“Recikliranje memorije” Alekseja Vasiljeva Slavika i “Variatio Naturae” Fulvije Grbac u Fonticusu

Tekst i fotografije Lidija KUHAR

09.06.2025.

U Gradskoj gale­ri­ji Fonticus u Grožnjanu otvo­re­ne su u čet­vr­tak 29. svib­nja dvi­je samos­tal­ne izlož­be na koji­ma su pred­stav­lje­ni rado­vi mla­dog auto­ra Alekseja Vasiljeva Slavika obje­di­nje­ni pod nazi­vom “Recikliranje memo­ri­je” dok je likov­na umjet­ni­ca Fulvia Grbac svo­je gra­fi­ke pri­ka­za­la izlož­bom nazi­va “Variatio Naturae”.

Izložbe je, uz stru­čan osvrt, pred broj­nim posje­ti­te­lji­ma, otvo­rio kus­tos Eugen Borkovsky koji je kazao kako se Aleksej Vasiljev Slavik pred­stav­lja s neko­li­ko seri­ja pro­miš­lja­nja, a budu­ći da je ovo je nje­go­va prva jav­na samos­tal­na likov­na pre­zen­ta­ci­ja, ima potre­bu ispri­ča­ti nam neko­li­ko pri­ča, sta­vo­va, sta­nja kroz nizo­ve koje mora­mo deši­fri­ra­ti, a nas­lo­vi­ma nudi smje­ro­ve za percipiranje.

“Aleksej pre­ska­če konven­ci­onal­no, bje­ži od ilus­tra­ci­je, ne poštu­je tren­do­ve. Polazište umjet­ni­ka je snaž­na potre­ba za iska­zom osob­nog, a rezul­tat su uvi­jek unu­tar­nja pre­vi­ra­nja.”, kazu­je kus­tos te nagla­ša­va da se cije­li pos­tav izlož­be može podi­je­li­ti na šest smis­le­nih cje­li­na koje se nado­pu­nju­ju, iako sva­ka nosi odre­đe­ne poseb­nos­ti. “Umjetnik pred­stav­lja raskoš­ni vide­orad na veli­kom for­ma­tu nazi­va Podsvijest. Ova vizu­ali­za­ci­ja na rubu je psi­ho­de­lič­ne inter­pre­ta­ci­je osob­nih tre­nu­ta­ka u kaotič­nom svi­je­tu, koja se pro­ji­ci­ra na zid s autor­ski ostva­re­nim poprat­nim zvu­kom. Drugi niz koji autor nazi­va Nepoznato poz­na­ti remi­nis­cen­ci­je su na povi­jes­na likov­na ostva­re­nja para­fra­zi­ra­njem poz­na­tih umjet­nič­kih sli­kar­skih rado­va. Umjetnik im pris­tu­pa kao mate­ri­ja­lu za upo­zo­ra­va­ju­ći kolaž uz odmje­re­ne izmje­ne obli­ka ori­gi­na­la. Tako je izu­zet­no kre­ativ­no „pre­ure­đe­na“ Mona Lisa, Djevojka s biser­nom nauš­ni­com, Nasmijani kava­lir i Van Goghov portret.

Svi ovi „ponov­lje­ni“ akte­ri danas ima­ju lica umo­ta­na u fle­ka­ve zavo­je, pove­za­na usta i nedos­ta­je im pogled koji je pre­va­žan na ori­gi­nal­nim dje­li­ma. U pos­ta­vu su pred­stav­lje­na još dva vide­ora­da, a autor ih na neki način kon­fron­ti­ra. Dok je u prvom nazi­va „Arhiva1 (Pasiv)“ tem­po miran, nos­tal­gi­čan, dru­gi je inten­ziv­ni­ji, brz, na rubu kaosa. Umjetnik jed­nog ozna­ču­je kao pasiv­nog, inter­pre­ti­ra ljud­sko raz­miš­lja­nje iz per­s­pek­ti­ve povr­š­ne vanj­šti­ne, dok je dru­gi, nazvan„Arhiva2 (Aktiv)“, mno­go inten­ziv­ni­ji, brži, dovo­di nas do ruba kaotič­nos­ti, ali pred­stav­lja unu­traš­nja pre­vi­ra­nja poje­din­ca. Sljedeća seri­ja rado­va seg­men­ti su Aleksejevog vide­ora­da “Rods (Šipke)”. Ovdje zapa­ža­mo geome­tri­zi­ra­ne dizaj­ne na putu ka frak­tal­nim formacijama.

