži­vje­li goto­vo dva i pol deset­lje­ća i pred­stav­lja­ju svo­je­vr­s­nu vre­men­sku kap­su­lu, ali i naj­ne­po­sred­ni­ju auto­bi­ogra­fi­ju koju sam mogao napra­vi­ti“, zaklju­čio je Gulin, zahva­liv­ši se svim pri­ja­te­lji­ma koji su ih zna­li cije­ni­ti i čuva­li su te rado­ve u svo­jim pros­to­ri­ma. Zahvale je upu­tio i svi­ma koji su sudje­lo­va­li u per­for­man­su – mami Sari i bebi Noi Rožanković, Olegu Tomiću, Dori Žagar, Ivoru Raiću i Vladimiru Butkoviću. Posebnu je zahva­lu upu­tio dram­skim peda­go­zi­ma Milanu Medaku i Sanji Lađarević, koji su odi­gra­li svoj doživ­ljaj ove izlož­be. Nakon sce­ne smr­ti, per­for­mans su okon­ča­ili usta­ja­njem, hodom una­tra­ške i ponav­lja­njem tek­s­ta: „Svaki kraj je i novi poče­tak, a put je besko­nač­ni svemir.“

Posjet ovoj „vre­men­skoj kap­su­li“ u MSUI‑u poseb­no će obra­do­va­ti one koji se sje­ća­ju Pule iz tih godi­na, koji će se sje­ti­ti nekih doga­đa­ja ili se možda i pre­poz­na­ti na nekoj od kori­šte­nih foto­gra­fi­ja, ali cije­li pos­tav svi­ma nudi mnoš­tvo zanim­lji­vih deta­lja i pita­nja nad koji­ma se vri­je­di zamis­li­ti. Stoga je za njen pot­pu­ni­ji doživ­ljaj- želi li se pom­ni­je raz­gle­da­ti i pri­mi­je­ti­ti broj­ne rukav­ce u koje nas ova izlož­ba vodi – pre­po­ru­ka odvo­ji­ti koju mir­nu uricu.

Izložba „Fenomenologija pro­laz­nos­ti“ se u MSUI‑u do 28. velja­če 2025. može raz­gle­da­ti sva­kim danom osim pone­djelj­ka i blag­da­na od 10 do 19 sati, a iznim­no 24. i 31. pro­sin­ca od 10 do 14 sati.