O šutnji, strahu, usamljenosti…
Predstavljena knjiga Slavenke Drakulić “O čemu ne govorimo“ u Klubu-knjižari Giardini 2
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije Petra TADIĆ iz arhiva Giardini 2
Puno se Puljana natiskalo prošlog petka u Klubu i knjižari Giardini2, kako bi prisustvovalo predstavljanju nove knjige jedne od naših najprevođenijih spisateljica, novinarke i jedne od prvih feminističkih pera s ovih prostora, Slavenke Drakulić. Knjiga “O čemu ne govorimo“ –objavljena lani u nakladi Fraktura- kopa po tabuima suvremenog društva ‑starosti, bolesti, nemoći, smrti… dajući čitatelju poticaj za osobno prekapanje po svim tim neugodnim temama.
Autorica se prvo zahvalila domaćinima, primijetivši da je knjižara Giardini 2 ugodan prostor u kojem se osjeća kao doma. Dodala je i kako rado dolazi na pulski Sa(n)jam knjige, ali to ne uspijeva uvijek, što zbog toga što veći dio godine živi u Švedskoj, a što zbog zdravlja…
„Namjerno sam odabrala doći uoči 8. marta, koliko god taj datum nisam voljela i protiv njega sam pisala u bivšoj Jugoslaviji, npr. u knjizi „Smrtni grijesi feminizma“, čije je dopunjeno izdanje nedavno ponovno objavljeno, a to na žalost ukazuje na kontinuitet tih tema i problema. Sad mi se čini da se pojavio jedan novi, politički moment i sa svih strana osjećamo pritisak desnih strujanja, a znamo iz iskustva i iz povijesti da su žene i ženska prava uvijek meta politika i ideologija tih stranki na vlasti i blizu vlasti. To zapravo znači da nismo postigli ono što smo željeli kao feministički pokret – da ženska prava postanu ljudska prava, da postanu civilizacijski domet od kojeg se ne može u nazad. Međutim, u ženskim pravima uvijek može u nazad i to je ono strašno čega možda nismo dovoljno svjesni“, rekla je Drakulić.
Prvo pitanje voditeljice Giardina 2 Helene Vodopija odnosilo se na problem šutnje, koji se provlači kroz Slavenkinu novu knjigu – bilo da je riječ o odnosu bolničara i pacijentice, muža i žene, majke i kćerke.
„Što je to što stoji u korijenu šutnje“, pitala je Helena, „i postoji li mogućnost pronalaženja zajedničkog jezika?“
„Moguće je, a kratak odgovor na to pitanje je – kroz književnost. Ako ne možemo razgovarati jedni s drugima možemo o tome čitati u književnosti. Sam naslov knjige vodi k ideji da nam je o nečemu zabranjeno govoriti – kao da postoji neka društvena norma o tome što je zabranjeno ili o čemu nije pristojno govoriti. Sigurno nećete za lijepim obiteljskim ručkom gdje su došla djeca, bake i djedovi početi govoriti o svojim mrakovima ili npr. detaljima terapije itd. Nešto nam nalaže i kultura sama – zapadna civilizacija je kultura koja potiskuje smrt, svaki razgovor i znanje o njoj. To je civilizacija okrenuta budućnosti, mladosti, snazi i prije svega produktivnosti. Stoga ostali ljudi koji više nisu u tome, koji su već izašli iz tog ciklusa, bivaju izolirani. Tu se odmah snažno nameće i tema starosti, ljudi koji su izašli iz tog stroja jer su nemoćni, bolesni, oni otpadaju, višak su i financijski teret. Šutnja ne proizlazi samo iz društvenih normi, nego i iz činjenice da je o tim stvarima naprosto teško govoriti. Recimo – uzmite bol, svatko je iskusio neku bol, npr. žene znaju bol rađanja. Netko je rekao: Bol te svodi na razinu prije jezika, na urlik, ne možeš tu bol jezikom artikulirati. Kome ćeš ti u detalje pričati o svojim simptomima, o postupcima, terapiji? Ljudi i dobronamjerno pitaju: „Kako si?“, ali se pitaš „da li stvarno žele to čuti?“ i vidiš da s vremenom to postaje formalnost pa naučiš reći: „Dobro.“ Ništa drugo i ne možeš, jer znaš da tvoje stanje nije prioritet, a i vrlo ga je teško oblikovati riječima. Na zapadu ljudi kad imaju takve probleme idu psihijatru, psihologu. Rekla bih da je kod nas to ipak još uvijek više zadatak za prijatelje, da te poslušaju, sudjeluju, pomognu… mi kao kultura imamo tu jednu veću empatiju. Tradicionalno više slušamo i pomažemo jedni drugima nego, recimo, u Švedskoj. Tamo već 30 godina živim u 5‑katnici u kojoj poznajem samo jednu susjedu. Rekla bih da je u centru te priče usamljenost. Svaka te ta situacija izolira- starost ili bolest-možeš biti i mlad pa te bolest izolira- zato je usamljenost, a ne šutnja, dominantan problem knjige.“
