Istraživanje ženskog dijela istarske priče u novoj predstavi Čakavske scene

„Si kuntenta? – A, ma.“ – premijera predstave “Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna“

Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije Jelena JANKOVIĆ iz arhiva INK-a

19.05.2025.

Proteklog su viken­da Puljani mogli uži­va­ti u pos­ljed­njoj INK-ovoj pre­mi­je­ri u ovoj kaza­liš­noj sezo­ni – pred­sta­vi iz pro­gra­ma Čakavska sce­na nas­lov­lje­noj „Srića da do veče­ri zabi ono ča uju­tro zna“. Na ino­va­ti­van i eks­pe­ri­men­ta­lan način ova pred­sta­va istra­žu­je osob­ne, lju­bav­no intim­ne pri­če iz sva­kod­ne­vi­ce lokal­nog sta­nov­niš­tva kroz emo­tiv­nu žen­sku opti­ku (čak i dva muška lika govo­re u žen­skom licu), daju­ći ras­tr­ga­nu sli­ku i pri­gu­še­nu atmo­sfe­ru (neka­daš­njeg?) istar­skog sela kroz punu nedo­re­če­nih frag­me­na­ta i raš­tr­ka­nih mis­li, što publi­ci pru­ža širok pros­tor za vlas­ti­ti doživ­ljaj i aso­ci­ja­ci­je. Lokalni govor, a oda­bra­na je čaka­vi­ca Savičente, kao glu­mač­ki mate­ri­jal u pred­sta­vi se koris­ti u svo­joj organ­skoj cje­lo­vi­tos­ti, sa svim para­lin­gvis­tič­kim sadr­ža­ji­ma kako bi se dopr­lo i do pod­tek­s­ta, sve­ga ono­ga neiz­go­vo­re­nog što sto­ji u zra­ku i tišti kolektiv.

Premijera je odr­ža­na u čet­vr­tak 15. svib­nja, s dvi­je ponov­lje­ne izved­be u petak i subo­tu, a mi vam dono­si­mo saže­tak raz­go­vo­ra koji je eki­pa pred­sta­ve publi­ci pri­re­di­la nakon dru­ge izved­be, u petak.

Umjetnički direk­tor INK‑a Matija Ferlin, koji ujed­no i glu­mi u pred­sta­vi prvo je pred­sta­vio eki­pu: reži­ju, dra­ma­tur­gi­ju i tekst pot­pi­su­je Marina Petković Liker, kaza­liš­na auto­ri­ca, reda­te­lji­ca, dram­ska peda­go­gi­nja, fone­ti­čar­ka i kom­pa­ra­tis­ti­ca knji­žev­nos­ti koja se bavi  umjet­nič­kim i znans­tve­nim istra­ži­va­nji­ma u podru­čju kaza­li­šta, žen­skog prin­ci­pa unu­tar teori­je i prak­se, gla­sa i govo­ra, izved­be­ne peda­go­gi­je. U pred­sta­vi pored Ferlina igra­ju Silvia Marchig, Dora Polić Vitez, Zdenka Šustić, Dijana Vidušin i Luka Mihovilović. Najzaslužnija za pri­je­vod na čaka­vi­cu Savičente, tako­đer i u ulo­zi ins­pi­ci­jen­ti­ce, bila je savjet­ni­ca za jezik Mirjana Doblanović Pekica, dok je Ana Paulić bila glav­na za sce­no­gra­fi­ju i kos­ti­mo­gra­fi­ju, uz asis­ten­ci­ju Ivane Radić. Luka Gamulin bio je zadu­žen  za glaz­bu; Elvis Butković za obli­ko­va­nje svje­tla, dok je Silvia Marchig – koja se pored glu­me bavi ple­som i ples­nom peda­go­gi­jom – bila i savjet­ni­ca za scen­ski pokret.

