Krimić i poezija – promocija dva nova naslova uz Noć knjige u Klubu & knjižari Giardini 2

Tekst Daniela KNAPIĆ ● Fotografije Borna ČERNE iz arhiva Giardini 2

24.04.2025.

Noć knji­ge sinoć je u Klubu-Knjižari Giardini 2 obi­lje­že­na pro­mo­ci­jom dva­ju novih i naiz­gled nes­po­ji­vih izda­nja edi­ci­je Vuković&Runjić – prvog kri­mi­na­lis­tič­kog roma­na “Zlograd” pul­skog odvjet­ni­ka, pjes­ni­ka, roma­no­pis­ca i auto­ra krat­kih pri­ča Vlatka Ivandića, te nas­lo­va “Prijatelj mi kaže da je doš­lo pro­lje­će“ – nove zbir­ke pje­sa­ma ured­ni­ce ovog izda­nja, poz­na­te knji­žev­ni­ce Milane Vuković Runjić.

Inače, Svjetski dan knji­ge i autor­ski pra­va, kako je pojas­ni­la mode­ra­to­ri­ca Iris Mošnja, mani­fes­ta­ci­ja je kojom se želi istak­nu­ti vri­jed­nost knji­ge i čita­nja, a sva­ke  godi­ne orga­ni­zi­ra je UNESCO. Datum je oda­bran jer je to godiš­nji­ca smr­ti dva knji­žev­na veli­ka­na – Miguela de Cervantesa i Williama Shakespearea. Veći dio pro­mo­ci­je odra­di­li su samo gos­ti, u for­mi „autor pred­stav­lja autora”.

Runjić je u raz­go­vor ušla s aneg­do­tom kako ju je, dok su se pri­pre­ma­li za ovu pro­mo­ci­ju i pro­či­tao je nje­nu zbir­ku, Vlatko Ivandić (čovjek s dva­de­set sedam godi­na pro­fe­si­onal­nog bav­lje­nja kaz­ne­nim pra­vom) nazvao i, kao pra­vi odvjet­nik, pitao prvo o jed­noj pje­smi u kojoj se opi­su­je nasil­ni čin koji se dogo­dio u jed­nom dvor­cu. Kako je mis­lio da se radi o isti­ni­tom doga­đa­ju, kre­nuo je pre­tra­ži­va­ti crne kro­ni­ke ne bi li pro­na­šao deta­lje. Ona mu je objas­ni­la da je pri­ča u pje­smi pro­izvod mašte, nas­ta­la za jed­ne nje­ne posje­te tom dvor­cu. Dodala je kako se s Ivandićem poz­na­je i pri­ja­te­lju­je još od kad je nje­noj izda­vač­koj kući ponu­dio svoj prvi ruko­pis – roman „Prije nego bura sta­ne“. Kazala je kako, za raz­li­ku od pret­hod­nih dje­la koja bi se uvjet­no mogla svr­sta­ti u lju­bav­ne roma­ne, Ivandić ovdje dono­si pri­ču o jed­nom straš­nom silo­va­nju i muč­nim pro­ce­si­ma kroz koje pro­la­ze poči­ni­telj, žrtva i nji­ho­vi bliž­nji, a čita­telj se može zapi­ta­ti: Što da se to dogo­di­lo mojoj kćer­ki, supru­zi, maj­ci, sestri?

„On je jedan pot­pu­no for­mi­ran i sil­no nada­ren hrvat­ski pisac, a mene je čita­ju­ći „Zlograd“ zani­ma­lo tra­ži­ti roman­tič­nog i lir­skog Vlatka u toj dos­ta stro­go i zna­lač­ki napi­sa­noj pro­zi. Nije to kako bi mali Ivica zamiš­ljao da izgle­da jedan nasi­lan čin, već je dois­ta jedan dubo­ko insaj­der­ski pogled u nešto groz­no o čemu doz­na­je­mo iz crnih kro­ni­ka. No, uz taj insaj­der­ski pogled jav­lja se i ono što je Vlatka uvi­jek zani­ma­lo naj­vi­še, a to su među­ljud­ski odno­si“, oci­je­ni­la je Runjić, doda­ju­ći da – prem­da smo kao lju­di dos­ta „zakop­ča­ni u svo­je kože“ i nekad nam je teško osje­ti­ti empa­ti­ju pre­ma nekom nepoz­na­tom, pita­nja koja se prov­la­če Vlatkovom knji­gom, zahva­lju­ju­ći nje­go­vom spi­sa­telj­skom umi­je­ću i žaru,  ali i broj­nim pre­ciz­nim deta­lji­ma pro­izaš­lim iz nje­go­vog pra­vo­sud­nog iskus­tva, uvla­če čita­te­lja u pro­miš­lja­nje ove teške teme i upra­vo je „Zlogradom“ Ivandić okru­nio svoj opus.

