(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: Premijera predstave „(H)OUR SOUNDSCAPE“ dirnula publiku do suza

Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva INK-a

03.03.2025.

Danas kad smo svje­do­ci uvri­je­že­nog miš­lje­nja da su mla­di robo­vi ekra­na, pasiv­ni, neza­in­te­re­si­ra­ni i izo­li­ra­ni od druš­tva i svi­je­ta koji ih okru­žu­je, pra­vo je osvje­že­nje vidje­ti i čuti one koji su sušta suprot­nost tome – glas­ni, anga­ži­ra­ni, otvo­re­ni i neumo­lji­vi u bor­bi za onim što im pripada.

Devet je sred­njo­ško­la­ca sta­lo na Malu sce­nu Istarskog narod­nog kaza­li­šta u petak, 28. velja­če i pred­sta­vom zna­ko­vi­to­ga nazi­va – „(H)OUR SOUNDSCAPE“ – izra­zi­lo svo­ja miš­lje­nja, strep­nje, nada­nja i želje za boljim odras­ta­njem, ali i budućnošću.

Maria Burić, Noel Smailbašić, Matea Kontošić, Lara Abramović, Nina Brajković, Adrijan Bančić, Gaia Stojšić, Iris Peršić, Tin Buić i Victoria Kontošić putem audi­odra­me pro­go­vo­ri­li su u ime 40 mla­dih koji su ispi­sa­li 180 stra­ni­ca svo­jih raz­miš­lja­nja i hra­bro ih izni­je­li pred broj­nom publi­kom ogo­liv­ši se na naj­in­tim­ni­ji način. Oni nešto sta­ri­ji mogli su samo zabe­zek­nu­to slu­ša­ti i suosje­ća­ti s nji­ma pri­sje­ća­ju­ći se svo­jih, ipak nešto boljih uvje­ta odrastanja.

Naime, ova je gene­ra­ci­ja sred­njo­ško­la­ca iz Dramskog stu­di­ja INK‑a na čelu s vodi­te­ljem Lukom Mihovilovićem koji se i sam svo­je­dob­no ogo­lio na sce­ni pro­go­vo­riv­ši o vlas­ti­tim iza­zo­vi­ma u odras­ta­nju, ima­la tu nesre­ću da odras­ta u doba digi­ta­li­za­ci­je, koro­ne i infla­ci­je, a u duši su isti oni bun­tov­ni pun­ke­ri koji su se nekad baca­li na podi­ju klu­ba Uljanika koje­ga danas više – nema.

Upravo su mjes­ta za izla­ske ono čega se u pred­sta­vi naj­vi­še doti­ču jer im to bol­no nedos­ta­je i s lju­bo­mo­rom slu­ša­ju ispo­vi­jes­ti sta­ri­jih gene­ra­ci­ja Puležana koji su ima­li pre­gršt kul­t­nih mjes­ta: od hote­la Pula, Marelice i Circola, do Uljanika, Piramide, Culta i Tangente, da nabro­ji­mo samo neke.

Ono što ih dodat­no boli jest činje­ni­ca da odras­ta­ju u turis­tič­kom gra­du koji osim klu­ba više nema ni bro­do­gra­di­li­šte Uljanik, u kojem zimi nas­tu­pa tapi­ja, u kojem je cen­tar gra­da iza 16 sati pust, a jedi­no što mla­di­ma, uz tek poko­ji kafić, osta­je jest „izla­zak“ u Max City ili City Mall.

Dotakli su se auto­ri pred­sta­ve i broj­nih hote­la koji, glas­no su i više puta ust­vr­di­li, uop­će ne tre­ba­ju gra­du, peka­ra koje su jedi­ne pune mla­dih i u koji­ma kupu­ju pre­sku­pe pro­izvo­de te Pietas Julije i klu­ba Jungle u koje ni u ludi­lu ne zala­ze jer ondje tre­šte cajke.

Vape za mjes­tom gdje bi slu­ša­li Idijote, ple­sa­li, raz­go­va­ra­li, lju­bi­li se i stva­ra­li doži­vot­na sje­ća­nja. Tri ljet­na mje­se­ca kada grad živi nisu im ni bli­zu dovolj­na. Oni pro­miš­lja­ju i puno dalje od toga, doti­ču se poli­ti­ke, rato­va, sulu­dih zako­na od kojih zazi­ru i koji ih ljute.

