Production in u Medulinu – predstavljeni rezultati još jedne radionice PFT‑a
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije iz arhiva Pulske filmske tvornice
U sklopu medulinskog Adventa, u nedjelju 29. prosinca, premijerno je u adventskom šatoru predstavljeno šest novih filmova u produkciji Pulske filmske tvornica. Filmovi su nastali na 18. radionici Production in, po prvi put održanoj u Medulinu (kao dio prošlogodišnje turneje po istarskim gradovima). Production in je besplatna radionica PFT‑a otvorena svima koji se žele okušati u izradi filma u kratkom vremenskom roku. Mentori ovog izdanja bili su: filmska autorica i organizatorica Sanda Letonja-Marjanović, redatelj i snimatelj Mario Papić, snimatelj Bojan Prusac, redatelj i montažer Josip Visković te producent i montažer Marko Zdravković-Kunac.
Kao i svako dosadašnje predstavljanje i ovo je bilo popraćeno Kritičnim rešetom, odnosno gostom iz filmaških krugova koji komentira prikazane filmove. Ovaj je put tu ulogu imao filmski kritičar Elvis Lenić.
Prvi je prikazan „42“ kratki dokumentarac Branke Popov Ostojić kojim je ona zabilježila dan svog 42.rođendana – od jutarnjeg odlaska na groblje s cvijećem za svoje pokojnike, zatim susreta u šumi s njenim konjima (gdje izokrenuta kamera daje poseban bajkovit ugođaj) preko dnevnih priprema i čestitki, do fešte navečer u adventskom šatoru. Kako je autorica objasnila, početna ideja bila je potpuno drugačija – trebao je to biti film o doživljaju adventa jedne djevojčice. Međutim, dogodile su se razne komplikacije, pa je morala mijenjati koncept i odlučila se za dokumentiranje svog rođendana. Leniću je bila zanimljiva osobna perspektiva postignuta Go pro kamerom, pomoću koje je Branka snimala i sve joj je vrijeme bila namještena poput ogrlice na vratu. Efektnim je ocijenio i fotografije koje se nižu na kraju, jer tek one otkrivaju identitet slavljenice/snimateljice. Ocijenio je da su dvije trećine filma zabavne i duhovite, dok u zadnjem dijelu dinamika lagano pada, što bi se moglo korigirati dodatnim „kresanjem“ tog dijela u montaži. Autorica je napomenula da je snimila preko devet sati materijala, pa se kod biranja kadrova u montaži prilično pomučila kako bi sve sažela na deset minuta filma.
Lenić je kazao da su mu objasnili kako bi njegova uloga osim kritike trebala biti i davanje konstruktivnih prijedloga za moguće poboljšanje uradaka, ali odmah se i ogradio: „Ja tu nisam neki univerzalni sudac, dajem samo sugestije koje možete prihvatiti ili ne. Možda bi bilo i bolje da me ne poslušate doslovno, nego promislite i možda vam na pamet padne i neka bolja ideja, jer kad se radi film to je jedan beskonačni proces, nikad kraja… i kad misliš da si sve smontirao, uvijek primijetiš da je neki kadar viška ili fali, tako da tu nema univerzalnih recepata. Pogotovo kad znamo da ste to radili u kratkom roku od nekoliko dana, svaki bi se film mogao dodatno ispeglati, ali OK… U ovom mi se filmu sviđa lepršavost i inventivnost u tim ambijentima, vizualno je zanimljiv pogotovo u prvom dijelu, ali iskreno ja bih drugi dio kratio, budući su to sve slični kadrovi. Gledatelju koji ne poznaje goste na rođendanu (naravno da su autorici svi oni bitni) malo je to repetitivno i razvučeno.“
Sljedeći predstavljeni bio je „Niludem“ – kratki film Angela Curiela. Naslov je zapravo unatraške pročitano ime Medulina, a u filmu pratimo vožnju autobusom kroz Medulin snimanu mobitelom kroz prozor autobusa, tako da se cijelo vrijeme u polovini kadra vide prizori Medulina, a u drugoj njihov obrnuti odraz u staklu autobusa. „Ja bih ovo nazvao eksperimentalnim više no dokumentarnim filmom, iako je i dokumentarni jer tečno prati zbivanje, ali način kako je osmišljen, stilski postupak u kojem vidimo refleksiju na staklima autobusa više baca na eksperiment“, ocijenio je Lenić, dodajući: „Dužina mi je taman, dosljedno je, lijepo izvedeno, efektno jedina zamjerka mi je da se zvuk u postprodukciji mogao bolje doraditi. To je filmić koji bi se moglo poslati na revije.“ Marko Zdravković- Kunac koji ga je montirao rekao je da je najveći problem bio kako odabirom kadrova dobiti dinamiku i gdje raditi rezove (jer sirovi materijal traje 20 minuta).
