Predstavljena 12. knjiga satiričnih pisama Drage Orlića
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije D. KNAPIĆ i arhiva GKČ Pula
U Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula, u četvrtak, 30. siječnja predstavljena je humoristično-satirička zbirka „Lipi moji 12“. Zbirka sadrži posljednjih 165 satiričnih „pisama“, kozerija Zvaneta Lakodelca, alter – ega istarskog barda Drage Orlića, koji ih je pisao gotovo pola stoljeća, prvo u Porečkom glasniku a potom kao svojevrsne uvodnike za La kost – satirički podlistak Glasa Istre ugašen nedugo nakon Orlićeve smrti 2021. godine. Ukupno je napisao preko 1.500 tih Zvanetovih pisama, što ga svrstava u sam vrh hrvatskog humorističko ‑satiričnog novinarstva , a posljednja je – u trden istrijansken „krepat ma ne molat“ motu Orlić diktirao svojim „lakostovcima“ privezan uz bolnički krevet, prikopčan na infuzije i kateter.

Knjigu su predstavili dugogodišnji Orlićevi suradnici Goran Prodan i Sonja Vojinović. Iako najavljen, izostao je treći (uz Orlića i Prodana) urednik La kosti Vladimir Bugarin, čija je izdavačka kuća „5 do 12“ objavila svih 12 nastavaka ove za sve istrane/istrijane/istriotte (i one koji će to tek postati) iznimno vrijedne zbirke. Umjesto osobnog dolaska, poslao je pismo koje je pročitao Prodan. U njemu, uz ostalo, navodi detaljne upute koje mu je za knjige dao Orlić, sve do naslovnice na kojoj mora biti njegova karikatura Zvaneta, uz napomenu da na svakoj sljedećoj zbirci mora imati malo više trbuha. Tako da je u konačnici Bugarinova uloga art direktora svedena na izbor boje omotnice.
Prodan je napisao predgovore za svih 12 zbirki, priznajući da su svi gotovo isti, jer ih je u svakom nastavku prepisivao i dopunjavao, tako da je ovaj posljednji najopsežniji. Dodao je da će vjerojatno biti objavljena i 13. (ili nulta) zbirka Lipi moji, koja bi obuhvatila 10 prvih godina kad je Orlić te kolumne pisao u Porečkom glasniku. Na početku je ukratko predstavio Zvaneta (koji je nešto kao istarska inačica Broja Jedan iz Alan Forda, osim što nije mrgodan kao stari paralitik) i brojne likove koji se pojavljuju u njegovim pismima. Od redovnih tu su nezaobilazna šjora Mafalda (koju je zvao „hudoba stara“, a ona njemu odgovarala s „povero mona“), pokojni tetac Gašpar, poduzetna kuma Jaga i njen suprug-esesovac Hans koji je u Istru došao kao turist, sve do Zvanetovih unuka Marka i Samante.

Tu su, nadalje, i razne „batice“ koje u trenutku pisanja imaju određenu političku ulogu (Prodan se i danas čitajući ta pisma divi Orlićevoj pronicljivosti i točnosti dok je „svojim satiričkim strelicama ne samo ubadao politička zbivanja i face nego i predviđao njihova buduća (s)kretanja.“), kao i brojni svjetski „selebritiji“ koji su redom Zvanetovi poznanici, a nerijetko – bar po njegovom pisanju – i intimusi, poput Megi (Tatcher) ili Beti (kraljice Elizabete) s kojima je u mladosti navodno i ljubovao…
Lakodelac ili lakodelnjak ‑objasnio je dalje Prodan- u Istri je osoba koja veći radni napor izbjegava zahvaljujući domišljatosti i lukavosti, pa tako ni Zvane nije puki besposličar i ljenčina, već domišljati bonvivan, što je bila i jedna od Orlićevih osobnosti, pored onih „vrsnog novinskog kroničara, reportera i komentatora, književnika, pjesnika, satiričara, publicista, slikara, učitelja, kulturno-umjetničkog djelatnika, zabavljača, instruktora skijanja, enogastronomskog propagatora… jednog renesansno svestranog i raskošnog autora čije je svekoliko djelo jučer, danas i sutra jedna od bitnih točaka istarske kulture u najširem smislu“, zapisao je Prodan.

