Pitanje savjesti – u INK‑u gostovale „Tere i Luce“ zagrebačkog Kazališta Planet Art

Tekst Daniela KNAPIĆ ● Fotografije Ines NOVKOVIĆ iz arhiva Scenoteke

17.01.2025.

Prvi ovo­go­diš­nji dram­ski pro­gram INK‑a, sinoć­nje gos­to­va­nje Kazališta Planet Art s pred­sta­vom „Tere i Luce“, publi­ka je u pre­pu­noj dvo­ra­ni Ciscutti nagra­di­la srdač­nim dugim plje­skom – zahva­lom za smi­jeh koji su im pri­ušti­le sjaj­ne Anja Šovagović Despot i Nataša Janjić Medančić.

Profesionalno, neo­vis­no dram­sko kaza­li­šte Planet Art  dje­lu­je pod motom „Kazalište koje se pita“ i u 18 godi­na pos­to­ja­nja pro­izve­lo je 20-ak kaza­liš­nih uspješ­ni­ca. Bavi se suvre­me­nim pro­ble­mi­ma, čes­to tabu­izi­ra­nim ili zane­ma­re­nim tema­ma pri­sut­ni­ma u našoj sva­kod­ne­vi­ci, pos­tav­lja­ju­ći na sce­nu dram­ske tek­s­to­ve u čijem se sre­di­štu nala­zi poje­di­nac suočen s druš­tve­nim kon­cep­ti­ma koji utje­ču na nje­go­vu slo­bo­du, inte­gri­tet i sreću.

Osnivač i rav­na­telj Planet Arta, ujed­no reda­telj ove pred­sta­ve, Marko Torjanac, ins­pi­ri­ran neizvo­đe­nim tek­s­tom „No good deeds…“ S. Evansa, u pot­pu­nos­ti ga je adap­ti­rao za Hrvatsku. Nastala je tako „Tere i Luce“, crna tri­ler kome­di­ja koju mno­gi uspo­re­đu­ju s kul­t­nim fil­mom „Thelma & Louise“, a koja u pod­nas­lo­vu ima pita­nje: „A što bis­te vi učinili?“

Predstava sati­rič­no pro­go­va­ra o mno­gim bol­nim rana­ma današ­njeg svi­je­ta – od neima­šti­ne i obi­telj­skog nasi­lja, do nemo­ral­nih pos­lo­va i bru­tal­ne ulo­ge sve laž­lji­vi­jih medi­ja u kre­ira­nju jav­nog mnijenja.

Dvije kole­gi­ce, nje­go­va­te­lji­ce: Tereza Roše – Tere (Anja Šovagović Despot) i Lucija Bambula – Luce (Nataša Janjić Medančić) u ovoj dina­mič­noj, duho­vi­toj i pro­vo­ka­tiv­noj jed­no­sat­noj pred­sta­vi uspi­je­va­ju publi­ku drža­ti u nepres­ta­nom smi­je­hu. Početnim Lucinim mono­lo­gom u kojem ona Teri pre­pri­ča­va svo­je jutar­nje kuć­ne dra­me koji­ma prav­da svo­je kaš­nje­nje na posao, pred­sta­va nas uvo­di u taj neo­bi­čan dan koji je zauvi­jek pro­mi­je­nio nji­ho­ve živo­te, ali i u hrvat­sku stvar­nost u kojoj su mno­gi pri­si­lje­ni kopa­ti i po sme­ću kako bi preživjeli.

Cijela se pred­sta­va odvi­ja u jed­nos­tav­noj sce­no­gra­fi­ji sta­na sta­ri­jeg gos­po­di­na Zvonimira čije su Tere i Luce dugo­go­diš­nje nje­go­va­te­lji­ce. Kada usta­no­ve da je mrtav, kre­će sve ubr­za­ni­ji i zamr­še­ni­ji zaplet, koji je toga dana zapo­čeo „sit­nim“ pri­jes­tu­pom u kojem Tere Luci –posred­stvom svog sina, sit­nog meše­ta­ra sa „šte­lom u Ministarstvu“ – pro­da­je dva kanis­tra ben­zi­na po nižoj cije­ni. To još Luci, tur­bo-vjer­ni­ci, ne pali crve­ni alarm savjes­ti. Međutim, kad gos­po­di­na Zvonimira zatek­nu mrtvog u kupa­ti­lu, Tere se dosje­ti još jed­ne „nemo­ral­ne ponu­de“. Naime, kako slje­de­ćeg dana pokoj­ni­ku sje­da miro­vi­na koju je Luce ima­la puno­moć podi­za­ti, Tere joj pred­la­že da pri­če­ka­ju do sutra s doja­vom o smr­ti nji­ho­va šti­će­ni­ka, podig­nu i među­sob­no podi­je­le tih 600 eura (jer „on je iona­ko mrtav, a oni u služ­ba­ma koji­ma bi se tre­bao vra­ti­ti iona­ko su se već nakra­li i taj im novac ne bi puno zna­čio“). Pritisnuta svo­jim finan­cij­skim nevo­lja­ma Luce nakon duljeg zdva­ja­nja pris­ta­je i tu kre­će nji­ho­vo upa­da­nje u sve teža isku­še­nja i dub­lje kru­go­ve pak­la, jer su u među­vre­me­nu otkri­le još neke nači­ne kako se oko­ris­ti­ti smr­ću svog šti­će­ni­ka, sve do eks­plo­ziv­nog kraja.

„Epilog“ je efek­t­no pri­ka­zan kroz sen­za­ci­ona­lis­tič­ke medij­ske nas­lo­ve koji se nižu s TV‑a i iz dana u dan pos­ta­ju sve straš­ni­ji. Proizvoljno izmiš­lja­ju­ći i dopi­su­ju­ći dvje­ma une­zvi­je­re­nim žena­ma sve veće i teže pri­jes­tu­pe dovo­de do nes­lu­će­nih razi­na jav­nog lin­ča koji ih u čas pre­tvo­ri u  mons­tru­oz­ne ubo­ji­ce čovje­ka koji im je zapra­vo u opo­ru­ci (koja, uzgred, pot­vr­đu­je da je kao razo­ča­ra­ni bra­ni­telj poči­nio suicid) – kao jedi­ni­ma koje su o nje­mu skr­bi­le zavje­štao stan.

Taj gorak ton crni­la kojim se kroz ubr­za­nu gra­da­ci­ju pred­sta­va sve više zamra­ču­je, pre­tva­ra i smi­jeh publi­ke u sve kise­li­ji, jer ona pre­poz­na­je obras­ce druš­tva u kojem živi­mo i u kojem lopov­luk umjes­to iznim­ke pos­ta­je pra­vi­lo, a iako „ribe smr­de od gla­ve“, naj­ma­nje ribe u pra­vi­lu izvu­ku deb­lji kraj. Svakako nit­ko iz kaza­li­šta nakon „Tere i Luce“ ne izla­zi rav­no­duš­no, jer svi­ma nad gla­vom visi pita­nje iz podnaslova.