Predstavljena knjiga „Ne možeš ti to. Koliko self-helpa čovjek može podnijeti?“ Tomislava Pletenca i Borisa Perića u Klubu-knjižari Giardini 2
Priredio B. V. • Fotografije Borna Černe iz arhiva Kluba-knjižare Giardini 2
Tomislav Pletenac, teoretičar i kulturni antropolog, s knjigom „Ne možeš ti to. Koliko self-helpa čovjek može podnijeti?“ (Ljevak), koja je nastala u koautorstvu s književnikom, prevoditeljem i političkim analitičarom Borisom Perićem, bio je gost prvog ovogodišnjeg izdanja programa Nova knjiga među krošnjama. Program je održan, u srijedu 26. veljače, u prepunom pulskom Klubu-knjižari Giardini 2, a bio je to još jedan uspješan, zanimljiv i poticajan program pod okriljem ovogodišnje klupske teme Strahovi današnjice.
Ovaj put u središtu je bila, kako je to naglasila Helena Vodopija, voditeljica programa i Kluba-knjižare Giardini 2, „knjiga performans o self- helpu“. U ozračju pomaknutog, humorom i ironijom obojenog pogleda uglednog znanstvenika na sveprisutni fenomen današnjice, bio je i veliki finale večeri u kojem je Pletenac održao polusatni koncert: svirao je i pjevao pjesme Nicka Cavea na – kajkavskom.
Hitovi karizmatične ikone rocka “Into my Arms”, “Where The Wild Roses Grow”, “The Ship Song”, “Henry Lee” i “Rainy Night in Soho” postale su pjesme “Vu ruke moje”, “Tam gde divlje rojže rasteju”, “Imbra Zbelavski” i “Dežđ v noči Črnomerca”…Publika je guštala, a atmosfera je bila vrlo blizu dokolice. A, upravo je „apsolutna pohvala dokolice“, prema riječima Tomislava Pletenca osnovna poruka, njegove i Perićeve knjige „Ne možeš ti to“, koja je nastala kao „igra asocijacija koja traje“, budući da je „dokolica jedina etika i estetika koja nam je ostala.“
„Ova knjiga jedan je od rijetkih primjera kako prevesti filozofiju na jezik razumljiv i blizak i onima koji se nisu znanstveno bavili fenomenom self-helpa, a da se pri tome ne upadne u zamku površnosti i praznih metafora. Filozofska genealogija self-helpa upakirana je u nevjerojatno široki inventar referenci i inovativnih i humorističnih doskočica iz područja pop-kulture i književnosti, a odlikuje ju forma koja je neka vrsta mimeze logike self-helpa s ironijskim, subverzivnim pomakom. Tu dolazimo do “blještavog celofana” u koji je umotan sadržaj self-helpa“, istaknula je uvodno Helena Vodopija i razgovor otvorila pitanjem: „Što zapravo čini “estetiku neuspjeha”, jedan od ključnih pojmova vaše analize poimanja fenomena self-helpa, i kako je ta estetika koja u prošlosti vezivana uz subverzivne pokrete avangarde u umjetnosti i punku, na neki način došla do mainstreama?“
„Dobrih pedeset godina živimo u svijetu u kojem je neuspjeh zapravo sudbina. Bombardirani smo raznovrsnim idealima, koje ne žive čak ni oni – celebrityji – koji ih promoviraju. Temeljni osjećaj današnjeg čovjeka je neuspjeh. I dok je u moderni neuspjeh bio čak i poželjan pa i poticajan, od kraja 1970-ih i početka 1980-ih dolazimo u prostor sveopće individualizacije u kojoj vrijedi ona: ‘ja sam kriv za sve’. Najužasnije u cijeloj toj priči je da se krivica seli i na bolest i dovodi čovjeka u poziciju sramote pred bolešću. Stvorila se izvitoperena paradoksalne estetika neuspjehu koji svi živimo, koju si ne želimo priznati i stvaramo si različite obrambene mehanizme. Jedan od tih obrambenih mehanizama je onaj kao u pjesmi Vojka V „neko me sabotira“, jer ako nisu masoni, onda su krivi luminati, sionski mudraci…Popis je dug. Tu pokušavamo pronaći krivnju, jer društvo više ne omogućava ono što je omogućavalo nekada, a to je – zdravlje, obrazovanje i sigurnost. Za to se na kraju krajeva i plaća porez“, kazao je Pletenac i istaknuo da se kao upravo odgovor na misterij dobrog života pojavljuje self-help.