Možda naj­o­sob­ni­ji niz pred­stav­lja gru­pa likov­nih rado­va pos­tav­lje­nih uz slu­ša­li­ce. Ovdje Aleksej uvo­di svog pri­ja­te­lja kao sukre­ato­ra glaz­be­nog pro­jek­ta “Acid Stain”. Slikovni mate­ri­jal uz ovu situ­aci­ju nudi pri­kri­ve­ne por­tre­te obo­ji­ce auto­ra zvu­ka. Istina je da ovaj izlož­be­ni pro­jekt može­mo doži­vje­ti na više nači­na. No, sušti­nu bi tre­ba­lo čita­ti iz per­s­pek­ti­ve osob­nih, soci­jal­nih, ener­get­skih tije­ko­va mis­li i kre­aci­ja, koje dono­se stal­ne pro­mje­ne”, pojaš­nja­va Borkovsky.

Aleksej Vasiljev Slavik o svo­joj izlož­bi kaže: “ Htio sam poka­za­ti gene­ral­no važ­nost ljud­skog lica, pa sam iza­brao neke od naj­važ­ni­jih, odnos­no naj­poz­na­ti­jih, por­tre­ta koju veći­na lju­di poz­na­je i mak­nu­ti im lica, omo­ta­ti ih, cen­zu­ri­ra­ti ih kom­plet­no, sta­vi­ti laž­ne emo­ci­je na njih, ispr­lja­ti ih, kako bih poka­zao koli­ko je zapra­vo važ­no da se vidi ljud­sko lice, koja zapra­vo daje ljud­skost oso­bi. Ovi rado­vi daju vam neki osje­ćaj praz­ni­ne, jeze, nema nikak­ve duše unu­tra, što se može pove­za­ti s današ­njom cen­zu­rom, kada jako malo lju­di može biti eks­pre­siv­no. Drugi ele­ment su video rado­vi, kom­pju­ter­ski gene­ri­ra­ni, a sve kom­po­nen­te dio su zajed­nič­kih tema kao što su ljud­skost, um, raz­miš­lja­nje, mica­nje od for­mi i to sam naj­vi­še htio pos­ti­ći. Vizualizacija, video pro­jek­ci­ja, sim­bo­li­zi­ra možda­ne sta­ni­ce, oči koje se pojav­lju­ju sim­bo­li­zi­ra­ju mis­li koje pro­la­ze. Želim gene­ral­no potak­nu­ti lju­de na kre­ativ­no raz­miš­lja­nje, nepra­će­nje tren­do­va, što se ni meni osob­no ne svi­đa, u poku­ša­ju da nad­ja­ča­mo povr­š­nost. Fokusirao sam se na intros­pek­ci­ju, na pita­nja kako ljud­ski um radi, te što čini iden­ti­tet sva­ko­ga od nas. Ja sam autor i glaz­be, dos­tup­ne su slu­ša­li­ce posje­ti­te­lji­ma ako žele pos­lu­ša­ti playlis­tu od 50 nikad pri­je pos­lu­ša­nih pje­sa­ma. Skladam zajed­no s pri­ja­te­ljem koji radi i nešto svo­je, no ova muzi­ka je veći­nom moja. Dovršavamo prvi album, a pla­ni­ra­mo nas­tu­pi­ti na nekom od fes­ti­va­la ove godi­ne. Radeći s maj­kom na nje­nom pro­jek­tu došao sam na ide­ju o vlas­ti­toj izlož­bi. Uzeo sam sli­ke iz videa kojeg sam tada radio i modi­fi­ci­rao ih.“

Na pita­nje je li prvens­tve­no glaz­be­nik ili likov­ni umjet­nik, ovaj sves­tra­ni mla­di autor uz omi­jeh odgo­va­ra: „ Ni jed­no ni dru­go, zapra­vo se naj­vi­še bavim filmom!“

Aleksej Vasiljev Slavik, rođen je u Beogradu 2004. godi­ne. Završio je opću gim­na­zi­ju u Puli. Bavi se vide­om i zvu­kom više od 5 godi­na, isto kao i aps­trak­t­nom digi­tal­nom mani­pu­la­ci­jom i ani­ma­ci­jom s čes­tim tema­ma ljud­skos­ti i nos­tal­gi­je. Bio je koautor samos­tal­ne izlož­be Asje Vasiljev, “Me(n)talne kens­truk­ci­je” (2024.), s video/muzičkim radom “Rods (Šipke)” isto kao i kre­ator video rada “Déjà rêvé” koji je iste godi­ne emi­ti­ran na izlož­bi “Distopija”, obo­je u pro­duk­ci­ji Gradske gale­ri­je Fonticus Grožnjan. Trenutno živi i radi u Puli.

