(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: Otvorena izložba „Pisma sebi“ Tee Teodorović u HUiU galeriji

Tekst i fotografije Boris VINCEK

24.01.2025.

Izložba „Pisma sebi“ mla­de umjet­ni­ce Tee Teodorović otvo­re­na je u čet­vr­tak, 23. siječ­nja u 19 sati, u pul­skoj HUiU galeriji.

Izložba pod nazi­vom Pisma sebi pred­stav­lja pros­tor­nu ins­ta­la­ci­ju “Pisma sebi Vol. 2” koja kom­bi­ni­ra tek­s­tu­al­ne inter­ven­ci­je i likov­ni izri­čaj kako bi istra­ži­la dina­mi­ke ranji­vos­ti, opra­šta­nja i osob­ne tran­sfor­ma­ci­je. Izloženo dje­lo pred­stav­lja isko­rak – odnos­no kora­ke koji suge­ri­ra­ju pos­ta­ja­nje vid­lji­vim, kon­kret­no, pos­ta­ja­nje vid­lji­vom oso­bom. Pitanje iden­ti­te­ta kao kul­tu­ro­lo­škog kons­truk­ta, dina­mi­ke pos­ta­ja­nja u kojoj se mije­ša­ju oče­ki­va­nja sre­di­ne, otkri­va­nje raz­li­ka i vlas­ti­tos­ti sva­ko­ga poje­di­nač­no, no i uče­nja o sebi kao i pri­hva­ća­nja sre­di­ne ili pri­hva­ća­nja raz­li­ke u sre­di­ni koja name­će svo­ja očekivanja.

- Oni koji su bili kod nas na „Što ti moraš?“ Eni Blašković zasi­gur­no će pri­mi­je­ti­ti slič­nost s izlož­bom „Pisma sebi“ Tee Teodorović. Njena je tema­ti­ka bila mora­nje, dak­le nešto što ona mora u živo­tu, a Teina je još intim­ni­ja jer je naš­la način kako da pri­ka­že teža raz­dob­lja u živo­tu i svo­je nesi­gur­nos­ti, kaza­la je Kristina Nefat iz HUiU.

Autorica je napo­me­nu­la da s ovim radom zapo­če­la dok je bila na fakul­te­tu te da je rali­la s podr­škom men­to­ri­ce. Ideja je bila pos­ta­vi­ti intim­ni dnev­nik u pros­to­ru gdje svo­je mis­li i sje­ća­nja tiska u glinu.

- Sama je gli­na raz­li­či­ta – od por­cu­la­na, pre­ko šamot­ne, sve do bije­le gli­ne. Taj sam rad zapo­če­la 2018. godi­ne i pla­ni­ram ga radi­ti cije­li život pa on kons­tan­to ras­te, kaza­la je Teodorović na otvaranju.

U raz­go­vo­ru s auto­ri­com htje­li smo prvo doz­na­ti kako je nas­ta­la prvot­na ide­ja za ovaj rad.

- Sve je poče­lo s time što sam aka­dem­ske godi­ne 2018/2019 na nas­ta­vu dola­zi­la ne baš u dobrom sta­nju što je men­to­ri­ca pri­mi­je­ti­la pa me je potak­nu­la da, ako o tome ne mogu pri­ča­ti onda poku­šam to izre­ći kroz umjet­nost. Uzela sam komad gli­ne, izva­lja­la ga i zahva­lju­ju­ći slov­nim „peča­ti­ma“ za kek­se koje mi je dala men­to­ri­ca, otis­nu­la sam ono što osje­ćam. Tako sam poče­la ispi­si­va­ti emo­ci­je koje sam osje­ća­la – bilo da je to strah, lju­bav ili sra­mo­ta. Od tih jed­nos­tav­nih poče­ta­ka kre­nu­la sam dalje pa sam poče­la oti­ski­va­ti i neke pjes­nič­ke sti­ho­ve koje sam pro­na­la­zi­la u knji­ga­ma ili na inter­ne­tu, a na kra­ju sam preš­la na izja­ve koje sam sama sebi govo­ri­la, kaza­la je Teodorović.

Autorica nagla­ša­va da su počet­ne reče­ni­ce bile dos­ta krat­ke jer je htje­la osta­ti na sim­bo­lič­kom nivou koji ne otkri­va sve.

- S vre­me­nom se sve više otva­ram pa su tako reče­ni­ce duže i kom­plek­s­ni­je – znam na jed­nu plo­či­cu napi­sa­ti nešto što je o meni reče­no, a na dru­goj dati svoj komen­tar na to. Drugim rije­či­ma vodim raz­go­vor sama sa sobom kroz pro­ces rada.