Dok je Sonja Vojinović čitala pojedina pisma (Orlić je dugo tražio tko bi mu ih na predstavljanjima mogao čitati, ali zadržao se na njoj „jer je najbolja, samo ča je žensko“) koja i danas svojom lucidnom duhovitošću tjeraju na smijeh, Prodan je dalje čitao dijelove iz svojih uvoda zbirci. Tako je „za ozbiljno“ ocijenio: „Lipi moji su nedvojbena književna i društvenopovijesna vrijednost Istre… najbolja povijesna kronika zbivanja na Poluotoku, pa i priko Učke, izvrsno i relevantno vrelo za svako ozbiljnije istraživanje bespuća povijesne (ne)ozbiljnosti Istre… Svojom strukturom i narativnim stilom, razrađenim likovima, slavljenjem narodne tradicije i običaja, jezikom i porukom, ove literarne minijature nadilaze svoj društvenopolitički značaj i postaju neprijeporno kvalitetnim dijelom istarske, time i hrvatske, književnosti.“ Ne manje važno, dodaje: „Lipi moji su i bogata riznica istarske čakavštine, škrinjica (škrinjica? Veli kasun!) jezične, običajne i duhovne baštine naših nona i nonića, baba i didi, koja čuva od zaborava istarske riječi, poštapalice, uzrečice, poslovice i frazeme, ali i navade pa, ako hoćete, i smisao života.“
O jeziku kojim su pisane, Prodan kaže: „Sam je Orlić za čakavski „Lipih mojih“ kazivao da je to jedna blaga kombinacija govora iz njegove rodne Roverije (prostor između Vodnjana i Savičente), dakle vlaškog, popularnog jugozapadnog istarskog idioma, s onim s Poreštine, gdje je živio od početka karijere. Često se znao našaliti da je to „istrijanski za na samanj, svi ga kapiju“. Da bi ga učinio razumljivijim još široj publici, jer-istini za volju – danas je u Istri prilično puno onih kojima ga je i „pojednostavljenog“ teško čitati a kamoli kapiti, Orlić je Istrijanski jezik Zvanetov malo „kroatizirao“, kao-bio je u partizanima politički komesar, a i poslije na nekim funkcijama, pa mu se uvuklo hrvatskog (i jugoslavenskog) stručnog i medijskog vokabulara. Tako će Zvane nerijetko uz čakavsku riječ, posebno onu arhaičnu i manje poznatu, spomenuti i hrvatski prijevod ili inačicu.“ Izuzetan je Orlićev doprinos čakavskoj besidi, ne samo u ovoj satiri nego i u njegovoj poeziji, pa tako Prodan još jednom podsjeća na njegov doprinosu očuvanju i popularizaciji domaćih poslovica, uzrečica, poštapalica, metafora, kletvi, blagoslova, raznih frazema na čakavskom, ali i istromletačkom, dodajući njihov podulji popis na kraju knjige.

Prodan je ponovio i svoju staru ocjenu kako su „Lipi moji“ „vickava i vrckava satira, izuzetno društveno i politički angažirano štivo, koje promiče humanizam i renesansu, multikulturalnost, suživot i konvivencu, bratelancu, toleranciju, antifašizam i zdrav život uz domaći istrijanski pršut, špaletu, kobasice, pancetu i seks. Istodobno, „Lipi moji“ ismijavaju totalitarizme, kultove ličnosti, religija i ideologija, ljudsku i društvenu glupost sebeljublja i kretenizme svih vrsta, boja i oblika, osobito one u političkoj sferi“.
Na kraju predstavljanja publika je mogla knjigu kupiti po povoljnijoj cijeni i uz poklon: CD GUWa (Gori ussi Winnetou) „Kino Partizan“ koji je Franci Blašković objavio kao hommage svom pokojnom dugogodišnjem suradniku, nerazdvojnom prijatelju još iz školskih dana i suborcu na zavojitim putevima Istre.