„Blokada“ na pulskom kampusu – prikazan dokumentarac o studentskim prosvjedima iz 2009. godine
Tekst Daniela KNAPIĆ ● Fotografije iz arhiva PFT-a
Dokumentarni film „Blokada“ redatelja Igora Bezinovića prikazan je u četvrtak, 23. siječnja u Sivoj sobi (odnosno tzv. „Gray room‑u“) – studentskom dnevnom boravku u novoj zgradi pulskog sveučilišnog kampusa (bivša Mornarička bolnica u Negrijevoj ulici). Film prati studentsku borbu za pravo na besplatno obrazovanje te blokadu Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Program je organizirala Pulska filmska tvornica u suradnji sa Studentskim zborom Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, u sklopu svog projekta Site Specific Cinema. Riječ je o programu projekcija filmova u specifičnom prostoru, koji tematski reagiraju na potrebe zajednice. Odabranim filmskim naslovima nastoji se otvoriti i artikulirali kolektivna sjećanja, aktualne probleme i moguća rješenja, te motivirati na istraživanje novih prostora i upoznavanje specifičnosti grada Pule.

Dinamični dokumentarac „Blokada“ kronološki prati događaje iz 2009. kojima su studenti nastojali senzibilizirali javnost oko problema vezanih uz pravo na besplatno obrazovanje u RH (koje je prije „usklađivanja s Bolognom“ bilo svima osigurano). Sama blokada Filozofskog fakulteta trajala je 33 dana, tijekom travnja i svibnja 2009. godine, a prosvjedi su se ubrzo proširili i na više od 20 fakulteta diljem Hrvatske, pa tako i na pulsko Sveučilište koje je tada bilo blokirano 20 dana.
Film kreće od preliminarnih sastanaka i dalje prikazuje zauzimanje zgrade FF od strane studenata te proces komunikacije i pokušaja komunikacije tih studenata s autoritetima (vlastitim profesorima, članovima Vlade RH i medijima). Zanimljivo je da je to bilo vrijeme Vlade Ive Sanadera, u kojoj je Ministar obrazovanja bio Dragan Primorac. Prva reakcija Vlade bila je da blokadu fakulteta, pa i najavljene štrajkove, svale na leđa oporbe i zaključe da iza svega stoji SDP, pri čemu su imali pomoć i nekih Primorcu naklonjenih medija. Na intimnijoj razini film prati i živote aktera u vrijeme blokade, njihove međusobne konflikte, ali i beskompromisnu zajedničku borbu te, konačno, donošenje odluke o prestanku blokade i o nastavku borbe drugim sredstvima.
Nakon projekcije uslijedio je razgovor putem videopoziva s autorom filma Igorom Bezinovićem, dr.sc. Sašom Vejzagićem koji je tada bio student i aktivno sudjelovao na pulskim prosvjedima, te gostom dr.sc. Igorom Dudom, redovitim profesorom Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Puli.
Razgovor su moderirali Tin Celner, povjesničar, alumni Filozofskog fakulteta u Puli i bivši član Studentskog zbora Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, te voditelj PFT Marko Zdravković – Kunac.

Kako je Bezinović na početku razgovora objasnio, film je nastao kao destilat preko 230 sati snimljenog materijala i konačna, 53-minutna, verzija premijerno je prikazana tek 2012. godine na Zagreb Doxu. U vrijeme snimanja on je već bio diplomirao Filozofiju i Sociologiju na zagrebačkom FF‑u, ali se i dalje kretao u studentskim krugovima, budući još nije bio okončao svoj paralelni studij na Dramskoj akademiji. Tako je i bio pozvan snimati tijek studentskog bunta još od prvih sastanaka prije same blokade. Oduševljen, posudio je kameru (tada još nije bilo „pametnih“ telefona kojima bi se moglo snimati) i krenuo. Napomenuo je da je ujedno i sudjelovao u svim akcijama, ne odvajajući svoj aktivistički i dokumentaristički angažman. “Jedno od luđih snimanja u životu, sigurno neponovljivo“, rekao je Bezinović, napominjući da se studentski plenum nastavio sastajati sve do 2012. godine kad se raspršio u razne druge inicijative. Podsjetio je da su tada postojali i AKP- Anti-kapitalistički pokret, Radnička borba i neke druge frakcije u NGO sektoru poput poput CMS‑a (Centra za mirovne studije) i Multimedijalnog instituta Mama, odnosno da je blokada iznjedrila cijeli niz formalnih, neformalnih i medijskih inicijativa. Praktički – ocijenio je – i stranke Možemo i Radnička fronta imaju svoj korijen u tim studentskim prosvjedima.
