Na 31. Sa(n)jmu predstavljen roman „Tko je taj čovjek?“ Borisa Dežulovića
Njemačka 1923. i Hrvatska danas?
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije iz arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
Poznati novinar i pisac, feralovac Boris Dežulović – jedan od omiljenih i redovnih gostiju Sa(n)jma knjige u Istri – ove je godine 27. studenog imao čast i otvoriti 31. izdanje te pulske fešte knjigoljubaca, a istog dana navečer je u publikom pretrpanom Crvenom salonu – uz pomoć kolega književnika Miljenka Jergovića i Emira Imamovića Pirkea – predstavio i svoju novu knjigu. Radi se o netom pri riječkom Ex librisu objavljenom romanu, punog naslova „Tko je taj čovjek – izvještaj o jednoj mogućnosti“.
Dežulović je kazao da je ideju dobio istovremeno kad i onu za svoj roman prvijenac objavljen prije 20 godina – „Christkind“ – s kojim čini duologiju, jer se oba bave detaljima iz Hitlerove biografije. Prvi se poigrava mogućnošću sprječavanja zla u stilu „Back to the Future“ SF ideja i poduzima fantazijski povratak kroz vrijeme kako bi se Hitlera smaknulo u njegovoj dječačkoj dobi. Drugu ideju uspio je realizirati tek sada, jer mu je za ovaj roman bilo potrebno puno više istraživanja konkretnih događaja koji su prethodili dolasku na vlast najvećeg diktatora u povijesti. Roman je krenuo pisati potaknut rečenicom britanskog povjesničara Iana Kershawa, jednog od najvećih poznavatelja povijesti Adolfa Hitlera i nacističke Njemačke, a koja glasi „Da je metak koji je ubio Scheubner-Ricthera završio samo tridesetak centimetara udesno, povijest bi potekla sasvim drugim tokom“. Naime, roman govori o tzv. „pivničkom puču“, neuspjelom državnom udaru 9. studenog 1923. godine kojim su Hitlerovi nacionalsocijalisti – tada tek beznačajna stranka u nastajanju – pokušali preuzeti vlast u Berlinu inspirirani Mussolinijevim maršem na Rim, a puč je ugušen tim metkom. Trideset centimetara u desno od pogođenog su-urotnika bio je Adolf Hitler, no – kako je objašnjeno na predstavljanju – on nije „taj čovjek“ iz naslova i nije najbitniji lik romana, budući ćemo se pročitamo li ga do kraja zapitati i tko smo mi doista.
Miljenko Jergović primijetio je da bi, kako bi tim trećim romanom zaokružio trilogiju o Hitleru, Dežulović sad trebao napisati i roman o vremenu od 1945. – 50. godine, kada se CIA ozbiljno bavila glasinama da je Adolf još živ i potragom za njime. „Bili su uvjereni da je pitanje svih pitanja i odgovor u samom Hitleru. Ono što Dežulović piše u obje knjige je to da možda to naprosto nije pravo pitane i možda bi odgovor bio ono što ne bismo ni željeli znati“, kazao je Jergović.
Ne želeći čitaocima pokvariti čitalačko iskustvo prepričavanjem obrata u fabuli, Dežulović se zadržao na priči o samom procesu nastanka ovog romana, u kojem je nastojao vrlo precizno navesti sve relevantne povijesne detalje i okolnosti slučaja koji opisuje do kojih je istraživanjem uspio doći, a da nikad u životu nije posjetio Njemačku. Tu se pozvao i na Karla Maya koji je jednako tako pisao hit-fikcije o Divljem zapadu kojeg nikad nije posjetio. Čitaocima je napomenuo da se ne trebaju gnjaviti googlanjem, već mu vjerovati na riječ da su svi navedeni podaci točni. Naveo je i izvore, koji nisu Wikipaedia, već renomirana njemačka sveučilišta po čijim je arhivama kopao i vadio izvatke iz dostupnih novinskih napisa iz tog vremena i drugih pisanih materijala o tom puču. Kako za te arhive nije dopušteno copy/pasteanja, izgubio je više od godinu dana pomno upisujući i prevodeći te tekstove u Google Translateu. Dodatna je poteškoća bila što je većina tadašnjih novina tiskana na Weimarskoj gotici, što je posao činilo ravnim čitanju hijeroglifa, a često ni Translate nije znao dešifrirati napisano. Unatoč tim usporavajućim faktorima, kazao je da mu je bilo žao kad je dovršio to uzbudljivo istraživanje, pripomenuvši da mladima preporuča Internet „jer je to čudesno mjesto koje nema samo Tik-tok i porniće.“
U ovoj dokumentarno-literarnoj rekonstrukciji „pivničkog puča“, uz niz stvarnih Dežulović uvodi i fiktivan lik američkog novinara koji –slično kao i splitski knjižar u „Christkindu“ – u München dolazi sa zadatkom ubiti Hitlera kako bi spriječio Drugi svjetski rat. Ime mu je Frederick Walter i Dežulović se – navevši kako je „to bilo i kodno ime nekad slavnog komuniste Josipa Broza“ – našalio kako je „njime htio malo provocirati desničare“.
U knjizi se referira i na veličine poput Thomasa Manna, Henrika Ibsena ili Arthura Schopenhauera kako bi dočarao „duh vremena“, a radnja se uglavnom događa po Münchenskim pivnicama toga doba (najpoznatija je najstarija Cafe Annast, koja i danas postoji). Priznao je da je, prevrćući godinama po glavi ideje o tom romanu on za njega bio poput starog sefa u koji je nemoguće provaliti jer ima dvije brave koje treba otključati istovremeno. Konačno, ta dva jednako vrijedna ključa pronašao je u Oswaldu Spengleru i njegovom filozofskom djelu „Propast Zapada“ te u poemi „Pusta zemlja“ T.S. Eliota, za koju mlada 17-godišnja junakinja romana (koja je doista postojala u to vrijeme i u svojoj biografiji piše o tim knjigama koje je čitala u očevoj biblioteci) zaključuje kako je to poetska verzija Spenglerove knjige. Pirke je pripomenuo kako je fascinantno pročitati da su tada „17-godišnjakinje umjesto lakiranja noktiju čitale takve knjige“.
Mnogo bitnije od samog detektivskog traženja čovjeka iz naslova, Dežulović kroz ovaj roman čitatelju daje uvid u društveni, politički, umjetnički i filozofski život Njemačke i Europe dvadesetih godina prošlog stoljeća, zbog čega je Jergović zaključio da je to „jedan potpuno njemački roman“.
Na pitanje je li u istraženoj građi iz toga vremena nalazio paralele s Hrvatskom danas odgovorio je: i da i ne. Premda se, kaže, ježio čitajući pojedine detalje i prepoznavajući sličnosti s našom sadašnjošću, ipak misli da je ovo što se danas kod nas događa više drugorazredni igrokaz i farsa… “Je li se – i što – promijenilo u stotinu godina od tada? Ili smo u onom Schopenhauerovom „nunc stans“, vječnom i nepromjenjivom sada? Ako jesmo, a jesmo – iako sam filozofski nevježa – pitam se samo zašto su to naše sada baš weimarske dvadesete?“, kazao je Dežulović.
Na Jergovićevu, pak, opasku kako smo jedina zemlja u kojoj policija štiti zakrabuljene nasilnike, dodao je kako to i nije posve točno jer postoji i jedna druga zemlja, zvana Srbija, u kojoj se događa slična situacija oko poznatog „ćacilenda“. „To baš i nismo trebali spominjati!“, komentirao je Jergović, ali publika im je uz smijeh odgovorila pljeskom odobravanja.