Nadalje, Runjić je rek­la da joj je jed­na od naj­dra­žih knji­ga  „Američka pre­da­va­nja“ Itala Calvina, u kojoj se navo­de oso­bi­ne dobrog pis­ca, a Ivandić posje­du­je sve te kva­li­te­te, među koji­ma je spo­me­nu­ta pre­ciz­nost tek jed­na u nizu. Dodala je da su mu među­ljud­ski odno­si uvi­jek bili jača stra­na, poseb­no opi­si lju­ba­vi i lju­bav­nič­kih odno­sa, koji su uvi­jek pro­fi­nje­ni, bez vul­gar­nos­ti i kroz koje se pot­vr­đu­je kao moćan pisac. U ovom roma­nu, za koji Runjić sma­tra da tak­vog u hrvat­skoj knji­žev­nos­ti dugo nije bilo,  ima vrlo sup­til­nih zamjed­bi, te Vlatko na neki čudan način pos­ti­že da se čak i pre­ma zlo­čin­cu osje­ća suosjećanje.

Ivandić se osvr­nuo i na svoj pra­vo­sud­ni poziv, za koji se obič­no sma­tra da je lago­dan, „u odi­je­lu“, ona­ko kako ga pri­ka­zu­ju raz­ne kri­mi-seri­je, ali u nje­mu se sva­če­ga nagle­daš i čes­to je teško nakon pos­la pre­ba­ci­ti se u nor­ma­lu i opu­šte­nu komu­ni­ka­ci­ju s uku­ća­ni­ma, jer npr. nakon što pri­ve­de nekog pedo­fi­la ili dru­gog težeg kri­mi­nal­ca, dugo bje­so­muč­no pere ruke nas­to­je­ći svu tu prljav­šti­nu spra­ti sa sebe.

Svoju izda­va­či­cu i pri­ja­te­lji­cu, Ivandić je pred­sta­vio kao ženu eks­trem­ne eru­di­ci­je, s kojom možeš raz­go­va­ra­ti o sve­mu i o sve­mu ima stav. Iznimna je auto­ri­ca koja se kroz svo­ju poezi­ju vrlo hra­bro ogo­lju­je, „ser­vi­ra svo­je osje­ća­je na plad­nju“. „Neke su stva­ri bol­ne za čita­nje, neke i neo­bič­ne, ali ona uvi­jek sto­ji iza tih svo­jih osje­ća­ja“, kazao je Ivandić, oci­je­niv­ši nje­nu novu zbir­ku lije­pom, pre­pu­nom refe­ren­ci, a ono što je naj­v­rjed­ni­je i iskon­sko nje­no u zbir­ci je pove­za­nost s proš­loš­ću i vlas­ti­tim precima.

Milana Vuković Runjić rođe­na je u Zagrebu 1970. godi­ne, gdje je diplo­mi­ra­la i magis­tri­ra­la knji­žev­nost. Dosad je obja­vi­la 25 knji­ga pro­ze, ese­ja i poezi­je. Pisala je kolum­ne za mno­ge doma­će novi­ne i časo­pi­se te za slo­ven­sko Delo, tali­jan­ski Internazionale i ame­rič­ki The Believer. Za ured­nič­ki rad dobi­la je nagra­du Kiklop 2005. godi­ne, a za knji­žev­ni Nagradu Grada Zagreba 2016.

Vlatko Ivandić rođen je 1970. u Puli gdje i danas živi i radi. Dosad je obja­vio zbir­ku pjes­nič­kih zapi­sa “Priče pti­ca i lju­di”, roma­ne “Prije nego bura sta­ne” i “Atelje pod morem” te zbir­ku pri­ča “Ljubavne pri­če iz gra­da kraj mora”. Roman “Zlograd” mu je prvi tekst kri­mi­na­lis­tič­ke tema­ti­ke nakon dva­de­set sedam godi­na pro­fe­si­onal­nog bav­lje­nja kaz­ne­nim pravom.