Nakon tog uvod­nog pred­stav­lja­nja Ferlin je pod­sje­tio da se u INK već dulji niz godi­na pod pokro­vi­telj­stvom Istarske župa­ni­je odvi­ja i pro­gram Čakavska sce­na, a ovu je pred­sta­vu i Ministarstvo kul­tu­re veli­ko­duš­no finan­cij­ski podr­ža­lo. Međutim, ten­den­ci­ja je do sad bila da je Čakavska sce­na, ili umjet­nost koja se tica­la čaka­vi­ce, bila rezer­vi­ra­na za neke tra­di­ci­onal­ne obli­ke ili pak pre­vo­de tek­s­to­va stra­nih auto­ra na čaka­vi­cu… „Kako i osob­no živim taj jezik, ne samo zato što sam iz Savičente i tamo živim, meni je želja bila dati ga nekom auto­ru koji s glum­ci­ma radi dos­ta eks­pe­ri­men­tal­no, sen­zi­bil­no, kom­plek­s­no i višes­loj­no, s kojim bi ta čaka­vi­ca zaži­vje­la u nekoj suvre­me­ni­jom izved­be­noj for­mi. Marina kao auto­ri­ca koju poz­na­jem dulji niz godi­na ima spe­ci­fi­čan način rada s glum­ci­ma. Ona čes­to, ne uvi­jek, pola­zi od nekog istra­ži­va­nja. Tako smo i za ovu pri­li­ku odlu­či­li inter­v­ju­ira­ti odre­đe­ne sugo­vor­ni­ke koji­ma se ovom pri­li­kom zahva­lju­je­mo i sa tim sakup­lje­nim mate­ri­ja­lom ući u pro­jekt. To je dije­lom ostva­re­nje moje želje da ovaj jezik i ne samo jezik (jer ovdje nije riječ samo o jezi­ku nego o cije­lom jed­nom etno­graf­skom uni­ver­zu­mu koji pred­sta­va nosi), da ga na neki način sta­vi­mo u neko svje­tlo jer – malo mi se ste­že grlo – čini mi se da nes­ta­je. Ja sam jako vezan za nje­ga, za taj cije­li uni­ver­zum koji ste mogli vidje­ti na sce­ni ili doži­vje­ti pre­ko svo­jih baka i dje­do­va. Meni je to jako osob­na tema u smis­lu baš tog svi­je­ta. Pitam sebe i svo­ju gene­ra­ci­ju: Koje ću pri­če ja osta­vi­ti, kakav ću život ima­ti? U tom smis­lu mi je dra­go da smo uspje­li pre­ni­je­ti bar dašak tog svi­je­ta koji iz inih raz­lo­ga pola­ko nes­ta­je, uhva­ti­ti ga barem na tren i ima­ti tako neki doku­ment o njemu.“

Ferlin je dalje pri­čao kako je u ovaj pro­jekt s reda­te­lji­com kre­nuo pri­je sko­ro dvi­je godi­ne: „Znali smo da će se sezo­na ima­ti ges­lo „Oda srcu“ i bavit ćemo se emo­ci­ja­ma. Divno je kad može­te reda­te­lju kao što je Marina dati jed­no tako širo­ko polje“, kazao je, pre­pus­tiv­ši joj da detalj­ni­je pred­sta­vi svoj način rada.

Prije samog odgo­vo­ra ona je pohva­li­la ovak­ve raz­go­vo­re s publi­kom nakon pred­sta­ve i sma­tra ih ključ­nim u smis­lu doj­mo­va i povrat­ne infor­ma­ci­je akte­ri­ma, te ih i sama čes­to pri­re­đu­je nakon svo­jih pred­sta­va: „Matija mi je rekao: Gle, ja bih htio da para­lel­no spo­ji­mo glas, govor i pokret. Glas i govor su moj uži pros­tor rada, mada veći­nom radim never­bal­ne pred­sta­ve, bavim se nači­nom pro­izvod­nje govo­ra, a ne radom na tek­s­tu izva­na, tako da sam se jako razve­se­li­la iza­zo­vu koji mi je Matija pos­ta­vio. Meni su Istra i istar­ska čaka­vi­ca dale­ko i ne bih je bila mogla bez Mirjane Doblanović Pekica nika­ko ugra­bi­ti, prem­da su dija­lek­ti, nijan­se u tim dija­lek­ti­ma i raz­li­či­ti idi­omi dio moje stru­ke i stras­ti. Dugo se bavim bol­nim tema­ma, bol­nim mjes­ti­ma, raz­nim tra­uma­ma i svi­me što je iznu­tra i o čemu se teško ili nika­ko govo­ri, tako da sam zna­la da ću i tim lju­bav­nim tema­ma pri­li­kom istra­ži­va­nja pro­ba­ti pris­tu­pi­ti malo dub­lje od pita­nja: Kako si se zalju­bi­la? Ta dub­lja pita­nja ja stal­no pitam i sugo­vor­ni­ke i glum­ce, sva­ko­ga s kim god da radim. Nadam se da ste ih i vi doži­vje­li i da ste čuli i tek­s­to­ve koji u pred­sta­vi nisu izgo­vo­re­ni. Ovakav kaza­liš­ni rada je vrlo krhak, nes­ta­bi­lan, nesi­gu­ran, nas­ta­je kao nešto na što ni kaza­li­šte ni teh­ni­ka ni izvo­đa­či nisu navik­li. Za mene je veli­ka sre­ća da me je Matija pozvao, jer prem­da je to vani nor­mal­no, u Hrvatskoj nije uobi­ča­je­no. Ranije sam to radi­la u nekim neza­vis­nim scen­skim pros­to­ri­ma u Hrvatskoj, kao u Mostaru i vrlo sam zahval­na što sam uop­će dobi­la ovu rijet­ku pri­li­ku radi­ti tako nešto na sce­ni INK‑a.“

Razgaralo se dalje i o pro­ble­mu sna­la­že­nja u istar­skom idi­omu čla­no­va eki­pe koji nisu s istar­skog govor­nog podru­čja, za što publi­ka upoz­na­ta s čakav­šti­nom nije ima­la pri­mjed­be, a i opće­ni­to su reak­ci­je okup­lje­nih na ovom raz­go­vo­ru poka­za­le da je pred­sta­va lije­po pri­hva­će­na, iako su i sami glum­ci pri­mi­je­ti­li da u njoj ima još puno pros­to­ra za nadogradnju.