Kako bi se i koja društvena paradigma morala promijeniti da prevaziđemo usamljenost?, pitala je dalje Helena Vodopija, ali Drakulić je priznala da na to nema odgovor: „Na piscu ili spisateljici je da opisuje, a ne da daje odgovore. Ok, ja sam i novinarka i u novinama pišem zašto i kako, ne opisujem. Zato me ljudi često i pitaju to: Zašto? Kako? Što bi vi napravili? Koje je vaše mišljenje?“ –rekla je, dodajući kako, čak i da zna odgovor, ne osjeća da bi ga na ovoj prezentaciji mogla prenijeti, no zato se osvrnula na povorku koja se povodom Dana žena za sljedeći dan pripremala u gradu. „To je velika stvar, fantastična, jer to ne biste mogli imati pred 30, 40 godina. Koliko ta parada može postići, to je drugi par rukava. Sve su građanske inicijative dobrodošle, ali pitanje je koliko su učinkovite.“ Navela je primjer uspješne akcije spašavanja rijeke Une gdje je mala skupina aktivista uspjela obustaviti izgradnju brane: „Dakle, može se, ali koliko, to je veliko pitanje. Potrebna je velika upornost i puno snage, a sve ide jako sporo i sve nam se čini besmislenim. Da nije tako, ne bih ja morala u svojoj 76. godini govoriti o pravu na pobačaj”, našalila se, dodajući i da joj se danas puno prioritetnijima čine razni gorući ekološki problemi.
Vodopija se vratila na pitanje usmjerenosti našeg društva: „Imperativ mladosti i produktivnosti nameće nam minucioznu samoregulaciju-organizaciju života, prostora, prehrane itd, a vi tu samoregulaciju prebacujete u zastrašujući kontekst bolesti u kojoj se, citiram vas: „smisao svodi na stalnu prisutnost i optimizaciju svakog pokreta““, te je upitala može li bolest biti katalizator i nekih društvenih promjena?
„Bojim se da to nije u toj domeni, više je to domena individualne psihologije“, odgovorila je Drakulić, „A može li čovjek i od bolesti učiti? Ja sam iz svoje naučila nešto vrlo jednostavno: da u životu postoji neka hijerarhija važnih i manje važnih stvari i odnosa. Ja sam sebi tu hijerarhiju kao vrlo mlada morala prepoznati i rekla sam si: Dobro, ako je takva situacija da mi je život tako fragilan, onda biram samo ono što zaista želim, izbjegavajući druge poslove i odnose za koje mislim da me u nekom smislu tlače, forsiraju i sl…“
“Paraliza emocija ključna je za preživljavanje“, rečenica je iz Slavenkine knjige koja je Heleni poslužila za sljedeće pitanje o tome da li danas, nakon nedavne kolektivne traume, živimo i neku kolektivnu paralizu i možemo li išta učiniti da se iz tog stanja pomaknemo? Na to je Drakulić primijetila kako vidi da Helena svojim pitanjima nastoji raditi mostove, paralele između individualne i društvene razine, no: „Ja taj most nisam u stanju napraviti i u ovoj knjizi nisam fokusirana na taj aspekt. Samo se mogu nadati da će netko tko pročita pronaći neke svoje odgovore. Često volim reći da knjiga mora ostaviti neki talog u čovjeku, da u njoj nađe nešto za sebe. Ne mislim da živimo paralizu emocija na društvenoj razini. Ono što mi doživljavamo, pogotovo najmlađa generacija je da se oni totalno fokusiraju na emocije i da to apsolutno politika voli, jer politika populizma apelira samo na emocije, ne na razum. Npr. iz Mussolinijeve biografije „Dijete svog vremena“ vidljivo je kako fašizam apelira na emocije masa, jer za nacionalizam ne treba razum. S druge strane mislim da danas mladi ljudi jako žive svoje emocije, ali u svojim oblačićima, svojim internetskim životom na socijalnim mrežama. Ne samo da žive svoje emocije, nego se i ubijaju zbog njih, doslovno te društvene mreže tako mogu utjecati na djecu i to nije šala. Što se mene tiče, čini mi se da je na svijetu previše emocija, a premalo razuma.“
„Kažete da je najmlađoj generaciji najpoznatija emocija strah. Vi o strahu govorite od samih početaka, npr. u “Hologramima straha”, gdje se javljaju strahovi u različitim oblicima – od straha od usamljenosti, od odbacivanja u kontekstu ljubavnog odnosa, straha od prekida šutnje, straha da uopće izgovorimo da se bojimo, do straha od smrti, ali i samog života“, komentirala je dalje Vodopija, dodajući citat iz knjige koji ju je posebno pogodio “Ja sam jedna od onih majki koje osjećaju da kad rodiš dijete rodiš strah.”
