Goli otok – lomača ideja
Promocija knjige „Kad sam pročitala plavu bilježnicu“ Sniježane Matejčić u Klubu-knjižari Giardini 2
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije Borna ČERNE iz arhiva Kluba-knjižare Giardini 2
Prošle srijede, 30.travnja, u klubu-knjižari Giardini 2 predstavljen je “Kad sam pročitala plavu bilježnicu” – književni prvijenac Sniježane Matejčić, dugogodišnje porečke dopisnice Glasa Istre i mirovne aktivistice, jedne od osnivača Centra za građanske inicijative Poreč. Na promociji je sudjelovao i urednik ovog izdanja objavljenog u Nakladi Fragment iz Splita, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pisaca – Zoran Žmirić.
On se ispričao za kašnjenje zastojem kod tunela Učka, dodajući da bi djelatnike tunela valjalo poslati na Goli otok, ušavši tom šalom u tešku temu koju donosi ova knjiga. Ispričao je kako se prvi put s tim rukopisom sreo prije tri godine u Gorskom kotaru na njegovoj radionici pisanja. Sniježana nije tamo došla učiti kako pisati i razrađivati ideje, već s jednom mučnom pričom o svom ocu i dilemom kako je uobličiti. „A priča je takva da su u njoj smješteni ne jedan nego dva života, što je mala umjetnost sama po sebi“, kazao je Žmirić, koji je na poleđini ove knjige uz ostalo napisao da se u njoj zrcale dvije stvarnosti u kojoj nedovršeni zapisi Sniježaninog oca postaju knjigom unutar knjige: „S jedne strane to je dokumentaristički, povijesno relevantan zapis o sužanjstvu na Golom otoku koje je Vladimir Grgić zabilježio u svojoj plavoj bilježnici i s druge, prozni album sa slikama djetinjstva kroz koje autorica i Vladimirova kći Sniježana Matejčić, godinama nakon očeve smrti prvi put čitajući njegov dnevnik, skuplja fragmente prošlosti prepoznate između očevih redaka te s pomoću njih otkriva kako je Goli otok oblikovao ne samo njezinog oca, već i nju samu.
Kroz sjećanje na djetinjstvo s ocem koji za života nije progovorio ni riječi o svom golootočkom iskustvu, Sniježana Matejčić donosi dosad neispisan rukopis u domaćoj književnosti; priču goleme duhovne snage koja ni u koga ne upire prstom, koja umjesto tako uobičajenog prijenosa međugeneracijske traume nudi prozu gotovo utopijske autentičnosti i topline, priču koja očeve tišine pretvara u glasnu ljudskost prepunu razumijevanja – knjigu koja će vas zagrliti na kraju.“
Tzv. „administrativna kazna“ koju je autoričin otac „odslužio“ dogodila se u vrijeme Rezolucije Informbiroa, kad je imao svega 19 godina. Kako je – slično recentnijim trendovima oko rata u Ukrajini – u to vrijeme i tadašnjoj SFRJ sve rusko postalo proskribirano, „zločin“ koji je bio dovoljan da završi na Golom otoku bila je knjiga poezije njegova imenjaka Majakovskog koju su mu tijekom pretresa stana pronašli na polici.
Žmirić je Sniježanu upitao kada je shvatila da je otac bio na Golom otoku, na što je ona odgovorila kako se pokušavala, neuspješno, sjetiti nekog ključnog momenta, ali „to je cijeli moj život bilo kao jedna ogromna sjena u obitelji: „Slutite da je nešto teško, crno, mučno u tom mom tati koji je inače izgledao kao plišani medvjedić, sazdan od same dobrote. Povremeno bi pokazao da je unutra i nešto drugo. Mislim da sam neke kockice posložila tek kao srednjoškolka, kad se naslute te neke prve istine o zatvorima za političke neistomišljenike. Tata o tome nije pričao, u obitelji se o tome nikad nije govorilo. Zapravo sam od njega čula da piše uspomene o Golom otoku, dvije, tri godine prije no što je umro. Zatekla sam ga da sjedi za stolom i da rukom piše. Pitala sam ga i rekao mi je: „Ma, pišem uspomene na Goli otok“. To me je prenulo. Ponudila sam da mu to ukucam u kompjuter, ali rekao mi je da ću bilježnicu dobiti kad je dovrši, te da s njom učinim što mislim da treba i na tome je stalo. Na prvu sam bila razočarana jer sam mislila da nema dovoljno povjerenja u mene, a zapravo kad sad razmislim čini mi se da je i on htio produžiti vrijeme mog suočavanja s tom pričom. Sad mi je jasno zašto mi je od kad sam dobila tu bilježnicu trebalo 30 godina da konačno zajašem na to i da od toga nešto napravim. Zato jer nije lako to stalno iščitavati, stalno živjeti s tim slikama koje on opisuje, jer on ništa ne sugerira. To što ćete pročitati od njegovog rukopisa, to su slike. Nema nikakvih sugestija, a slika je moćnija od riječi i živjeti s tim slikama sigurno nije lako. “
Nakon kraćeg odlomka iz očevog dijela knjige koji je Sniježana pročitala, Žmirić je komentirao kako ovo nije lagana priča „ali je napisana stilski tako da se lako čita, a između redova, negdje i vrlo eksplicitno, se dade pročitati i prihvatiti i vrlo pozitivne poruke.“
„Možeš li nam reći kakav je Vladimir Grgić bio kao osoba, ono što se iz knjige ne da iščitati?“, pitao je Žmirić, a Matejčić je odgovorila da se iskreno nada da se da iščitati. „U mom dijelu knjige svako poglavlje ima naslov izvučen iz tatinog rukopisa i to je nekakva poveznica između njega i mene. A i te moje priče puno o njemu kažu. Tata je bio obrtnik i kad se vratio s Golog otoka išao je položiti klesarski zanat, da utvrdi ono što je na otoku naučio. Mislili su ga kazniti, no on je tamo izučio zanat. Od njegova smo obrta solidno živjeli kao obitelj… Ono čega se o tati najviše sjećam je taj zvuk kad bi on sjedio u dvorištu ispred kamene ploče i klesao slova, a onda poslije i miris te kamene prašine i cigarete koju bi zapalio…“
„Shvatila si da želiš napisati svoju priču u kojoj je odnos prema tati referentna točka?“, pitao je dalje Žmirić.
