Razgovor s glumicom Jadrankom Đokić

Kada je svima najteže, umjetnicima je zadatak najjače upregnuti svoju kreativnost i stvarati

• Jadranka Đokić, prvakinja drame, svoj je glumački put počela u rodnoj Puli kao srednjoškolka i od tada je nanizala brojne uloge i nagrade, među kojima Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje žensko glumačko ostvarenje za ulogu Nastasje Filipovne Baraškove u predstavi „Idiot“, Zlatnu Arenu za glavnu žensku ulogu u filmu „Iza stakla“ i nagradu Vladimir Nazor koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja. Vrlo je aktivna i u ovim izazovnim vremenima a trenutno je prvakinja drame u zagrebačkom HNK.

Zvonimir FERINA

 

– Rodom si iz Pule, gdje si i stasala kao glumica. Kako je tekao tvoj glumački put?

– Iz ove perspektive, rekla bih prirodno. Iako mi se činilo, u odnosu na ljude koji su uvijek maštali o tome, da je kod mene u pitanju potpuna slučajnost i posljedica širokih interesa za stvari koje su se spojile u glumi. Kroz izvannastavne aktivnosti, zbor, odbojku, recitatorske grupe, imala sam prve susrete s javnim nastupom. Prof. Meri Šimunov inzistirala je na mom sudjelovanju na audiciji za Dramski studio INK kojeg je osnivao redatelj Robert Raponja. Dalje je povijest intenzivnog, rekla bih zaigranog, ali i spartanskog pristupa glumi i teatru općenito. Skupljanje neprocjenjivog znanja o mogućnostima glasa, tijela, misli i mašte te koncentracije bila nam je svakodnevnica poslije škole. Nakon upisa na Akademiju, već pri kraju druge godine krenuli su pozivi i angažmani za mnoge predstave i pokoji film tako da sam prilično brzo bila u situaciji da imam par proba dnevno uz studiranje. Nakon faksa neko vrijeme sam putovala u gradove i kazališta koja su me zvala raditi kod njih prije nego sam odlučila ući na osmogodišnji angažman u ZKM. U međuvremenu je bilo nekih filmova, kratkih filmova, serija, radio drama, romana, večeri poezije, raznih projekata. Trenutno sam pet godina u HNK Zagreb, na mjestu prvakinje drame.

– Okušala si se na kazališnim daskama, u TV serijama i filmovima. Koliko se rad na tim medijima međusobno razlikuje i koji ti je najdraži?

– Radila sam ja i na radio Maestralu tri-četiri godine! Ta ljubav prema radiju je ostala pa sam i dalje u eteru prisutna kroz radio drame i radio romane koje svako toliko snimam. Gluma je za mene u osnovi uvijek ista, bez obzira na medij. Prilagođavam samo tehniku tj. sredstva kojima se koristim mediju u kojem radim kako bih najbolje komunicirala ono što trebam i želim. Ono što se kod kazalište pokazuje u ovim vremenima, koja ljudima očito teško padaju, je utješnost živog bića koje sada i ovdje ispred tebe postoji i osjeća. To je rijetko mjesto gdje, u ograničenom broju naravno, možeš s drugim ljudima proživjeti jedan nepovratni trenutak. Ima nešto što posebno u toj izmjeni energije što pridonosi kakvom – takvom osjećaju normalnosti. Serije ne radim tako često, iako ne izgleda tako jer su reprize stalno prisutne. Taj intenzivan i zahtjevan rad uz moj kontinuirani angažman u kazalištu izuzetno iscrpljuje. Zato radim samo onda kada mi je super ekipa s kojim trebam raditi i kada sam sigurna da to želim. S filmom je drugačije, koliko god da su zahtjevna snimanja ona me ne umaraju nego mi vraćaju energiju i definitivno je pri vrhu mojih nedovoljno istraženih područja.

– Radila si na sinkronizaciji za mnoge animirane filmove. Kakva su iskustva?

– Izuzetno cijenim taj vid filmske umjetnosti. Dan danas me veseli pogledati dobar crtani film, zato i radim na njima kad god imam priliku. Iz tonskih studija nosim samo ugodu, volim njihovu tišinu i mir i mogućnosti koje pružaju. Za mene je sinkronizacija u isto vrijeme zahtjevno i zabavno iskustvo s bonusom da među prvima pogledaš animirani film koji će tek doći u kina. A i rijetka je prilika, za ovu branšu, raditi s tako malim brojem ljudi: trojstvo koje čine glumac/redatelj/snimatelj tona. Tada se zapravo sve prilagođava tvojoj brzini, spretnosti i kreativnosti, a imaš na raspolaganju svo tebi potrebno vrijeme da dođete do rješenja koje će najbolje pridonijeti liku kojega sinkroniziraš. Moja nećakinja mi je glavna kritičarka i sugovornica u komentiranju animiranih filmova koje gledamo i slušamo glasove.

