Maske koje život znače – Dražen Šivak u INK‑u oživio „Maske“
Tekst Daniela KNAPIĆ ● Fotografije D. KNAPIĆ i arhiva predstave
Prošlog četvrtka, 17. travnja je na Maloj sceni INK‑a predstavu/predavanje na temu „Maske“ održao glumac, redatelja i kazališni pedagog Dražen Šivak. Nakon što se pulska publika u umijeće ovog nezavisnog umjetnika mogla nedavno uvjeriti i u njegovoj verziji „Mistera buffa“ Daria Foa, u ovoj kombinaciji monodrame i predavanja on joj je pružio nesvakidašnji užitak učenja (ili ponavljanja gradiva) o povijesti maske, s mnoštvom odglumljenih primjera iz dramske literature. Predstava je nastala u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara i nezavisne kazališne skupine Grupa, a dramaturgiju potpisuju Karla Leko i Patrik Gregurec.
Kroz „Maske“ nas Šivak polako uvodi u tajne svog zanata, posebno one povezane uz masku i njenu daleku povijest. Ona seže sve do drevnog šamana koji se prvi dosjetio na svoju glavu staviti lubanju ubijene životinje i tako postao utemeljiteljem glumačkog poziva. Prvi trag takvog postupka zabilježen je u špilji Lescaux s francuske strane Pireneja, a predstavlja čovjeka koji je na glavi stavio kozju lubanju. U suvremenom kazalištu maske su izražajno glumačko i stilsko sredstvo, koje glumca uči izražavati se cijelim tijelom, a ne samo facijalnim ekspresijama i riječima.
Bravurozno preskačući od jedne do druge povijesne faze, od jedne do druge maske i karaktera koji predstavlja, Šivak je izložio široku lepezu načina i razloga zašto su se maske koristile. Od njenih prvih funkcija lovačke kamuflaže i plemenskih rituala preko Grčke i Rima do najpoznatijih maski – onih Commedie dell’arte, čiju tradiciju nastoji održati živom i predstaviti je široj publici. Pri tom posebno ističe zasluge svoje profesorice s Akademije Ivice Buljan, te pokojnog kolege Mladena Vasarija.
Nezaobilazna maska je i ona najminimalnija – klaunov nos, a Šivak je podsjetio i na činjenicu da je i institucija dvorske lude (kao onoga tko se usudi izgovoriti i koju istinu preko onih opće prihvaćenih, propisanih ili nametnutih) kao i općenito satira izrasla upravo iz maskiranih uličnih zabavljačkih skupina. Predstavio je i dva primjera domaćih maskiranih karaktera koji liče na one iz Commedie dell’arte – Držićevog Pometa i Krležinog Petricu Kerempuha. Potonjim je i zaokružio predstavu, uz gorko podsjećanje da Petrica svoje Balade priča pod galgama spremnim za njegove kolege-dezertere, kao oštru i prijeteću satiru koja je i u ovim našim vremenima ponovnog huškanja na ratovanje, na žalost, i te kako aktualna.
Na razgovoru koji je u foajeu INK‑a uslijedio nakon predstave, prvo pitanje koje je Šivaku u svojstvu moderatorice postavila dramska pedagoginja INK‑a Marijana Peršić bilo je: Kako ova predstava, koju igrate već gotovo dvije godine, diše s različitim publikama i gradovima?
-U Zagrebu igram na maloj sceni za 50-ak gledalaca, na premijeri je bilo njih tristotinjak, ovdje malo više… Naravno, u Dubrovniku nije isto igrati Pometa kao u Puli. Nedavno sam igrao i u Srbiji na jednom festivalu i dao si malo više vremena da objasnim dubrovački kajkavski. Starije generacije su to još i učile u lektiri, ali ovi mlađi to teško razumiju. Učimo i čitamo, ali realno to bez rječnika nitko ne razumije. Tako da su reakcije publike specifične, ali generalno funkcionira jer ima taj neposredni odnos glumca i publike u kojem se, lako ili manje lako, uspostavi neki kontakt.
Zanimljivo je predstavu usporediti i s Misterom buffom, koji ste kod nas nedavno izveli… – nadovezala se Peršić.
-Mistero buffo i maske su u istoj familiji, kao diptih jer se u njima bavim sličnom temu. Kad sam bio mlađi sebe sam doživljavao kao nekog superman-glumca, a sada kad se bavim tom tradicijom imam osjećaj kao da sam neki čuvar državnog pečata, jer ta vještina nestaje i kazalište postaje jeftina zabava. Nemam ništa protiv zabave, ali dobre, a ne osrednje napravljene, nego one koja ima neki smisao. Ja sam se i prije bavio sličnim stvarima, npr. na Akademiji sam predavao mimu, karaktere i u tehničkom smislu neke dijelove ovoga što radim. To bi bio neki moj fah koji mi je uvijek išao bolje nego neke druge stvari.
Ovdje publika bolje poznaje Daria Foa, u Zagrebu je nešto drugačije. Nadovezujem se na njegova nastojanja i ona mojih starijih kolega na obnavljanju te tradicije. – odgovorio je Šivak, pričajući kako je očuvanje bilo koje tradicije kontinuiran proces – npr. kao što su i Dubrovačke ljetne igre tradicija koja je imala svoj početak, tako se i Riječkog i Venecijanskog karnevala dosjetio netko u njihovim turističkim zajednicama i to se danas održava kao tradicija.
Irena Boljunčić Gracin primijetila je da bi bilo jako dobro ovu predstavu ponuditi srednjoškolcima u sklopu lektire.
Jedno od pitanja iz publike odnosilo se i na „nedovršenost“ predstave jer nije detaljnije obuhvatila današnjicu, koju neki krste „svijetom spektakla“ i u kojoj maske poprimaju niz novih značenja. Maske su ponovno na ulici, ne samo kroz karnevale, nego npr. i maske iz filma „V for Victory“ ili serije „Casa de papel“ su se kroz prosvjede prelile na ulice svijeta. Nadalje, i o raznim dress codeovima se može govoriti kao maskama, psiholozi govore o „maskama“ koje izmjenjujemo kroz svakodnevne rutine, a relativno recentan je i primjer masovnog „maskiranja“ cijelog svijeta…
Šivak je odgovorio da je i o tome razmišljao, zaključivši kako je tema toliko široka da ima puno prostora za nadogradnju, pa ne isključuje neku novu dopunjenu verziju koja će sadržavati i neke od tih „spektakala“.