Fulvia Grbac izlož­bom nazi­va “Variatio natu­rae” pred­stav­lja oda­bra­ne gra­fi­ke iz više svo­jih cik­lu­sa koji se vizu­al­no i temat­ski nado­pu­nju­ju, a svo­je nadah­nu­će naj­češ­će pro­na­la­zi u pri­ro­di koja ju okru­žu­je. Kustos pojaš­nja­va da gra­fi­ku dije­li­mo na viso­ki, dubo­ki te ploš­ni tisak, a sve ove moguć­nos­ti dobro poz­na­je Fulvia Grbac koja eks­plo­ati­ra spe­ci­fič­ni mate­ri­jal, teh­ni­ke i alate.

“Često koris­ti kolo­gra­fi­ju, kar­ton­ski tisak koji pri­pa­da teh­ni­ci viso­kog tiska, a koja je naj­sta­ri­ja vrsta tiska, a od moti­va, pored sta­ba­la, paž­nju joj priv­la­če tra­ve i zanim­lji­ve kon­fi­gu­ra­ci­je podru­čja obliž­njih sola­na koje auto­ri­ca poz­na­je od mla­dos­ti. Fulvia, uz manje moti­va, dje­lo­mič­no sti­li­zi­ra­ju­ći ih, pred­stav­lja kom­po­zi­ci­je ostva­re­ne pla­vo-zele­nim tono­vi­ma. Brojni cik­lus In rubis, koji umjet­ni­ca pred­stav­lja zapra­vo je polip­tih, kolaž manjih oti­sa­ka s moti­vi­ma gus­tog grma kupi­ne ili mali­ne. Ciklusom Contra natu­ram umjet­ni­ca upo­zo­ra­va na suvre­me­nost. Ovaj polip­tih nudi igru, uspo­red­bu pri­rod­ne i umjet­ne opas­nos­ti, stvo­re­ne čovje­ko­vom rukom. Prikazana žilet žica, jezi­vo pasiv­no oruž­je, još je uvi­jek pos­tav­lje­no na mno­gim mjes­ti­ma na svi­je­tu. Tu su i izvr­s­ne gra­fi­ke na temu pej­za­ža. Neke su nas­ta­le na osno­vi mor­skog moti­va, a neke bilje­že pros­to­re bilja­ka, šipraž­ja, liš­ća, ple­tu­ći ide­ju natu­ral­nog sa soci­jal­nim, te pro­pi­tu­ju nela­god­nu situ­aci­ju poža­ra. Stilizirajući obli­ke, umjet­ni­ca koris­ti jar­ki crve­no-žuti spek­tar, pod­sje­ća­ju­ći nas snaž­no na pita­nja ekologije.

„Posebnu paž­nju mora­mo posve­ti­ti autor­skim knji­ga­ma u koji­ma umjet­ni­ca na neki način uje­di­nju­je sva pro­miš­lja­nja koja smo nabro­ja­li. Ova svo­je­vr­s­na sin­te­za dodat­no svje­do­či o čis­to­ći ide­je, pro­miš­lje­nos­ti i kre­ativ­nos­ti Fulvije Grbac. Tematski osmiš­lje­ne, teh­nič­ki solid­no izve­de­ne, ova ponu­da vizu­ali­za­ci­ja u obli­ku knji­ge zah­ti­je­va od nas paž­nju. Unatoč izvjes­noj stro­go­ći rado­va, auto­ri­ca pri­pa­da kre­ativ­ci­ma, igra­či­ma. Kad se to sto­pi s edu­ka­ci­jom, iskus­tvom i sen­zi­bi­li­te­tom, rezul­tat nije upi­tan.”, zaklju­ču­je kus­tos Borkovsky.

