Predstavljena 12. knjiga satiričnih pisama Drage Orlića

Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije D. KNAPIĆ i arhiva GKČ Pula

31.01.2025.

U Gradskoj knjiž­ni­ci i čita­oni­ci Pula, u čet­vr­tak, 30. siječ­nja pred­stav­lje­na je humo­ris­tič­no-sati­rič­ka zbir­ka „Lipi moji 12“. Zbirka sadr­ži pos­ljed­njih 165 sati­rič­nih „pisa­ma“, koze­ri­ja Zvaneta Lakodelca, alter – ega istar­skog bar­da Drage Orlića, koji ih je pisao goto­vo pola sto­lje­ća, prvo u Porečkom glas­ni­ku a potom kao svo­je­vr­s­ne uvod­ni­ke za La kost – sati­rič­ki pod­lis­tak Glasa Istre uga­šen nedu­go nakon Orlićeve smr­ti 2021. godi­ne. Ukupno je napi­sao pre­ko 1.500 tih Zvanetovih pisa­ma, što ga svr­sta­va u sam vrh hrvat­skog humo­ris­tič­ko ‑sati­rič­nog novi­nar­stva , a pos­ljed­nja je – u trden istri­jan­sken „kre­pat ma ne molat“ motu Orlić dik­ti­rao svo­jim „lakos­tov­ci­ma“ pri­ve­zan uz bol­nič­ki kre­vet, pri­kop­čan na infu­zi­je i kateter.

Knjigu su pred­sta­vi­li dugo­go­diš­nji Orlićevi surad­ni­ci Goran Prodan i Sonja Vojinović. Iako naj­av­ljen, izos­tao je tre­ći (uz Orlića i Prodana) ured­nik La kos­ti Vladimir Bugarin, čija je izda­vač­ka kuća „5 do 12“ obja­vi­la svih 12 nas­ta­va­ka ove za sve istrane/istrijane/istriotte (i one koji će to tek pos­ta­ti) iznim­no vri­jed­ne zbir­ke. Umjesto osob­nog dola­ska, pos­lao je pismo koje je pro­či­tao Prodan. U nje­mu, uz osta­lo, navo­di detalj­ne upu­te koje mu je za knji­ge dao Orlić, sve do nas­lov­ni­ce na kojoj mora biti nje­go­va kari­ka­tu­ra Zvaneta, uz napo­me­nu da na sva­koj slje­de­ćoj zbir­ci mora ima­ti malo više trbu­ha. Tako da je u konač­ni­ci Bugarinova ulo­ga art direk­to­ra sve­de­na na izbor boje omotnice.

Prodan je napi­sao pred­go­vo­re za svih 12 zbir­ki, priz­na­ju­ći da su svi goto­vo isti, jer ih je u sva­kom nas­tav­ku pre­pi­si­vao i dopu­nja­vao, tako da je ovaj pos­ljed­nji naj­op­sež­ni­ji. Dodao je da će vje­ro­jat­no biti objav­lje­na i 13. (ili nul­ta) zbir­ka Lipi moji, koja bi obu­hva­ti­la 10 prvih godi­na kad je Orlić te kolum­ne pisao u Porečkom glas­ni­ku. Na počet­ku je ukrat­ko pred­sta­vio Zvaneta (koji je nešto kao istar­ska ina­či­ca Broja Jedan iz Alan Forda, osim što nije mrgo­dan kao sta­ri para­li­tik) i broj­ne liko­ve koji se pojav­lju­ju u nje­go­vim pismi­ma. Od redov­nih  tu su neza­obi­laz­na šjo­ra Mafalda (koju je zvao „hudo­ba sta­ra“, a ona nje­mu odgo­va­ra­la s „pove­ro mona“), pokoj­ni tetac Gašpar, podu­zet­na kuma Jaga i njen suprug-ese­so­vac Hans koji je u Istru došao kao turist, sve do Zvanetovih unu­ka Marka i Samante.