„Kad govorimo o strahu za dijete, to je potpuno jedan drugi strah“, odgovorila je autorica. „Jedno je strah od života, od nerazumijevanja okoline, strah da te okolina neće prihvatiti, strah od rata, atomske bombe, ekoloških katastrofa, strah da nećeš naći ili dobiti posao i svi ti drugi egzistencijalni strahovi. No, tu je i taj specifičan strah – strah za dijete. Kad rodiš dijete nikad se za njega ne prestaješ bojati, od toga pomoći nema. Moja kćer ima 56 godina, sad ima neke zdravstvene probleme i danas sam milijun puta otišla na telefon i gledala imam li kakvu poruku od nje… Umirem od straha za nekoga tko ima 56 godina i koji je odgovoran za svoj život! A to me kod moje mame strašno nerviralo.”
„U tome naći neku ravnotežu, za to ne mogu dati neki recept. Sadašnjost je dovoljno strašna, ali nije dobro širiti okolo ni strah ni strepnju za neku crnu budućnost. U mojoj 30-oj godini moje su prognoze isto bile strašne, ali vratila sam se u život… Prema tome, idemo malo relativizirati stvari i biti optimistički na nekoj mikroskopskoj ravni- reciklirati, kupovati eko-proizvode, činiti sve što kao pojedinci možemo, a kako će se to odraziti na društvo? Svakako ne možemo živjeti tako da stalno mislimo kako će nam nebo pasti na glavu, iako jednog dana sigurno hoće.“
Možemo li živjeti bez neke vjere? –pitala je dalje Helena.
„Treba vjerovati, prije svega u sebe“, rekla je Drakulić. „Ako nekome treba vjera u Boga – ma samo dajte! Bilo što, što god vam pomaže. Bolesnom čovjeku, čovjeku bez nade koji je na dnu, deprimiran, pesimističan – što god mu može pomoći. Ne bih u tu košaru stavila droge, ali razumijem i ljude koji posežu za drogom i alkoholom, jer u nekim životnim situacijama ti se čini da ne možeš izaći iz rupe u koju si upao. Sad – vjerovati ili ne? Ja vjerujem u sebe, ali moraš vjerovati i u društvo jer ti ta pomoć treba, pogotovo ako govorimo o bolesti – moraš vjerovati da će ti terapija pomoći. Također, morate pronaći neki smisao, imati nešto za što ćete se držati, jer je najgora situacija u kojoj ne vidiš smisao svog života. Zato je bolesniku jako važno to osvijestiti i osmisliti vrijeme koje mu preostaje. Dakle, pored nade, koju čovjek uvijek ima, jer bez nje ne bi preživio ni do sutra, mora postojati i neki smisao. Čovjek mora znati da postoji neki razlog za koji živi, jer kako bi inače išao naprijed? A kakav smisao-ja to nikad čovjeku ne bih propisivala, to svatko treba pronaći sam.“
Večer je Slavenka Drakulić zaključila 8. martovskom porukom: “La lotta continua!”, a Helena Vodopija uručila joj je transparent na čijoj jednoj strani piše: “Dosta smo šutjele, sad vi slušajte”, a na drugoj: “Hvala ti, Slavenka, što si se borila za nas. Vole te žene Pule”.
