31. Sajam: Doručak s Hiroko Oyamada
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
Hiroko Oyamada je prva japanska autorica koja je gostovala na Sajmu knjiga u Istri, a 30. studenog sudjelovala je u programu Doručak s autorom kojeg vodi Aljoša Pužar.
Oyamada je rođena u Hirošimi i tamo je ostala tijekom školovanja, a 2006. godine diplomirala je japansku književnost na Sveučilištu u Hirošimi. Nakon diplome promijenila je posao tri puta u pet godina, uključujući rad u velikoj tvornici koja je proizvodila automobile, gdje je stekla iskustvo koje je nadahnulo njezinu debitantsku priču „Kōjō“ („Tvornica“), koja je 2010. dobila 42. nagradu Shincho za nove pisce.
Za „Tvornicu“ („Kōjō“) je 2013. osvojila nagradu Oda Sakunosuke. Kasnije te godine njezina novela „Ana“ („Rupa“) objavljena je u književnom časopisu Shinchō i za nju je primila 150. prestižnu nagradu Akutagawa. Franza Kafku i Marija Vargasa Llosu smatra književnicima koji su na nju presudno utjecali. Živi u Hirošimi sa suprugom i kćeri.
U razgovoru s Aljošom Pužarom govorila je o svom djetinjstvu i odrastanju u Hirošimi. Njezina baka imala je 16 godina kad je bačena bomba te je ispričala kako je to promijenilo živote mnogih ljudi, ne samo izravnih žrtvi, nego i njihovih nasljednika generacijama kasnije.
„Ratovi uvijek donose loše posljedice i za generacije i generacije nakon toga, neovisno o samim razaranjima“, rekla je.
Oyamadu je iznenadilo koliko je haiku popularan u Hrvatskoj: „Kao kratka forma lakše je razumljiv, možda je zato tako popularna. Postoje različita pravila, ali lakša je haiku forma za izraziti se i prenijeti neke zanimljivosti kulture, dok druge narativne forme u sebi sadrže neke specifične pozadine kulture pa ih je teže prenijeti drugima. U različitim povijesnim periodima bile su zanimljive različite forme i u raznim periodima regije su imale različite interese pa je možda zbog toga došlo do prelaza pisanih formi na zapad“, konstatirala je dodavši kako se neke šale i slengovi u tim pisanim formama možda teže razumiju. Primjerice, i sami Japanci na prvi tren ne razumiju određene šale, a možda je i to doprinijelo kasnijem širenju nekih književnih formi, smatra Oyamada.
Kako je rekao Pužar, tu japansku književnicu vezuju za Kafku i druge autore magijskog realizma, na što je ona rekla da su mala zemlja, ali vole književnost i strane autore. Uz Tvornicu je napisala i Rupu, knjige za koje Pužar kaže da imaju realistične priče, ali i humorni te tragikomični osjećaj za likove, pretjerivanje i sl.
Oyamada je ispričala kako se zaposlila u tvornici. Kako je završila književnost htjela je raditi negdje gdje se može baviti se tekstom i u došla je do uredničkog posla; išla je na razna događanja i opisivala tko je sve tamo bio i što se događalo.
No ona je htjela pisati detaljnije, s više opisa te kad je tako nešto i napisala šef joj je rekao da tako može pisati samo romane te je otišla s tog posla i preko agencije se zaposlila u tvornici. Napomenula je da je u Japanu jako teško naći stalan posao.
Pužar je rekao kako se stječe dojam da Japanci koji posjećuju Hrvatsku doista cijene kulturno nasljeđe pa ga je zanimalo je li to i inače tako.
„U Japanu ne postoji toliki interes za visokom kulturom. Vani, u Europu, putuju ljudi koji imaju bolje imovinsko stanje i više mogućnosti, dok ostali češće idu u bliži Tajvan, Koreju, na Havaje… Tako da ljudi koji su obrazovaniji i boljeg imovinskog stanja putuju dalje i to vrijeme koriste da nešto nauče. Japanci imaju kratke odmore i nikad ih ne koriste za odmor i čitanje u nekoj vili, na primjer, nego da što više toga vide i nauče“, rekla je.
Govoreći o ulaganju države u kulturu, Oyamada je ispričala kako država smanjuje ulaganje u kulturu te da nije lako živjeti od književnosti: „Dolazi do sve većih razlika u društvenim klasama, postoje brojni ekonomski problemi te pisci žive siromašno, osim onih jako poznatih poput Murakamija. Vlada i Ministarstvo daju neku pomoć za odlazak van Japana i prevođenje, što ne koriste mnogi pisci“, rekla je.
Mladi pisci rade razne poslove i iznajmljuju vlastite stanove kako bi si priuštili da u slobodno vrijeme pišu.
Oyamada je dobitnica značajnih književnih nagrada. Ona za mlade pisce bila joj je prva stepenica za ulazak u svijet književnosti, a poslije kao novi pisac dobila je jako važnu književnu nagradu koja joj je priskrbila bolji status: „To vam je kao zrno riže na peti, ako ga uzmemo nam nije dovoljno, ali ako ga ne uzmemo ne možemo ići dalje“.
Na kraju je konstatirala kako je u Japanu trenutno popularna korejska književnost, ali i filmovi koji se dosta prevode i gledaju. Dotiču se feminizma, političkih i društvenih problema, teme za koje japanski autori nemaju hrabrosti. Ona, pak, jako poštuje feministička pitanja i feminizam u književnosti.
