Za društvo bez straha
Pulski fokus: Održan 3. Marš žena
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije Polina KOMYAGINA te Tedi KORODI i Srećko NIKETIĆ iz arhiva organizatora
Protekle je subote pod motom „Sestrinstvo i jedinstvo“ u Puli povodom 8. ožujka – Međunarodnog dana žena treću godinu za redom održan prosvjedni marš, okupivši nekoliko stotina sugrađana. Ovu je akciju pokrenula Udruga PANK, a ove su joj se godine u organizaciji pridružili i Klub-knjižara Giardini 2, Udruga Proces, Pulska mreža studenata (PMS), te brojne druge inicijative i pojedinci.
Marš je krenuo s Trga Portarata, na čelu s bubnjarima Dorom i Viktorom Vojnićem, te uličnim umjetnicama Marom Stančić i Asjom Burba iz udruge Čarobni šešir, koje su nosile baklje. Ruta je išla kroz Ulicu Sergijevaca preko Foruma, te kroz Kandlerovu do Giardina, gdje je program nastavljen u knjižari Giardini2 performansom slikanja uživo mladih umjetnica Petre Mišan i Martine Gašparović te posebnim programom Srdačno LP vol.2, a sve je zaokruženo after partijem s mladim pulskim DJ-icama u Skandal Expressu.
Za glazbeni dio na Portarati bili su zaduženi Big Bend i Zbor „Praksa“ koji je pored nezaobilazne Bella Ciao izveo i potresnu „Anku“ te španjolsku pjesmu o femicidu „Ni una menos“, čiji je hrvatski prijevod „Nijedna više“ pročitala Iris Mošnja. Mlada Puljanka Nikol Ćaćić, umjetničkog imena Ether, premijerno je otpjevala svoju pjesmu „A Woman’s Prayer“ uz pratnju zbora Viva i Big Banda. Voditelji programa bili su Iris Mošnja i Luka Mihovilović, a za tehničku podršku bio je zadužen Saša Stepanović, kojem su upućene posebne zahvale kao i Olegu Moroviću za plakat marša, te Raoulu Mariniju i Louisu Abdelghaniju koji su ga odštampali u svojoj novoj tiskari u Rojcu.
Od govornika se na Portarati prisutnima prvo obratila Katarina Lucić, studentica povijesti i kroatistike, članica predsjedništva Pulske mreže studenata i Kluba studenata povijesti ISHA. Poručila je da se pulske studentice i studenti solidariziraju sa svim studenticama, radnicama, sa svim ženama koje su bile žrtve rodnih, klasnih i svih drugih vrsta nejednakosti, kao i svima onima koje društvo, sustav i oni najbliži nisu zaštitili nego upravo suprotno, zbog čega one danas nisu među nama. Naglasila je da je od prvih dana ženskog pokreta učinjeno mnogo, ali ne i dovoljno, te se stoga održava i ovaj protest.
„Ovdje smo da hrabro, jasno i glasno kažemo da želimo bolju i sigurniju budućnost za sve nas!“, rekla Katarina Lucić i naglasila da akademsko okruženje i obrazovne ustanove – gdje je danas sigurnost studentica često ugrožena, a često je i da se takve stvari „guraju pod tepih“ i prolaze „ispod radara“ (o čemu svjedoči i nedavno prosvjed studenata u Osijeku) – moraju biti sigurna mjesta, gdje svatko može učiti, rasti i razvijati se bez straha.
„Zbog toga nam je – kaže Katarina – potrebna svakodnevna borba protiv cjelokupnog društvenog poretka koji još uvijek opravdava nasilje, ne procesuira nasilnike i ne štiti žrtvu, kao što ne štiti ni radnike i radnice i njihova radnička prava, te je pun mizoginije, klasnih razlika i diskriminacije. Ne želimo da drugi odlučuju o našim mladim tijelima i našoj budućnosti, stoga mi ne klečimo nego ponosno i hrabro marširamo! Marširamo protiv onih koji bi nam ograničavali zdravstvenu skrb, onih koji bi nas zatvarali u četiri zida, onih koji bi htjeli da smo im podređene, onih koji umanjuju važnost našega umnoga i fizičkoga rada i onih koji kao vrhunac žmire na to sve! Sloboda govora nikada ne smije biti opravdanje za govor mržnje i za stvaranje straha! Ne želimo se više ni jedan trenutak u životu bojati, ali se zbog njih, na žalost, i dalje bojimo! Kao studentice i studenti moramo spomenuti i kolegice i kolege u Srbiji koje je upravo strah za vlastitu budućnost doveo do hrabrosti i izveo na ulice! I mi imamo svoje nadstrešnice koje se na tankim nitima drže, ustanimo zajedno i spriječimo da te niti prije toga puknu!
