Razgovor s Majom Celija ususret 26. Sa(n)jam knjige u Istri

Maja Celija rođena je 1977. godine, osnovnu i srednju školu završila je u Puli. 1995. godine upisala je studij ilustracije u Istituto Europeo di Design u Milanu, a 2000. grafički dizajn u „C. F. P. Bauer“ u Milanu. Kao ilustratorica surađuje s brojnim časopisima među kojima su Ventiquattro, Diario della settimana, Glas Istre, Freundin i Internazionale te izdavačkim kućama Carthusia, Editori Riuniti, Topipittori, Fatatrac, Woongjin, Milan jeunesse, Glenat editions, Bayard Presse, OQO, Orecchio Accerbo, La joie de lire, Autrement, Appletreetales, Eli edizioni, Donzelli, Leykam international, Gruppo editoriale La repubblica – L’Espresso. Dobitnica je nagrade za dječju ilustraciju Fiabe metropolitane u Chioggi (2002), nagrade Legambiente za knjigu „Il piccolo e gigante feroce“ (2005), nagrade Uliks u Balama (2005) te nagrade Gigante delle lange- premio Emanuele Luzzati za knjigu „Per fare il ritratto di un pesce“. Godine 1999., 2005. i 2007. izlagala je na svjetskom sajmu dječje knjige u Bologni, a 2006. i 2019. predstavljala je Italiju na Biennaleu ilustracije u Bratislavi. Od 2019. predaje ilustraciju na Academia di Belle Arti u Bologni. Živi i radi na relaciji Pula – Pesaro.

S Majom Celija smo razgovarali prilikom otvorenja izložbe „Gradus ad Parnassum“ u galeriji Makina na kojoj je izlagala 20 svojih ilustracija, a od nje smo prvo htjeli doznati odakle joj ljubav prema ilustraciji?

– Sjećam se da sam kao mala uvijek bila jako fokusirana na crteže u knjigama koje su mi kupovali roditelji. Listajući slikovnice dugo bih promatrala izraze i karaktere likova, zamišljala i razmišljala o njihovom postojanju van okvira dotične priče. Ponekad su priče u knjigama završavale na meni nedopadljiv način a ilustracije ukazivale na još nedopadljiviju sudbinu likova. Rado bih tada uzimala papir i pokušala ilustracijama, na svoj način “obuči” istu priču. Radilo se zapravo o vlastitoj interpretaciji teksta. Tako su nastale moje prve ilustracije. Voljela sam slikovnice, gdje se ilustracija komotno proteže na duploj stranici dok bi me ilustrirane knjige uvijek razočarale zbog ogromne količine teksta i malo ilustracija.

Studirala si u Milanu. Je li bilo teško upisati čak dva fakulteta tamo? Naime, uz ilustraciju studirala si i grafički dizajn.

– Studirala sam u Milanu, najprije ilustraciju na IED-u ( Istituto Europeo di Design) a kasnije sam upisala grafički dizajn na C.F.P Bauer. Ipak, s godinama sam zanemarila grafički dizajn i vratila se prvoj ljubavi, ilustraciji. Za upis na IED gledali su, naravno mapu a radovima i trebalo je odraditi ispit iz talijanskog jezika.

Surađuješ i surađivala si s brojnim časopisima i izdavačkim kućama. Koja je razlika između rada za časopis ili knjigu? Što ti je draže?

– Rad za časopise je brz, tempiran na dan, dva. Dobiješ novinski članak ili sažetak članka i počinješ odmah razmišljati o srži napisanog teksta, kojeg kasnije oblikuješ dajući mu uglavnom sažetu, metaforičnu formu. S knjigama je sve drugačije. To su uglavnom duži vremenski projekti koji zahtijevaju sjedinjenje a kasnije odcjepljenje od teksta ili priče. Često pomislim kako je to čisti redateljski posao, samo nije film nego knjiga.

Ponekad se stječe dojam da su ilustratori pomalo zanemareni u odnosu na autore knjiga tj. slikovnica. Kako ti na to gledaš?

– Ne mislim da su ilustratori zanemareni u odnosu na autore teksta pogotovo kod rada na slikovnicama. Ilustracija ima izuzetno važnu ulogu u slikovnicama jer oblikuje njezine stranice pretvarajući ih u mali scenski doživljaj. Možda je zanemarivanje ilustratora vise izraženo kod ilustriranih knjiga, gdje je tekst dominantan a ilustrirane su  stranice samo  mali „predah“ za čitatelja.

Tijekom godina nanizala si brojne nagrade, izlagala si i na svjetskim Biennalima. Možeš li istaknuti neko priznanje ili uspjeh koji ti posebno znači?

– Svaka nagrada i uspjeh imaju svoju priču i teško je izdvojiti najdražu. Uglavnom me nagrade uvijek zaskoče, dođu neočekivano i iznenada, pa su zato tako posebne i drage.

Danas predaješ ilustraciju na akademiji u Bologni. Kakva su iskustva?