Tin Celner podsjetio je i na jedan drugi Bezinovićev film, „Susreti“, u kojem su studenti par mjeseci kasnije podržali prosvjede seljaka. „Radio sam ga pod adrenalinom još od prethodnih događaja, a danas mi je važan jer kad ga ponovno pogledam tužno mi je vidjeti kako se brzo može od nekog visokog entuzijazma, zadovoljstva i optimizma doći do razočaranja u društvenim pokretima“, kazao je Bezinović.

Film je aktualan i u svjetlu novih događaja u Srbiji – bilo je i poziva Bezinoviću da mu se organiziraju projekcije u Beogradu, ali kako je nedavno izdana preporuka da se ne odlazi u Srbiju, on ne misli da bi mu to bio dobar potez. Naime, srpske vlasti prozivaju Hrvatsku (točnije malu knjižicu „Blokadna kuharica“ objavljenu tijekom blokade FF‑a) hapse ili već na graničnim prijelazima ne propuštaju hrvatske građane, kriveći ih za poticanje blokada koje se sve više šire Srbijom. Podsjećamo, inicirane su tragičnim događajem u kojem je lani 1. studenog u Novom Sadu poginulo 15 građana pod netom obnovljenom nadstrešnicom i do danas nitko za to nije odgovarao. Pokrenuli su ih studenti, ali sada već imaju masovnu podršku svih slojeva i zahvaćaju ulice svih većih srpskih gradova.
„To nije nastalo u vakumu“ – vratio se Saša Vejzagić na događaje iz 2009. – „Pitanje komercijalizacije obrazovanja pokrenuto je još 2008. kao međunarodni trend. Već smo 5. studenog 2008 imali prvi prosvjed, koji se uz Zagreb dogodio i u Puli i taj se dan danas obilježava kao Međunarodni dan borbe protiv komercijalizacije obrazovanja.“ U to je vrijeme Pula, iako je postojalo Sveučilište, imala specifičan problem da nije imala ni kampus ni dom ni menzu, pa se upravo to iskristaliziralo kao najvažniji zahtjev na tom prvom prosvjedu. Vejzagić je dalje pričao kako su se odvijale stvari u Puli i kako je, nakon sastanka u SUP‑u, Studentskoj udruzi Pula u Rojcu – unatoč protivljenju studenata Ekonomskog fakulteta – izglasan ulazak u blokadu, koja je trajala od 27. travnja do 14. svibnja 2009. godine.
Bezinović je dodao da je ponosan što se njegov film gleda i danas, što dokazuje da nije propagandistički, odnosno odslužio je u ono vrijeme svoju propagandističku svrhu, a danas prikazuje duh vremena koji je očito primjenjiv i na trenutne prosvjede u Srbiji.