Želimo da svi studenti koji danas jednako ulažu vrijeme, novac i trud u svoje obrazovanje imaju i jednako pravo na sutra bez straha bez obzira na svoju klasnu, rasnu, spolnu ili rodnu pripadnost! Jer sutra kada postanem radnica želim biti sigurna, zaštićena i pravedno plaćena za svoj rad!“, zaključila je Katarina Lucić, uz „Ne čestitam vam Dan žena, nego vam želim siguran svaki dan u vašim životima!“
Poruku je u ime organizatora pročitala Iva Šverko, predsjednica udruge PANK: „Danas Pula ne šuti! Danas Pula diže glas za žene, za pravdu, za život bez straha! Danas, po treći put, izlazimo na ulice Pule, ponosno, glasno i hrabro! Danas, kao i svaki put prije, marširamo jer nećemo šutjeti dok žene ginu, dok se naša tijela kontroliraju, dok se naša prava ukidaju! Marširamo jer sloboda nije poklonjena – izborena je! Ravnopravnost nije dar, nego borba! Marširamo za sve žene koje su ubijene, za one koje su preživjele nasilje i one koje trpe tiho, jer društvo ne želi čuti njihove priče! Marširamo za sve one koji su u ovom društvu označeni kao drugotne i drugotni, za one koji su potlačeni, za one nad kojima se vrši nasilje – za LGBTIQ+ osobe, trans osobe, migrantkinje i migrante, radnice i radnike. Marširamo za one koje nemaju sigurnu zdravstvenu skrb, dostojanstvenu plaću, jednaka prava! Marširamo jer živimo u društvu koje nas gura u šutnju, a mi biramo biti glasne!“
Podsjetivši na crnu brojku od 18 ubijenih žena u Hrvatskoj tijekom 2024. Godine, Iva Šverko je navela i podatke Policijske uprave Istarske prema kojima je tijekom 2024. godine na području Policijske uprave Istarske evidentirano 565 kaznenih djela s elementima nasilja nad osobama ženskog spola, što je u odnosu na 2023. godinu povećanje od 12 posto. Pročitala je i poziv Ureda načelnika PU istarske upućen ženama koje trpe nasilje da se jave policiji radi pružanja pomoći, te poziv građanima da ne zatvaraju oči pred nasiljem koje se događa u njihovoj okolini, već da takve događaje prijave.
Šverko je na kraju navela i zahtjeve organizatora akcije: jednake plaće za iste poslove; uvrštavanje prava na pobačaj u Ustav; pravovremena i adekvatna zdravstvena skrb za sve žene; strože kazne za nasilnike; osiguravanje značajnijih sredstva za sigurne kuće i prevenciju nasilja.
„Marširat ćemo dok pravda ne postane zakon, dok sloboda ne postane norma, dok nasilje ne postane prošlost!“, zaključila je Iva Šverko.
Još jednom se zahvalivši svima koju su pomogli u ostvarivanju ovog programa, Helena Vodopija, voditeljica Giardina 2, rekla je: „Živimo u vremenu kada se knjige zabranjuju, a jezik – koji čini preduvjet razumijevanja drugih i određuje horizont našeg svijeta – na do sada nezamisliv način biva osakaćen. Borimo se za društvo koje nije zasnovano na strahu od onog što je viđeno kao drugo i drugačije, za društvo koje ne pristaje na sustav vrijednosti zasnovan na nasilju, osvajanju, porobljavanju, za društvo čiji će horizont činiti jezik solidarnosti, empatije i suosjećanja. Mi se borimo za društvo bez straha, zasnovano na ravnopravnosti, empatiji, razumijevanju uz moto „Sestrinstvo i jedinstvo’“, a to sve ne bi bilo moguće bez naše braće koji su tu s nama.“
