Prokletstvo vojnog grada – Predstavljena nova knjiga Elvira Tominića
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
Promocija još jednog, šestog po redu, romana pulskog povjesničara i pisca Elvira Tominića pod naslovom „Inspirirano stvarnim događajima“ održana je u četvrtak, 13. ožujka u dvorani Gradske knjižnice i čitaonice Pula. Autora je predstavio njegov nekadašnji profesor, dr. sc. Ivan Jurković, a večer je svojim nastupom uljepšao i Miješani pjevački zbor Encijan Slovenskog kulturnog društva Pula Istra, čiji je Tominić bio višegodišnji član.
Prof. Jurković je na početku naglasio da je Elvir njegov nesuđeni asistent, budući mu je to mjesto ponudio, ali ga je ovaj iz svojih razloga odbio. Ipak, njihov kontakt nije stao i kroz godine se povremeno druže. Već je predstavljao njegove ranije knjige, pa ga je autor zamolio da nešto kaže i o ovoj, odnosno da joj da neki povijesni kontekst.
„Počet ću s nešto ranijim razdobljem, jer smatram da postoje dodirne točke“, krenuo je u izlaganje prof Jurković. „Kolega Tominić je u više navrata u intervjuima upozoravao da njegove knjige nisu pravi odraz stvarnosti niti prikaz povijesti. Riječ je o literarnim djelima i fikcijskim prikazima, rezultatima nekih njegovih promišljanja. Premda je fikcija, ona je odraz stvarnosti ako ništa drugo individualiziranje njegove osobe. U svim tim knjigama on problematizira i određene dijelove rubnog života grada Pule, ljude koji su bili dijelom margine pulske društvene zajednice. Prema naslovu knjige, ona je doista inspirirana stvarnim živućim osobama i njihovim promišljanjima onkraj društva. Tominić problematizira svakodnevicu Pule u vrijeme Domovinskog rata, što je jasno iz razglabanja njegovih junaka. Pošto je i sam povjesničar, u knjizi postoje epizode u kojima se prikazuje bliža ili dalja povijest Pule.“
„Što kao žitelji Pule možemo reći o našem identitetu i načinu na koji Pula kreira naš mentalitet?“, zapitao se dalje prof. Jurković. „Je li ono što mi smatramo osnovnim karakteristikama karaktera većine ljudi koji živi u Puli zaista stvarnost ili je određena predrasuda? Naići ćete na sve te momente u knjizi, bilo kroz uštogljen odnos prema prijateljima, poznanicima, slučajnim prolaznicima i turistima, što je neka Austro-Ugarska karakteristika, ili u nekim prisnijim, živahnijim miljeima što se naziva nekakvom talijanskom međuratnom komponentom, ili opet nešto treće što možemo nazvati nekim, barem proklamiranim, bratstvom i konformiranim jedinstvom u vrijeme Jugoslavije. Sve ćete te elemente naći u ovoj knjizi, kroz promišljanja dva glavna junaka. Već prvo poglavlje, „Augustov hram“ završava rečenicom „Samoubojstvo je bilo jedino rješenje“, što se na kraju romana i događa, dakle roman počinje i završava smrću. Je li Pula to?“, zapitao se prof. Jurković, spominjući barda istarske historiografije Miroslava Bertoše koji je u venecijanskim arhivama štošta pronašao, pa tako i to da se npr. u 16. vijeku Pula naziva „gradom mrtvaca“. Tim i drugim primjerima ukratko je prošao kroz burne i krizne povijesne momente ovog grada i poluotoka koji su imali puno uspona i padova, a svi su snažno obilježeni tanatosom.
„U ovoj knjizi nećete naići na neki ustaljeni prikaz normalnog života. Ovdje je riječ o krhotinama, nečem razbijenom na tisuće komadića, potrebnih da bi ta cjelina dobila na svojoj punoj snazi i ljepoti“, zaključio je prof. Jurković.