– Tijekom godina nanizala si brojne nagrade. Koliko ti one znače?

– Iskreno, samo ti znaš s čime se sve boriš, koliko rada je iza tebe, što si sve prošao i koliko si sebe uložio u ono što radiš. Lijep je osjećaj dobiti nagradu, zahvaliti se i uživati u tom trenutku pažnje a onda opet treba krenuti iz početka, kao da se ništa nije dogodilo. Sa svakim novim projektom ja sam u potrazi za nečim novim što će me odmaknuti od onoga što sam već napravila. Svatko tko mi pristupi sa neočekivanim zadatkom za mene je blagoslov.

Natasja Filipovna Baraškova u predstavi “Idiot” (režija: Vasja Senjin)

 

– Kako komentiraš održavanje filmskih festivala online i prikazivanje kazališnih predstava putem video linka?

– Kada je svima najteže, umjetnicima je zadatak da ne posustati nego upravo tada najjače upregnuti svoju kreativnost i stvarati. Sve je to nastalo, prema mojem mišljenju, iz potpuno opravdane želje da ono na čemu si toliko radio dođe do publike, da se s njom ne izgubi dragocjeni kontakt. I sama sam gledala predstave tijekom lockdowna koje nisam uspjela prije, dječje predstave sam slala i svojoj nećakinji u kojima je ona uživala. Iako u osnovi kazališne predstave nisu mišljene za oko kamere. Osim na razini informacije ili formi dokumenta kada se predstava, koja je već pri kraju života, ciljano bilježi. Tada se izvedba s publikom snima namjenski za televiziju, kako to HRT čini, s minimalno tri kamere i TV redateljem koji režira na koji način će najbolje zabilježiti određenu predstavu. Teško je, rekla bih nemoguće, prenijeti taj doživljaj izvedbe uživo na ekran jer izostane onaj moment energetske razmjene i angažmana publike koji je drugačiji, zahtjevnije prirode nego kad sjediš pred ekranom. U nezavisnoj produkcije “De facto” napravili smo zoom projekt “Višnjik u višnjiku” (prema “Višnjiku” A. P. Čehova). Nastajao je upravo iz nemogućnosti dolaska do publike i potrebe za radom u vrijeme prvog lockdowna. U startu je mišljen za medij kroz koji se uživo povezujemo u konferencijski razgovor. Nastala je vrlo zanimljiva forma koju ljudi rado gledaju iz svojih domova on line, pozivam i vas da nas nađete, kupite ulaznice i sami provjerite. Isto tako su doživljaj filma i projekcija na velikom platnu nezamjenjivi i neusporedivi sa gledanjem na televiziji ili na računalu. Nisu svi filmovi snimani za prikazivanje na velikom platnu, ali oni koji dolaze na festivale itekako su prošli selekciju. Ono što smatram pozitivnim jest činjenica da je naporan rad i uložen trud umjetnika u predstavama i filmovima, na ovoj način koji svakako nije idealan, ipak došao do ljudi, možda čak i većeg broja no što bi inače. Nešto od ovog iskustva bilo bi dobro i zadržati, međutim jedva čekam povratak u one primjerene uvjete kakve ti radovi i forme zaslužuju.

Maša u predstavi “Tri sestre” (režija: Bobo Jelčić)

 

– Bila i u žiriju prošlogodišnjeg Sarajevo film festivala na kojem je prikazan film „Koncentriši se, baba“. Kakvi su dojmovi?

– Baš je velika čast bila biti dijelom tog cijenjenog žirija. Nakon naših zoom druženja, nadam se i susretu uživo ovo ljeto na SFF. No, tko to više zna što će biti do tada. “Koncentriši se, baba” prikazan je samo za dozvoljeni broj gledatelja iz ekipe filma. Bilo je divno ponovno sresti ljude s kojima si ostvario tako divnu komunikaciju i zajedno s njima pogledati ono što ste u najboljoj vjeri radili. Projekciju pred publikom doživjeli smo dan nakon premijernog prikazivanja u Mostaru i doista je bilo posebno lijepo pokloniti se ljudima i čuti njihove komplimente i komentare. Naravno da bi nam svima bilo neizmjerno drago da smo i u Sarajevu gledanje mogli podijeliti sa ispunjenim gledalištem i osjetiti njihove reakcije jer ovo i jeste film za raju koji nosi toplinu i duhovitost, a donese i onu knedlu u grlu zbog koje neizbježno pustiš i suzu. Jako me dirnuo i baš volim film kao i cijelu atmosferu u kojoj smo ga stvarali zahvaljujući redatelju Pjeru Žalici.