Fulvia Grbac o svo­jim rado­vi­ma govo­ri: „Najviše upo­treb­lja­vam gra­fič­ke teh­ni­ke, od čega je pri­su­tan drvo­rez, suha igla na meta­lu te tako­đer kolo­gra­fi­je i mono­ti­pi­je. Najviše me ins­pi­ri­ra pri­ro­da. Priroda je nešto što je jako važ­no, naj­bli­ski­je nam je, a čes­to zabo­rav­lja­mo na nju. A kad ide­mo kon­tra pri­ro­de, onda ona ide i kon­tra nas. Pa je tako i jedan od mojih cik­lu­sa nazvan „Contra natu­ram“. Intenzitet ide od sre­diš­njeg rada (pre­đe­nog 53 puta), pre­ko vanj­ski­ma na koji­ma lini­je pos­ta­ju sve pro­rje­đe­ni­je i jed­nos­tav­ni­je. Ciklus koji poka­zu­je sola­ne želi istak­nu­ti da se tamo ne radi samo o roman­tič­nom pej­za­žu, jer to je mjes­to bila jako važ­no našim pre­ci­ma koju su tamo zara­đi­va­li za kruh. Solane sada ili pre­su­še ili budu pre­plav­lje­ne, a vrlo malo se radi, pre­tvo­re­ne su veći­nom u par­ko­ve pri­ro­de. Netko tu vidi poplav­lje­ni pej­zaž, vodu, pti­ce, a pri­je se vidio i čovjek koji je sad istis­nut i osta­je samo pri­ro­da. I kad se pogle­da dub­lje to više nije tako roman­tič­no. Radim i knji­ge ins­pri­ri­ra­ne sola­na­ma u koji­ma su sadr­ža­ne uspo­me­ne i sje­ća­nja na doba kak­ve su nekad bile. Ciklus koji je nas­tao nakon što je pos­tav­lje­na bod­lji­ka­va i žilet žica izme­đu Slovenije i Hrvatske, pri­ka­zu­je što se tada zbi­va s pri­ro­dom. Mi lju­di s gra­ni­ce uvi­jek smo živje­li kao jed­no i to nama ne tre­ba, ali u knji­zi Welcome to Europe pri­ka­zu­jem što se deša­va s jed­ne i dru­ge stra­ne gra­ni­ce. Čovjek zna gra­ni­ce i zna da je pos­tav­lje­na žica, ali živo­ti­nje ne zna­ju i teško stra­da­va­ju. Sad je bod­lji­ka­va žica zami­je­ni­la pri­ro­du. Tako i jedan od rado­va, mail art, pod­sje­ća na čes­tit­ke koje kad se otvo­re pri­ka­žu neki veseo motiv, pre­pun boja, dok se ovdje pri­ka­že bod­lji­ka­va žica. Na naj­no­vi­jim gra­fi­ka­ma naprav­lje­nim tije­kom zad­nja dva mje­se­ca malo sam se poigra­la s boja­ma vatre. Nakon veli­kog poža­ra na Krasu, dugo vre­me­na ostao je smog u zra­ku, a pri­ro­da je popri­mi­la nove boje.’’

Ova aka­dem­ska sli­ka­ri­ca, čiji sva­ki cik­lus na neki način odre­đu­je i dru­ga­či­ji kolo­rit, dugim je pro­ce­som, pro­miš­lja­njem i odu­zi­ma­njem, doš­la do ovak­ve eks­pre­si­je u kojoj nas­to­ji sa što manje pri­ka­za­no­ga pre­ni­je­ti što više infor­ma­ci­ja, jer kroz jed­nos­tav­nost toč­ni­je pri­ka­zu­je želje­nu temu. Ali taj pro­ces nije jed­nos­ta­van kao što nekad samo dje­lo na prvu suge­ri­ra, jer iza nje­ga sto­ji dugo­tra­jan rad.

Fulvia Grbac, rođe­na je u Kopru 1968. god. Diplomirala na ALU u Veneciji 1991. godi­ne. Dodatno se edu­ci­ra­la na podru­čji­ma gra­fi­ke: u Firenci; Ljubljani; u cen­tru KAUS, Urbino; Međunarodnom cen­tru za gra­fi­ku; fakul­te­tu Falmouth u Velikoj Britaniji; u Italiji – Montefiore Conca; u Trstu (prof. Franko Vecchiet).   Surađuje sa Zajednicom Talijana Izola, Piran i Kopar na radi­oni­ca­ma za mla­de i odras­le. Nakon rada u osnov­noj ško­li, pre­da­je likov­nu umjet­nost u sred­njoj ško­li Pietro Coppo, Izola. Izlagala na mno­gim samos­tal­nim i kolek­tiv­nim izlož­ba­ma. Od 2015. pred­sjed­ni­ca je umjet­nič­kog klu­ba FolarT u Izoli gdje ima ate­lje i gale­ri­ju. Živi u Sečovlju (SLO).