Elvir Tominić pojasnio je da se u romanu radi o dva prijatelja, darkeru depresivcu i šizofrenom hipiku, u vrijeme Domovinskog rata, a za naslovnicu je odabrao fotografiju svog oca i njegovog prijatelja iz pedesetih godina, u rodnom selu Pagubice kraj Cerovlja, kad su bili približno istih godina kao i junaci romana i kad se desilo „Titovo ne Staljinu”. To mu je bila svojevrsna paralela, mada kad je krenuo pisati nije imao ideju da će to biti roman o ratu. Prisjetio se tate, „klasičnog istrijanskog težaka“ i njegovih priča s „vojnog roka“, dvije godine provedene u Tetovu, gdje je dobio zadatak čuvanja konja. To ga je, kaže Elvir, uvijek podsjećalo na Balaševićevu pjesmu „Ratnik paorskog srca“ i čuveni stih „Žao mi konja“, jer pjesma priča o vojniku koji se nakon Prvog svjetskog rata vratio iz Galicije i od svega užasa koji je tamo doživio posebno ga muče sjećanja na mnoštvo izginulih konja.
Tominić je pričao i o svojoj noni koja je 1945. odbila izaći na izbore, na kojima su jedine dvije ponuđene opcije bile za ili protiv Narodne fronte i zbog tog su joj odbijanja ošišali kosu… Također, nanizao je i anegdote o svojim roditeljima npr. o tome da je otac dok je hofirao s mamom do njenog sela pješačio deset kilometara (i nakon vjenčanja su se „kao i svi siromašni Istrijani preselili u Pulu“), kako je majka sve – od njegovih rifli do tatinog uljanikovog trliša peglala na crtu, kao i o godinama kad je tata kao omladinac sudjelovao na akcijama gradnji pruga Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo na koje su svi išli. To mu je „zvučalo kao neka poezija“, u usporedbi s današnjim mladima: „Danas živim pored Kauflanda i iz zgrade gledam dolje park u kojem se u mraku skupljaju klinci, a svijetle samo ekrani njihovih mobitela. Pitam se što bi bilo da njih pozovu na neku radnu akciju? Da li bi se žalili „joj, ne radi mi Internet!“ ili „Imate li neku drugu lopatu, roza boje?“… Vremena se drastično mijenjaju.“
Stil romana je, pričao je dalje Tominić, dosta drugačiji od njegovih prethodnih. „Uvijek kad pišem fokusiram se na fabulu, a stilove mijenjam, po potrebi. Zašto? Volim to usporediti s Davidom Bowiem, koji je uvijek mijenjao glazbene stilove. Uvijek je najzanimljivije raditi nešto o čemu ne znate mnogo. Kao slon u dućanu s porculanskim figuricama, kad krećem u pisanje novog romana postavim si nova pravila u kojima se ne znam snaći, jer sam tada najkreativniji. Inače, okvirno bi se ovaj roman mogao svrstati u roman ceste, što je još jedna paralela s mojim ocem, jer je taj američki bitnički stil pisanja bio popularan 50-ih godina prošlog stoljeća, kada su neki tadašnji marginalci putovali od zapadne ka istočnoj obali SAD‑a i to opisivali. Uvijek kad pišem glavna mi je prva rečenica i kad nju pronađem sve dalje ide lakše. Ovaj put to je bila misao o specifičnosti ljetnih noći. Kako sam nastavio pisati o ta moja dva junaka s margine društva, kojima je rat nešto potpuno strano, kroz pisanje sam shvatio da pišem anti-ratni roman, što je malo neobično jer je Pula kroz svoju povijest, još od Rima bila vojni, ratni grad i uvijek nosi to neko vojno prokletstvo. Šokirao sam se kad sam iz jedne povijesne emisije doznao da su u špilji Šandalja kraj Pule pronađene polomljene lubanje, doslovno prvi, paleolitski, tragovi ratovanja u povijesti čovjeka!“
Posjetitelji su nakon predstavljanja imali priliku knjigu kupiti po povoljnijoj cijeni i uz autorov potpis.