„Kako otac svoju priču nije stigao dovršiti, osjećala sam teret obaveze: Kako završiti njegovu priču? To mi je bio ogroman teret“, pričala je dalje Sniježana, dodavši kako je na nagovor pokojne Vesne Kesić pokušala prikupiti svjedočanstva drugih uznika Golog otoka. Međutim kad je, tražeći potvrdu autentičnosti očevih sjećanja, uspjela popričati s jednim tatinim prijateljem koji ga je posjećivao kako bi u tišini igrali šah (navika koja im je ostala iz uzništva kad su im figure bile kuglice kruha), on joj je rekao: „Nema šanse da s tobom o Golom otoku priča itko od bivših uznika koji te ne poznaje“, o čemu i piše u svom dijelu knjige. Konačno, tek je na Žmirićevoj radionicama pronašla „pravu formulu“, dodavši očevoj i svoju stranu priče.
Pročitala je još jedan pasus tatinih bilješki, u kojima opisuje kako šljunčane stazice Brijuna pamte žuljeve zatočenika Golog otoka koji su taj kamen tucali, kao i svoj pasus u kojem objašnjava tatinu potrebu da njegova djeca, u vrijeme „zakona o ispitivanju porijekla imovine“, ne pokazuju da posjeduju nešto više od ostale djece.
Kad mu je rekla da želi studirati novinarstvo, odgovorio joj je: „Ne očekuješ valjda da ćeš biti druga Dara Janeković?“, što ju je povrijedilo, jer je mislila da ne vjeruje kako može biti ozbiljna novinarka, ali možda je govorio iz strepnje i vlastitog kratkog novinarskog iskustva. Kasnije, čitajući album njenih objavljenih tekstova koje je za njega prikupljala rekao je: „Neki od članaka su prilično oštri, pazi da ne završiš u zatvoru!“, ali to je bio i kraj njegovih komentara na njen novinarski posao, jer: „Znao je da, kad bih pazila, to ne bih bila ja.“
Žmirić je ocijenio da otac ni jednom rečenicom nikoga u tom „zatvorenom ekosustavu u kojem ste vi broj, a kojem je svrha slamanje duha“ nije optužio ili upro prstom, već je samo donio prikaz života na Golom otokom kako je doista izgledao… „Zatvorenom ekosustavu u kojem ste vi broj, a kojem je svrha slamanje duha Time je to i strašnije, jer se on uspijevao odmaknuti. On se od toga emotivno odmiče, ali nama zapravo baca vrući krumpir u ruke da se mi s tom emocijom nosimo.“ Dodao je da su prve recenzije knjige vrlo pozitivne i jako je bitno da se netko ovom temom bavi faktografski, bez prosuđivanja i osuđivanja.
Matejčić je dodala kako se tatin rukopis ne odnosi samo na Goli otok i fascinantno joj je što on sa svojim sjećanjima kreće još od trenutka kad je sa 16 godina položio malu maturu. „Zapravo govori o tome kako sustav oblikuje ljude koji su podatni i kako neki od njih završe na nekoj lomači ideja, nekom Golom otoku.“
Kako je u uvodnom pozdravljanju gostiju i publike najavila Helena Vodopija, na kraju promocije je pored autoričinog potpisivanja knjige priređena i zdravica tom iznimnom prvijencu uz pjenušac koji je samoinicijativno donirao Elio Radeka iz Kalavojne. Dodajmo da je par dana kasnije, u subotu 3. svibnja, svečano otvoren i izlog Giardini 2 – posebno kurirana polica s knjigama u Scandal Expressu.