– Jedan od zagrebačkih potresa doživjela si u kazalištu. Je li ti to bilo traumatično iskustvo?

– Potres se dogodio za vrijeme probe, točno u najglasnijem glazbenom trenutku od kojeg scena ionako vibrira, samo se pretočilo u jaku trešnju u kojoj je bilo jasno da je sada ipak u pitanju potres. Veći je osjećaj nesigurnosti. Na sceni je otvoren prostor, prođe ti kroz glavu da je ispod dasaka na kojima stojiš rupa, a iznad glave, više tona željeza nosećih cugova, zastora, dijelova scenografije, raznih ukrasa i ornamenata pa gledaš gdje su nosivi zidovi kojima možeš brzo pristupiti u odnosu na poziciju u kojoj se nalaziš. U to kratko vrijeme pokušavaš ostati pribran i ispravno postupiti. Ukratko, sve je prošlo dobro, evakuirali smo se sigurno. Naše misli, nakon prvotnog stresa, bile su usmjerene na potresom direktno pogođena područjima za koja i dalje prikupljamo sredstva i organiziramo humanitarke.

Iz predstave “Gdje se kupuju nježnosti” (režija: Rene Medvešek, foto: Damir Markovina, HNK)

 

– Nedavno je predstava „Gdje se kupuju nježnosti“ u kojoj igraš doživjela premijeru. Kako je bilo raditi na njoj uz epidemiološke mjere i izvoditi je pred ograničenim brojem gledatelja?

– Sve što ide uz mjere uzeli smo kao datost trenutka i onaj minimum koji, eto, možemo i trebamo učiniti da bi što tečnije radili i imali što manje situacija koje zahtijevaju izostanke s proba zbog izolacije. A pred sobom smo imali tako snažan, istinit i slojevit tekst koji nas je obvezao da ga što iskrenije iznesemo u scenski prostor. Dobro je i važno raditi, s jedne strane iz čisto sebičnih razloga – u kojima nisi fokusiran na sebe samoga i okolnosti u kojima živiš nego su ti misli usmjerene u kreativnom smjeru iz kojega će, nadaš se, nešto plemenito i vrijedno nastati. A s druge strane, tolikim ljudima je ta mogućnost za rad bila, a i dalje je, ograničena da se osjećaš dužnim što predanije i snažnije postojati kako bi skrenuo pažnju na bitnost i nasušnu ljudsku potrebu za umjetnošću. Nismo bili uvijek produktivni, ali smo jedni drugima bili podrška u toj atmosferi konstantne psihoze. Najveća nagrada je dolazak publike, bez obzira što je još uvijek u ograničenom broju. Ta međusobna energija koja se razmjeni, ohrabrujuća je.

– Radiš i na Akademiji. Kako je prenositi mladima svoje znanje?

Ovo je druga godina da sam asistentica sam na glumi kolegi i profesoru Nikši Butijeru. Tako da sam prilično svježa u ovom segmentu koji se, nažalost, odvija s puno prekida u odnosu na kakav je taj rad inače. Da bi došli do onih najvrjednijih spoznaja, studenti moraju biti zainteresirani i jako puno samostalno raditi. Ja sam tu da im pomognem osvijestiti što rade ili ne rade u dobrom smjeru, da im dam podršku, skrenem pažnju, prenesem neko svoje iskustvo iz prakse i dodam alat za njihov daljnji rad. Sretna sam ako mogu pridonijeti jasnoći i pomoći, onima koji to žele, odškrinuti neka nova vrata kroz koja nisu prošli.

Natasja Filipovna Baraškova u predstavi “Idiot” (režija: Vasja Senjin)

 

– Imaš li kakvih planova ili očekivanja u narednom razdoblju ili ti je to sad teško s obzirom na epidemiološku situaciju?

– Imam samo neke smjernice, ali ne vežem se ni za kakve projekcije u budućnosti već ostavljam prostor za razne mogućnosti i obrate. Jedino što očekujem je doći uskoro u Pulu.

Razgovarala Paola ALBERTINI

Fotografije arhiva HNK u Zagrebu, Zvonimir FERINA i Damir MARKOVINA

Leave a Reply


+ 5 = 7

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2021 | Impressum