Istraživanje ženskog dijela istarske priče u novoj predstavi Čakavske scene
„Si kuntenta? – A, ma.“ – premijera predstave “Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna“
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije Jelena JANKOVIĆ iz arhiva INK-a
Proteklog su vikenda Puljani mogli uživati u posljednjoj INK-ovoj premijeri u ovoj kazališnoj sezoni – predstavi iz programa Čakavska scena naslovljenoj „Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna“. Na inovativan i eksperimentalan način ova predstava istražuje osobne, ljubavno intimne priče iz svakodnevice lokalnog stanovništva kroz emotivnu žensku optiku (čak i dva muška lika govore u ženskom licu), dajući rastrganu sliku i prigušenu atmosferu (nekadašnjeg?) istarskog sela kroz punu nedorečenih fragmenata i raštrkanih misli, što publici pruža širok prostor za vlastiti doživljaj i asocijacije. Lokalni govor, a odabrana je čakavica Savičente, kao glumački materijal u predstavi se koristi u svojoj organskoj cjelovitosti, sa svim paralingvističkim sadržajima kako bi se doprlo i do podteksta, svega onoga neizgovorenog što stoji u zraku i tišti kolektiv.

Premijera je održana u četvrtak 15. svibnja, s dvije ponovljene izvedbe u petak i subotu, a mi vam donosimo sažetak razgovora koji je ekipa predstave publici priredila nakon druge izvedbe, u petak.
Umjetnički direktor INK‑a Matija Ferlin, koji ujedno i glumi u predstavi prvo je predstavio ekipu: režiju, dramaturgiju i tekst potpisuje Marina Petković Liker, kazališna autorica, redateljica, dramska pedagoginja, fonetičarka i komparatistica književnosti koja se bavi umjetničkim i znanstvenim istraživanjima u području kazališta, ženskog principa unutar teorije i prakse, glasa i govora, izvedbene pedagogije. U predstavi pored Ferlina igraju Silvia Marchig, Dora Polić Vitez, Zdenka Šustić, Dijana Vidušin i Luka Mihovilović. Najzaslužnija za prijevod na čakavicu Savičente, također i u ulozi inspicijentice, bila je savjetnica za jezik Mirjana Doblanović Pekica, dok je Ana Paulić bila glavna za scenografiju i kostimografiju, uz asistenciju Ivane Radić. Luka Gamulin bio je zadužen za glazbu; Elvis Butković za oblikovanje svjetla, dok je Silvia Marchig – koja se pored glume bavi plesom i plesnom pedagogijom – bila i savjetnica za scenski pokret.

Nakon tog uvodnog predstavljanja Ferlin je podsjetio da se u INK već dulji niz godina pod pokroviteljstvom Istarske županije odvija i program Čakavska scena, a ovu je predstavu i Ministarstvo kulture velikodušno financijski podržalo. Međutim, tendencija je do sad bila da je Čakavska scena, ili umjetnost koja se ticala čakavice, bila rezervirana za neke tradicionalne oblike ili pak prevode tekstova stranih autora na čakavicu… „Kako i osobno živim taj jezik, ne samo zato što sam iz Savičente i tamo živim, meni je želja bila dati ga nekom autoru koji s glumcima radi dosta eksperimentalno, senzibilno, kompleksno i višeslojno, s kojim bi ta čakavica zaživjela u nekoj suvremenijom izvedbenoj formi. Marina kao autorica koju poznajem dulji niz godina ima specifičan način rada s glumcima. Ona često, ne uvijek, polazi od nekog istraživanja. Tako smo i za ovu priliku odlučili intervjuirati određene sugovornike kojima se ovom prilikom zahvaljujemo i sa tim sakupljenim materijalom ući u projekt. To je dijelom ostvarenje moje želje da ovaj jezik i ne samo jezik (jer ovdje nije riječ samo o jeziku nego o cijelom jednom etnografskom univerzumu koji predstava nosi), da ga na neki način stavimo u neko svjetlo jer – malo mi se steže grlo – čini mi se da nestaje. Ja sam jako vezan za njega, za taj cijeli univerzum koji ste mogli vidjeti na sceni ili doživjeti preko svojih baka i djedova. Meni je to jako osobna tema u smislu baš tog svijeta. Pitam sebe i svoju generaciju: Koje ću priče ja ostaviti, kakav ću život imati? U tom smislu mi je drago da smo uspjeli prenijeti bar dašak tog svijeta koji iz inih razloga polako nestaje, uhvatiti ga barem na tren i imati tako neki dokument o njemu.“

Ferlin je dalje pričao kako je u ovaj projekt s redateljicom krenuo prije skoro dvije godine: „Znali smo da će se sezona imati geslo „Oda srcu“ i bavit ćemo se emocijama. Divno je kad možete redatelju kao što je Marina dati jedno tako široko polje“, kazao je, prepustivši joj da detaljnije predstavi svoj način rada.
Prije samog odgovora ona je pohvalila ovakve razgovore s publikom nakon predstave i smatra ih ključnim u smislu dojmova i povratne informacije akterima, te ih i sama često priređuje nakon svojih predstava: „Matija mi je rekao: Gle, ja bih htio da paralelno spojimo glas, govor i pokret. Glas i govor su moj uži prostor rada, mada većinom radim neverbalne predstave, bavim se načinom proizvodnje govora, a ne radom na tekstu izvana, tako da sam se jako razveselila izazovu koji mi je Matija postavio. Meni su Istra i istarska čakavica daleko i ne bih je bila mogla bez Mirjane Doblanović Pekica nikako ugrabiti, premda su dijalekti, nijanse u tim dijalektima i različiti idiomi dio moje struke i strasti. Dugo se bavim bolnim temama, bolnim mjestima, raznim traumama i svime što je iznutra i o čemu se teško ili nikako govori, tako da sam znala da ću i tim ljubavnim temama prilikom istraživanja probati pristupiti malo dublje od pitanja: Kako si se zaljubila? Ta dublja pitanja ja stalno pitam i sugovornike i glumce, svakoga s kim god da radim. Nadam se da ste ih i vi doživjeli i da ste čuli i tekstove koji u predstavi nisu izgovoreni. Ovakav kazališni rada je vrlo krhak, nestabilan, nesiguran, nastaje kao nešto na što ni kazalište ni tehnika ni izvođači nisu navikli. Za mene je velika sreća da me je Matija pozvao, jer premda je to vani normalno, u Hrvatskoj nije uobičajeno. Ranije sam to radila u nekim nezavisnim scenskim prostorima u Hrvatskoj, kao u Mostaru i vrlo sam zahvalna što sam uopće dobila ovu rijetku priliku raditi tako nešto na sceni INK‑a.“

Razgaralo se dalje i o problemu snalaženja u istarskom idiomu članova ekipe koji nisu s istarskog govornog područja, za što publika upoznata s čakavštinom nije imala primjedbe, a i općenito su reakcije okupljenih na ovom razgovoru pokazale da je predstava lijepo prihvaćena, iako su i sami glumci primijetili da u njoj ima još puno prostora za nadogradnju.