Tu su, nada­lje, i raz­ne „bati­ce“ koje u tre­nut­ku pisa­nja ima­ju odre­đe­nu poli­tič­ku ulo­gu (Prodan se i danas čita­ju­ći ta pisma divi Orlićevoj pro­nic­lji­vos­ti i toč­nos­ti dok je „svo­jim sati­rič­kim stre­li­ca­ma ne samo uba­dao poli­tič­ka zbi­va­nja i face nego i pre­dvi­đao nji­ho­va budu­ća (s)kretanja.“), kao i broj­ni svjet­ski „sele­bri­ti­ji“ koji su redom Zvanetovi poz­na­ni­ci, a neri­jet­ko – bar po nje­go­vom pisa­nju – i inti­mu­si, poput Megi (Tatcher) ili Beti (kra­lji­ce Elizabete) s koji­ma je u mla­dos­ti navod­no i ljubovao…

Lakodelac ili lako­del­njak  ‑objas­nio je dalje Prodan- u Istri je oso­ba koja veći rad­ni napor izbje­ga­va zahva­lju­ju­ći domiš­lja­tos­ti i luka­vos­ti, pa tako ni Zvane nije puki bes­pos­li­čar i ljen­či­na, već domiš­lja­ti bonvi­van, što je bila i jed­na od Orlićevih osob­nos­ti, pored onih „vrs­nog novin­skog kro­ni­ča­ra, repor­te­ra i komen­ta­to­ra, knji­žev­ni­ka, pjes­ni­ka, sati­ri­ča­ra, publi­cis­ta, sli­ka­ra, uči­te­lja, kul­tur­no-umjet­nič­kog dje­lat­ni­ka, zabav­lja­ča, ins­truk­to­ra ski­ja­nja, eno­gas­tro­nom­skog pro­pa­ga­to­ra… jed­nog rene­san­s­no sves­tra­nog i raskoš­nog auto­ra čije je sve­ko­li­ko dje­lo jučer, danas i sutra jed­na od bit­nih toča­ka istar­ske kul­tu­re u naj­ši­rem smis­lu“, zapi­sao je Prodan.

Dok je Sonja Vojinović čita­la poje­di­na pisma (Orlić je dugo tra­žio tko bi mu ih na pred­stav­lja­nji­ma mogao čita­ti, ali zadr­žao se na njoj „jer je naj­bo­lja, samo ča je žen­sko“) koja i danas svo­jom lucid­nom duho­vi­toš­ću tje­ra­ju na smi­jeh, Prodan je dalje čitao dije­lo­ve iz svo­jih uvo­da zbir­ci. Tako je „za ozbilj­no“ oci­je­nio: „Lipi moji su nedvoj­be­na knji­žev­na i druš­tve­no­po­vi­jes­na vri­jed­nost Istre… naj­bo­lja povi­jes­na kro­ni­ka zbi­va­nja na Poluotoku, pa i pri­ko Učke, izvr­s­no i rele­vant­no vre­lo za sva­ko ozbilj­ni­je istra­ži­va­nje bes­pu­ća povi­jes­ne (ne)ozbiljnosti Istre… Svojom struk­tu­rom i nara­tiv­nim sti­lom, raz­ra­đe­nim liko­vi­ma, slav­lje­njem narod­ne tra­di­ci­je i obi­ča­ja, jezi­kom i poru­kom, ove lite­rar­ne mini­ja­tu­re nadi­la­ze svoj druš­tve­no­po­li­tič­ki zna­čaj i pos­ta­ju nepri­je­por­no kva­li­tet­nim dije­lom istar­ske, time i hrvat­ske, knji­žev­nos­ti.“ Ne manje važ­no, doda­je: „Lipi moji su i boga­ta riz­ni­ca istar­ske čakav­šti­ne, škri­nji­ca (škri­nji­ca? Veli kasun!) jezič­ne, obi­čaj­ne i duhov­ne bašti­ne naših nona i noni­ća, baba i didi, koja čuva od zabo­ra­va istar­ske rije­či, pošta­pa­li­ce, uzre­či­ce, pos­lo­vi­ce i fra­ze­me, ali i nava­de pa, ako hoće­te, i smi­sao života.“