– Od 2019 predajem ilustraciju na Akademiji di Belle Arti u Bologni. Rad sa studentima je stimulirajući i intenzivan. Mladi ljudi su energični , radoznali, skloni eksperimentiranju, odvažni i hrabri. Vidim rad sa studentima kao obostrano davanje i nadograđivanje.

Živiš na relaciji Pula – Pesaro. Misliš li da bi se mogla u Puli baviti tim poslom ili je u Italiji ta scena ipak mnogo više cjenjenija i priznatija?

– Dugo godina živim na relaciji Pesaro-Pula. Kada sam se počela profesionalno baviti ilustracijom internet još nije pretvorio nemoguće u moguće, tako da je tada, biti u žarištu zbivanja za novorođenog ilustratora puno značilo. Provela sam tako desetak godina u Milanu. Kasnije, sa širenjem interneta sve je postalo moguće pa tako i život u nekoj manjoj sredini ali uvijek umrežen u žarište zbivanja. Ovo je jedna od pozitivnih strana “freelancerskog” posla, jer, zahvaljujući internetu i tehnologiji možeš sam birati mjesto djelovanja. Naravno,  rad sa studentima na Akademiji je nešto sasvim drugo. Imamo se potrebu gledati uživo!

Autorica si plakata za prvi Monte Librić i onaj koji je bio odgođen zbog početka pandemije. Koliko su ti takvi angažmani dragi ili, pak izazovni?

– Autorica sam plakata za prvi Monte Librić i plakata za ovaj Sa(nj)am knjige u Istri koji je nažalost bio odgođen zbog pandemije. Zanimljivo je da su, nenamjerno, na oba plakata prikazana uspinjanja na brda. Na “zeleni” Monte Librić penju se djeca i roditelji koristeći knjige kao šatore ispod kojih uživaju čitajući i zabavljajući se zanimljivim štivima. Na plakatu za Sa(nj)am knjige u Istri ponovo se penju svakojaki likovi na brdo po stepenicama do Sv. Srca gdje se Sajam trebao održati u prosincu. Radovi za plakate su veliki izazov i jako je zanimljivo, ali ne i jednostavno raditi na takvim projektima.

Tvoje su ilustracije vrlo živopisne. Odakle crpiš inspiraciju?

– Inspiracija je sve što vidim, pročitam, doživim, slušam. To su godine i godine nagomilanog materijala, negdje pohranjenog i ponovo prizvanog.

Koliko se ilustracija promijenila unazad otprilike 15 godina kad si se ti time počela baviti? Pretpostavljam da se sad za rad više koriste neke nove tehnologije…

– Svaki period ima neke nove tendencije, stremljenja, mode. Tehnologija je, kao u drugim, tako i u ilustratorskom svijetu odigrala važnu ulogu. Mnogo ilustratora, svih generacija koristi se i digitalnom tehnikom u svom izražavanju. Meni je nekako, crtanje pomoću raznoraznih programa uvijek bilo dosadno i nezanimljivo i uvijek se radije vratim papiru i olovci. Volim kada je crtež onako iz geste, ponekad neprecizan, ali komunikativan. Imam dojam da se u digitalnoj tehnici ove vrline gube i zamjenjuju težnjom ka savršenosti. Naravno, dobar crtež nikada ne podliježe bilo kakvoj tehnici.

Kakvi su dojmovi s izložbe u pulskoj Makini koja je privukla brojne posjetitelje?

– Jako sam zadovoljna sam izložbom. Moji su dojmovi pozitivni, izložba je jako dobro postavljena. Uostalom, mislim da nije bilo lako napraviti odabir 20-tak radova iz već odabranog i probranog opusa od njih 50-tak.

Među odabranim radovima je i ona koja nosi vrlo zanimljivu priču, ilustracija naziva „Per fare il rittrato di un pesce“.

– Ilustracija je ujedno i naslovnica knjige „Per fare il ritratto di un pesce“ a od 2016. do 2019. godine „putovala“ je oko svijeta. Upravo je 2016. odabrana za izložbu “Artisti e capolavori dell’illustrazione – 50 Illustrators Exhibitions 1967-2016” koja je zasebno otvorena unutar Sajma knjige u Bologni. Nakon toga krenula je na put svijetom, u New York gdje je izložbu ugostio Society of illustrators, zatim u Brazil gdje je postavljena u SESC Pompeia, u lipnju, 2018. godine. Najzad, bila je i na Sajmu knjige u  Šangaju. Svoj je put okončala 2020. godine i sretno stigla kuci!

Nakon izložbe u Puli kakvi su ti daljnji planovi?

– Nakon Pule slijedi čitav niz novih planova, projekata i stvaranja. Upravo sam zgotovila novu slikovnicu za „Orecchio acerbo“, izdavača s kojim dosta radim u Italiji. Radi se o tzv. “Silent book” projektu, odnosno slikovnici bez pisane priče ili jednostavnije rečeno, bez teksta. Sada me čeka rad na novoj slikovnici za tržište Južne Koreje i još puno toga.

Razgovarala Paola ALBERTINI

Fotografije P. ALBERTINI

Leave a Reply


4 + = 6

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2021 | Impressum