Njihove sjaj­ne izved­be, s jas­no arti­ku­li­ra­nim reče­ni­ca­ma, toč­nom dik­ci­jom i vrlo radi­ofo­nič­nim gla­so­vi­ma pri­god­no pra­ti i video pro­jek­ci­ja pus­tih pul­skih uli­ca koje tako mrač­ne i napu­šte­ne izgle­da­ju dois­ta sablas­no. Živjeti u tak­vom okru­že­nju kad si tinej­džer sigur­no nije lako. Ipak, jas­no nam daju do zna­nja da Pulu vole, svjes­ni i nje­zi­nih pozi­tiv­nih stra­na: sun­ča­nih dana, bli­zi­ne mora, dobrih lju­di i rod­bi­ne koja im je blizu.

Međutim, nedo­volj­no je to za nji­ho­ve ape­ti­te, oni su glad­ni pri­li­ka, poz­nans­ta­va, dru­že­nja, pro­vo­da… U ovom su gra­du za to ite­ka­ko zaki­nu­ti ako izuz­me­mo kaza­li­šte u kojem sta­sa­ju, dru­že se i koje im daje pros­to­ra za izra­ža­va­nje svo­jih želja i vapaj za pro­mje­na­ma. Nesebično kažu, ako ne za sebe, onda barem da ovim istu­pa­njem nešto napra­ve za gene­ra­ci­je koje dolaze.

Zanimljivo je da su sura­đi­va­li sa sta­ri­jim „dram­ci­ma“, pri­pad­ni­ci­ma gene­ra­ci­je 60 plus koji su im pre­pri­ča­va­li izla­ske i dru­že­nja u nji­ho­vo doba i na kra­ju upu­ti­li rije­či podr­ške, ispri­ke i suosje­ća­nja za sve što danas pro­la­ze odras­ta­ju­ći u ovom gradu.

Nitko u publi­ci nije ostao rav­no­du­šan, a pogo­to­vo ne pul­ski gra­do­na­čel­nik Filip Zoričić koji je i sam, pri­li­kom raz­go­vo­ra s izvo­đa­či­ma nakon pred­sta­ve, priz­nao da je imao tre­mu i da mu je bila kned­la u grlu kad su pro­zva­li vlast. Naglasio je da ih shva­ća, da ih čuje, da suosje­ća s nji­ma i čes­ti­tao im na sjaj­noj izvedbi.

Oduševili su ga jer su rek­li što mis­le i čes­ti­tao Mihoviloviću i kole­ga­ma na radu s nji­ma. Posebno dobrim sma­tra što su mla­di rek­li nešto, a da to nije putem druš­tve­nih mre­ža, nego su ime­nom i pre­zi­me­nom sta­li ispred svo­jih riječi.

„Ovo je otvo­re­no pismo kojim ste dali ogro­man zada­tak“, izja­vio je nagla­siv­ši da ga je tije­kom pred­sta­ve kao gra­do­na­čel­ni­ka bilo sram, iako su pul­ski klu­bo­vi pri­vat­ni, a ne grad­ski. Priznao je, ipak, da neke stva­ri mogu promijeniti.

Dodao je da mu je i do kaza­li­šta jako sta­lo i na kra­ju zaklju­čio kako su ovom pred­sta­vom s puno upit­ni­ka i usklič­ni­ka mla­di glum­ci pos­ta­vi­li dobre premise.

Ostaje vidje­ti hoće li se nešto za mla­de u ovo­me gra­du pro­mi­je­ni­ti na bolje, ipak nam pred­sto­je izbo­ri pa je ovo ispa­lo naj­bo­lje vri­je­me za raz­go­vor o pul­skoj tapi­ji i izved­bu sjaj­ne pred­sta­ve koja se poka­za­la pra­vom uspješnicom.

Ovaj tekst sufi­nan­ci­ran je sred­stvi­ma Fonda za poti­ca­nje raz­no­vr­s­nos­ti i plu­ra­liz­ma elek­tro­nič­kih medija.