O jezi­ku kojim su pisa­ne, Prodan kaže: „Sam je Orlić za čakav­ski „Lipih mojih“ kazi­vao da je to jed­na bla­ga kom­bi­na­ci­ja govo­ra iz nje­go­ve rod­ne Roverije (pros­tor izme­đu Vodnjana i Savičente), dak­le vla­škog, popu­lar­nog jugo­za­pad­nog istar­skog idi­oma, s onim s Poreštine, gdje je živio od počet­ka kari­je­re. Često se znao naša­li­ti da je to „istri­jan­ski za na samanj, svi ga kapi­ju“. Da bi ga uči­nio razum­lji­vi­jim još široj publi­ci, jer-isti­ni za volju – danas je u Istri pri­lič­no puno onih koji­ma ga je i „pojed­nos­tav­lje­nog“ teško čita­ti a kamo­li kapi­ti, Orlić je Istrijanski jezik Zvanetov malo „kro­ati­zi­rao“, kao-bio je u par­ti­za­ni­ma poli­tič­ki kome­sar, a i pos­li­je na nekim funk­ci­ja­ma, pa mu se uvuk­lo hrvat­skog (i jugos­la­ven­skog) struč­nog i medij­skog voka­bu­la­ra. Tako će Zvane neri­jet­ko uz čakav­sku riječ, poseb­no onu arha­ič­nu i manje poz­na­tu, spo­me­nu­ti i hrvat­ski pri­je­vod ili ina­či­cu.“ Izuzetan je Orlićev dopri­nos čakav­skoj besi­di, ne samo u ovoj sati­ri nego i u nje­go­voj poezi­ji, pa tako Prodan još jed­nom pod­sje­ća na nje­gov dopri­no­su oču­va­nju i popu­la­ri­za­ci­ji doma­ćih pos­lo­vi­ca, uzre­či­ca, pošta­pa­li­ca, meta­fo­ra, kle­tvi, bla­gos­lo­va, raz­nih fra­ze­ma na čakav­skom, ali i istro­mle­tač­kom, doda­ju­ći nji­hov podu­lji popis na kra­ju knjige.

Prodan je pono­vio i svo­ju sta­ru ocje­nu kako su „Lipi moji“ „vic­ka­va i vrc­ka­va sati­ra, izu­zet­no druš­tve­no i poli­tič­ki anga­ži­ra­no šti­vo, koje pro­mi­če huma­ni­zam i rene­san­su, mul­ti­kul­tu­ral­nost, suži­vot i konvi­ven­cu, bra­te­lan­cu, tole­ran­ci­ju, anti­fa­ši­zam i zdrav život uz doma­ći istri­jan­ski pršut, špa­le­tu, koba­si­ce, pan­ce­tu i seks. Istodobno, „Lipi moji“ ismi­ja­va­ju tota­li­ta­riz­me, kul­to­ve lič­nos­ti, reli­gi­ja i ide­olo­gi­ja, ljud­sku i druš­tve­nu glu­post sebe­ljub­lja i kre­te­niz­me svih vrsta, boja i obli­ka, oso­bi­to one u poli­tič­koj sferi“.

Na kra­ju pred­stav­lja­nja publi­ka je mogla knji­gu kupi­ti po povolj­ni­joj cije­ni i uz pok­lon: CD GUWa (Gori ussi Winnetou) „Kino Partizan“ koji je Franci Blašković obja­vio kao hom­ma­ge svom pokoj­nom dugo­go­diš­njem surad­ni­ku, neraz­dvoj­nom pri­ja­te­lju još iz škol­skih dana i subor­cu na zavo­ji­tim pute­vi­ma Istre.