Prof. Duda pojasnio je da je u vrijeme blokade bio asistent, bio je baš predao doktorat i čekao da se on u Zagrebu obradi, pa je tako imao dovoljno vremena za praćenje svega što se među studentima događalo. Ocijenio je da su ljudi većinom bili iznenađeni, pojedini su se u šoku čak i pitali čemu sve to, jer se do tada u Puli nisu susretali s tim fenomenom studentskog bunta ili bilo kakvom idejom prosvjeda… „Meni i drugima koji su to podržavali bilo je zanimljivo to pratiti jer: naši studenti konačno rade nešto odlučno, nešto što ima neki širi značaj i može imati društveni učinak, donijeti neke koristi. Zato smo si rekli: idemo to pratiti i pomoći koliko možemo“, rekao je prof Duda, nastavljajući priču… Tadašnji dekan Robert Matijašić mirno je predao studentima ključeve, tako da problema oko početka blokade nije bilo. Što se tiče profesora, neki se za njenog trajanja uopće nisu pojavljivali na fakultetu, ali oni koji su pružili podršku bili su tamo svaki dan i pratili kako si studenti u blokadi organiziraju život – foaje zgrade u Ronjgovoj se doslovno pretvorio u kamp gdje je stizala hrana, crtali su se transparenti i živjelo se dan i noć. Nije bilo tako masovno kao u Zagrebu, ali znalo se prespavati i na faksu u Puli. U podršci studentima prvi je iskoračio Odsjek za povijest, profesori su se lako usuglasili, tim više što su znali da su kolovođe bili upravo studenti Povijesti, a povjerenje u njih nije bilo upitno. Bilo je važno pored ciljeva podržati i metode, jer neki jesu podržavali ciljeve ali su se zgražali nad metodama, u smislu „mladim ljudima se onemogućuje obrazovanje“, stoga je bila važna podrška koju je Odsjek za povijest službeno predočio Vijeću Filozofskog fakulteta. Svaku večer održavali su se plenumi, dvorana je bila prepuna i sjedilo se i po podu, odluke o nastavljanju blokade donosile su se svakog dana uvečer za sljedeći… “Uvijek je bio impresivan taj trenutak kad cijela dvorana diže ruku u znak podrške nastavku. Vidjeli smo i na filmu kratko uključenje Zagreba i Splita putem videolinka. Tada je to izgledalo gotovo nestvarno“, kazao je prof. Duda.

„Kandidat za „precjednika“ Primorac, tadašnji Ministar obrazovanja, izjavio je da je blokada nastavak metoda Centralnog komiteta KPJ. Dugo smo ga tražilo da se očituje, napravio se u blizini fakulteta i „Primorčev park“ gdje smo ga tražili po fontani…“ prisjećao se Vejzagić zagrebačkog segmenta studentskih blokada. Broj studenata na plenumima se nakon 2 tjedna počeo osipati. U svibnju se u Rijeci dogodio međuplenumski sastanak, važan jer su se tu objedinili u jedan zahtjev, za besplatnim obrazovanjem, što je bilo prvo iskustvo direktne demokracije. Puležani su željeli ubaciti i zahtjeve za menzu i kampus, ali zagrebački predstavnici rekli su da nemaju za to nadležnosti. Kasnije su imali i stream koji se mogao gledati od kuće. Bila je to logistička pogreška, priznaje Vejzagić, jer je onda sve manje ljudi dolazilo na plenum. Mnogi su dolazili izglasavati blokadu samo kako bi si produžili ne-dolazak na nastavu. Puno je ljudi podršku iskazalo donošenjem hrane, a od medija je istaknuo samo Mašu Jerin koja je blokadu pratila u Glasu Istre, dok su ostali mediji studente ignorirali. Stav Ministarstva je bio jasan, bili su proponenti komercijalizacije i tzv. principa uspješnosti, uvevši moment plaćanja za neodrađenu godinu, odnosno monetizaciju kroz bodove, što je danas – smatra on – na nekim fakultetima degeneriralo u puku utrku za bodovima, nauštrb znanja.
Prof. Duda podsjetio je da u to vrijeme nije bilo studentske menze, jelo se u menzama u Domu branitelja i na tržnici, u kojima su se hranili i Uljanikovci, tako da su i današnji kampus, Studentski dom i menza velikim dijelom dio pritisaka te blokade. U konačnici, blokada je svakako bila jedan od razloga povlačenja Primorca s ministarske fotelje, a potom i odlaska Sanadera i dolazak premijerke Jadranke Kosor.
Bezinović je zaključno ocijenio da je u to vrijeme među studentima postojala želja za radikalnom promjenom, a kada je ta želja dovoljno jaka promjena je moguća. Podsjetio je da je nedavno i u Rijeci prikazan sličan dokumentarac o blokadi njihovog Sveučilišta, a „blokadom“ se naziva i današnji poziv na bojkot trgovačkih centara, te je zaključio da s reaktualizacijom tema blokade u Srbiji, one postaju ponovno aktualne i u Hrvatskoj.