Na pitanje vezano uz fenomen “prekvalifikacije proletera u poduzetnike” o čemu također govori u knjizi, Pletenac je rekao: „Radniku nikad nije bilo dobro, a sada mu je najgore“. Podsjetivši na genezu pojma „novih bogataša“ čiji korijeni sežu u doba drugog premijerskog mandata Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji, ukazao je na „diskurs poduzetnika individualca koji je odgovoran za svoju sudbinu. U tom modelu svatko se osjećao poduzetnikom, što je nemoguće.“ Priču je potkrijepio primjerom antropološke studije vladavine straha na Wall Streetu koja dokazuje da strah prati piramidu bogaćenja i na vrhu je najsnažniji, jer, naglasio je Pletenac „Nitko ne razumije sustav u kojem djeluje. To nas je koštalo i klimatskih promjena, jer nismo razumjeli važne odnose u prirodi. Ušli smo u hiperobjekte i ponašamo se u njima kao kokoši bez glave koje ne znaju zašto čine to što čine, ali ipak to čine jer im to daje nekakvu sigurnost“.
Govoreći o „pandemiji fantazme“, Pletenac je kazao da „Fašizam i nacizam nastaju kada te fantazme nastojimo ostvariti, a to prerasta primjerice u vladavinu Trumpa. Za njega su glasali najsiromašniji da bi ostvarili svoje fantazme.“
Na pitanje zašto u self-helpu nikada nema humora, Pletenac kaže: „Humor nikad nije drag sustavima, on je sam po sebi i kritika“. Humor u knjizi „Ne možeš ti to“ označio je nekom vrstom izrugivanja, ponajviše samoizrugujućeg, galgenhumora (humora s vješala).
„Ova knjiga nema veze sa self-helpom i ima najviše veze s nama samima. Self-help ne moramo nikad čitati, ali od njega je nemoguće pobjeći“, zaključio je Pletenac i objasnio da u svijetu sapunice u kojem živimo neizvjesnost stvara strah, on rađa potrebu za sigurnošću i tu se pojavljuje self-help.
„Prostor i vrijeme su iskorišteni, jedini mogući resurs je ljudska kreativnost, kazao je Pletenac i na pitanje Helene Vodopija: je li dokolica postala jedino mjesto slobode?, odgovorio: „Ne. To pokazuju studenti u Beogradu i Novom Sadu. Oni pokazuju da tih mjesta ima još i da je moguća sinergija sloboda“. Uz citat iz knjige „Nema slobode u slobodi“, naglasio je da sloboda nije nikad sloboda ‘od’, ona mora biti sloboda ‘za’“ i kazao: „Sloboda nije stanje, ona služi nečemu. Želim biti slobodan da nešto napravim.“
Tomislav Pletenac (Varaždin, 1967) je teoretičar i kulturni antropolog. Primarni istraživački interes su mu postkolonijalna teorija, postsocijalizam, popularna kultura, kulturna trauma i teorijska psihoanaliza. Do 2022. radi na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a od 2022. zaposlen je na Akademiji likovnih umjetnosti. Objavljuje redovno znanstvene članke u znanstvenoj periodici. U koautorstvu s prevoditeljem i književnikom Borisom Perićem napisao je knjige: Fantastična bića Istre i Kvarnera, Zemlja iza šume, Ne možeš ti to, Priručnik za ekstremiste, Hrvatski politički bestijarij. Samostalna mu je knjiga Kako Zagreb izranja iz sna – stvaranje postsocijalističkog grada.