Silvio Belušić, sada već iskusni „tvorničar“, predstavio je svoj novi kratki hibridni film „U livelu“, u kojem je atmosfera mističnosti i težnje ka duhovnome pojačana originalnom glazbom banda „Žgobečena šagoma“ u kojem uz autora svira Dario Rožnjak-Rio, koji se – u lotos pozi – pojavljuje i u nekoliko kadrova filma… „Nisam baš sve skužio, ali fora mi je“, priznao je Lenić, „Ima montažne skokove i neku lijepu atmosferu, dojmljiv mi je. Ponavljam, nisam sve racionalno shvatio, ali nema ni potrebe.“ Belušić je rekao da se film trebao zvati „Užanca“, ali i ovaj je naslov dobar, a smatra da bi se još mogao doraditi u montaži, dok je Kunac podsjetio da je to već četvrti ili peti Belušićev film realiziran na radionicama PFT‑a: „On se uvijek bavi snimanjem zanimljivih prizora, a priča nastaje uglavnom tek u montaži. U ovoj je priči snimao dvoje ljudi dok borave na nekim mjestima koja su im meditativna i moram naglasiti da je velik izazov bio spojiti autorsku muziku i prizore kako bi se postigla ta atmosfera.“
Za kratki dokumentarni film Tine Bilić „Barske štorije“ Sanda Letonja Marjanović objasnila je da je početna ideja bila napraviti kratku erotsku priču iz kafića, s nekoliko gošći koje bi bile voljne pričati o nekim svojim intimnijim temama, no to nisu uspjeli jer „čim se uključi kamera gubi se na spontanosti“. Stoga je odabrana druga opcija – da sama autorica priča o prednostima i manama njenog trenutnog posla konobarice – što je ispalo možda i bolje od prvotne zamisli. U svega sedam minuta film se dotaknuo puno važnih tema – od podcjenjivačkog odnosa pojedinih gostiju prema poslu konobarice, ali i općenito prema ženama, sve do epidemije usamljenosti koju mnogi liječe u kafićima. Najljepši je osobni stav autorice prema tom svom poslu, trud da svakoga sasluša i tako možda malo i pomogne, jer – i tom rečenicom film se zaključuje – vodi se maksimom „budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu“ Posebnu draž filmu daje i dijalektalnost, odnosno lokalni „boškarski“ izrazi kojima se Tina služi u svom inspirativnom monologu.
Lenić je film pohvalio, kako same teme o kojima priča, tako i kameru i montažu. Jedina primjedba bila je nedostatak pozadinskih zvukova tipičnih za kafić – od žamora do zvuka aparata za kavu i sl. što i nije velik problem i može se lako naknadno dodati.
Na kraju su prikazana još dva filma: „Soba??“ Antonia Batinića i „PiM“, koji je neka vrsta making of dokumentarca o nastanku prvog. „Soba??“ – kratka krimi parodija inspirirana je – kako je sam autor potvrdio – filmovima Quentina Tarantina. Autor je ispričao da je i ranije samostalno radio neke filmske uratke, ali ovo mu je prvi ozbiljniji pokušaj i nije mislio da oko toga ima toliko posla. Od malena je, kaže, želio napraviti nešto slično, jer mu žanr crne komedije najviše leži i zadovoljan je rezultatom. Sanda Letonja Marijanović rekla je da je ovakav igrani film za Production in format bio jako zahtjevan i kompleksan projekt, kakav se ne može realizirati u tri dana koliko obično traju Production in radionice. Kako su ovaj put imali nešto više vremena, točnije cijeli period medulinskog Adventa, pristali su na njega vidjevši s koliko su entuzijazma Antonio i njegovih prijatelji odmah prionuli na posao. To je rezultiralo dobrom atmosferom na setu i doslovno su im se sva vrata otvarala – od dozvola za snimanje, ustupanja hotelske sobe u hotelu Belvedere i svih ostalih tehnikalija. Lenić je pohvalio uradak kao duhovit, dinamičan, zabavan, dobro snimljen, odglumljen i montiran, s potencijalom uspješnog plasiranja na raznim festivalima.
Na kraju je Elvis Lenić ovaj Production in ocijenio kao „plodnu berbu“, jer iako je u nekim ranijim izdanjima znalo biti i po desetak odrađenih filmova često jedan dio uradaka nije baš bio dovoljno osmišljen i dorađen. Stoga ovaj Production in smatra uspješnim, jer su po njemu svi prikazani filmovi zaokruženi i ujednačene kvalitete.