Sudeći po samom bro­ju rado­va koji su izlo­že­ni u gale­ri­ji HUiU uz napo­me­nu da nije izlo­ži­la sve, zani­ma­lo nas je da li je pos­ta­la „ovis­na“ o tak­vom nači­nu izražavanja.

- Ima isti­ne u tome, ali imam ja i dru­ge rado­ve. Kao što sam rek­la na otva­ra­nju, zacr­ta­la sam si da ću ga nado­pu­nja­va­ti cije­li život. Imam ide­ju da ga pred­sta­vim u nekom puno većem pros­to­ru kao što je reci­mo jed­na indus­trij­ska hala koja ima i unu­tar­nji i vanj­ski pros­tor. Sve je to išlo pos­te­pe­no jer sam ga u počet­ku radi­la za sebe, ali kad sam ga odlu­či­la izlo­ži­ti shva­ti­la sam da se dos­ta lju­di pro­na­đe u ovim mojim mis­li­ma pa me to vodi da nas­ta­vim dalje, kaza­la je Teodorović.

Djelo „Pisma sebi“ pozi­va publi­ku da se uklju­či: čita­njem, šet­njom i inte­rak­ci­jom unu­tar ins­ta­la­ci­je. Instalacija se pri­la­go­đa­va pros­to­ru, for­mi­ra­ju­ći stu­po­ve, tune­le, redo­ve ili slo­bod­ne vise­će kom­po­zi­ci­je, uvi­jek izno­va rein­ter­pre­ti­ra­ju­ći svo­je značenje.

Tea Teodorović je 2019. stek­la aka­dem­ski naziv – Sveučilišna prvos­tup­ni­ca likov­ne peda­go­gi­je (univ. bacc. art) i te godi­ne upi­su­je diplom­ski stu­dij likov­ne peda­go­gi­je. Tijekom sred­njo­škol­skog obra­zo­va­nja nagra­đe­na je od stra­ne Primorsko – goran­ske župa­ni­je za izvan­red­ne likov­ne uspje­he, kao što je Domijada i Jesen na Sušaku. Izlagala je na broj­nim skup­nim izlož­ba­ma u Umagu, Rijeci, Zagrebu, kao što su to Poezija je zec iz šeši­ra – uver­ti­ra u izlož­bu Vlade Marteka, MMSU Rijeka, Rijeka mini art – 3. Salon mini­ja­tur­ne umjet­nos­ti, izlož­be u sklo­pu pro­je­ka­ta Rijeka 2020 – 27 susjed­stva, 55. Zagrebački salon pri­mi­je­nje­ne umjet­nos­ti itd.

U svo­me umjet­nič­kom dje­lo­va­nju, kroz raz­li­či­te medi­je, bavi se tema­ti­kom emo­ci­ja, emo­ci­onal­nih sta­nja, kao i men­tal­nih pore­me­ća­ja, nji­ho­vih utje­ca­ja na samu umjet­ni­cu i druš­tvo koje je okru­žu­je. Ideja potje­če iz samih emo­ci­onal­nih sta­ja umjet­ni­ce, nje­ne bor­be s depre­si­jom i ank­si­oz­nos­ti, odnos­no dje­la prvo­bit­no nas­ta­ju u svr­hu potre­be, tera­pi­je i pomo­ći umjet­ni­ci. Ona su pro­ces ozdrav­lja­nja. Kroz raz­li­či­te medi­je i istra­ži­va­nja, kom­bi­na­ci­jom sna­ge rije­či i likov­nog izra­ža­va­nja, ona nas­to­ji publi­ci pri­bli­ži­ti još uvi­jek taboo temu emo­ci­onal­nih „pore­me­ća­ja“. Naglašava potre­bu mla­dih za svo­jim gla­som, kri­ti­zi­ra današ­nje druš­tvo, te nas­to­ji pro­mi­je­ni­ti odno­se pre­ma samoj temi. Umjetnica nevid­lji­ve rane nas­to­ji uči­ni­ti vidljivima.

Izložba i pro­gram HUiU gale­ri­je finan­ci­ra­ni su sred­stvi­ma Ministarstva kul­tu­re i medi­ja RH, Grada Pule – odjel za kul­tu­ru, Zaklade Kultura nova i Istarske župa­ni­je – odjel za kul­tu­ru i zavi­čaj­nost. Izložba osta­je otvo­re­na do 14. velja­če i može se raz­gle­da­ti od pone­djelj­ka do pet­ka, od 12 do 20 sati.

Ovaj tekst sufi­nan­ci­ran je sred­stvi­ma Fonda za poti­ca­nje raz­no­vr­s­nos­ti i plu­ra­liz­ma elek­tro­nič­kih medija.