Tko je novinarima ukrao solidarnost?|Who stole solidarity from journalists?|Chi ha sottratto la solidarietà ai giornalisti?
U utorak, 1. prosinca u HND‑u je održan okrugli stol Sumrak novinarstva na kojem su sudjelovali Dejan Kršić, Nataša Škaričić, Gordan Malić, Vesna Roller, Trpimir Matasović, Helena Puljiz, Vesna Kesić, Srećko Pulig, Hrvoje Appelt, Goran Šikić, Marko Strpić i Marko Rakar.
Ovaj okrugli stol, drugi u nizu ciklusa Doba medija, bio je posvećen detektiranju ključnih problema struke danas te promišljanju mogućih izlaza iz stramputica i zastranjenja u kojima se našlo što svojom inertnošću, ali ponajviše promjenom društveno-političke klime i diktata društveno-političkog uređenja.
On Tuesday, the 1st of December, the Croatian Home of Journalism hosted the discussion titled The Twilight of Journalism. Participants of the round table were Dejan Kršić, Nataša Škaričić, Gordan Malić, Vesna Roller, Trpimir Matasović, Helena Puljiz, Vesna Kesić, Srećko Pulig, Hrvoje Appelt, Goran Šikić, Marko Strpić i Marko Rakar.
This discussion, the second from the series The age of Media, was dedicated to discovering the key problems of the profession today and to exploring the possible solutions for the problems provoked by inertness and mostly by the change in the social and political climate.
Martedì, 1 dicembre, all’Ordine dei giornalisti (HND), si è tenuta la tavola rotonda Crepuscolo del giornalismo a cui hanno partecipato Dejan Kršić, Nataša Škaričić, Gordan Malić, Vesna Roller, Trpimir Matasović, Helena Puljiz, Vesna Kesić, Srećko Pulig, Hrvoje Appelt, Goran Šikić, Marko Strpić e Marko Rakar.
Questa è la seconda della serie di tavole rotonde intitolata „L’età dei media“, ed è stata dedicata al sondaggio dei problemi cruciali di tale professione e sulla ricerca di soluzioni a problemi creatisi a causa della sua inerzia, del clima e del dettato del sistema socio-politico.
U uvodnom izlaganju, Dejan Kršić je prezentirao okvirne promjene medijskog krajobraza ističući kako je primarna razlika u medijima današnjice u odnosu na devedeste godine prošlog stoljeća ta što je čvrstu političku diktaturu kreiranja medijskog sadržaja zamijenila još čvršća i bezličnija diktatura kapitala i tržišnih moćnika. Istaknuo je kako su mediji i novinari, uvijek skloni samosažaljevanju, no da istodobno nisu sposobni krivca za cijelu situaciju potražiti u samima sebi. Nadalje, nepouzdanost informacija i smanjanje povjerenja od strane publike, Kršić smatra posljedicom nesposobnosti medija da kreiraju sliku i narativ društva, a njihova moć opada zbog nedostatka dugoročnog planiranja tema i neznanja kako napraviti i nametnuti važne teme.
Nataša Škaričić se pak suprotstavila tezi kako je politički utjecaj manji te naglasila kako je on jednako jak i jedanko vidljiv, samo da se radi o promjeni modela kojim se na medije utječe. Krizu vidi kao posljedicu čitavog niza razloga među kojima su nedostatak kompetencije novinara, nepostojanje institucije koja nadzire i evaluira medije te iščezavanje moralne odgovornosti. Kao ključni pak problem izdvojila je krupciju – staru rana čitavog društva – koja je medije “zagadila do neviđenih razmjera”.
Gordan Malić smatra da se osnovna promjena dogodila uvođenjem i provođenjem neoliberalizma ponajviše od mandata Ive Sanadera, ali i prije, od vremena Ivice Račana, čime su iščezle ideologije koje su prije oblikovale medijski prostor, a da je na njihovo mjesto zasjela druga ideologija – novac – koja je dovela do dezideologizacije pa time i unifikacije medijskog prostora. Onaj problem pred kojim su novinari nemoćni jest monopolizacija, ali ne vidi i rješenje tog problema, osim u nekom revolucionarnom pokušaju i ustanku.
Iako bi HND trebao biti to mjesto koje će novinare okupiti i ujediniti, njegova nemoć i dugogodišnja pasivna pozicija nisu ga profilirale u to tijelo koje će mobilizirati struku. Vesna Roller ističe kako HND reagira onoliko koliko je u njegovoj moći, ali da se malo toga može napraviti dok medijske kuće ne uvedu statute medija koje su obavezne imati, a kod nas ih ima svega jedan tiskani medij. HND pak nije regulator pa iz te pozicije može samo prozivati, ali ne i provoditi bilo kakve penalizacije ili djelovati korektivno.
O novoizglasanom Kodesku časti na nedavno održanoj skupštini HND‑a više je govorio Trpimir Matasović prezentirajući ga kao osuvremenjen dokument profesionalno-etičke norme koji adekvatno reagira na promjenu društvene i medijske klime.
Helena Puljiz današnju situaciju vidi bitno gorom od one koja je vladala u vrijeme Tuđmanove diktature, jer su u to doba unatoč vrlo strogo kontroliranom sadržaju, ipak postojali i Arkzin i Feral Tribune za razliku od današnjeg prostora koji je u potpunosti lišen svakog slobodnog i drugačijeg medija, gdje se krši sloboda govora, a cenzura i medijsko prešućivanje aktualnih i važnih tema gotovo su svakodnevna pojava. Kada bi se pak osnovalo Nacionalno Vijeće za medije (u kojem bi bili predstavnici novinara, nakladnika i javnosti) mogao bi se zavesti kakav-takav red u podivljalom prostoru, smatra Puljiz. Istodobno, problematičnim smatra i činjenicu da Internet još uvijek nije shvaćen kao ravnopravan medij i medijski prostor.
Pored Helene Puljiz koja se dotaknula obrazovanja, Vesna Kesić ga je izdvojila kao jedan od ključnih nedostataka nužnog za očuvanja digniteta struke pridodajući također i potrebu za medijskim aktivizmom (monitoringom) te uvođenje principa regulacije i samoregulacije. Nedostatak pismenosti smatra posljedicom nedostatka centara i instituta, zbog čega i dolazi do nerazumijevanja struke i politike kreiranja medija, što u konačnici pak vodi prema ovakvom stanju medija.
Srećko Pulig se, referirajući se na Rastka Močnika, dotaknuo slobode govora koja je konotirana primarno iz negativne perspektive, dakle ‘određuje se da neće biti zapreka slobodi govora’. Iznio je i tezu kako u današnjem, homogeniziranom društvu u stvari više nisu potrebni mediji ovakvi kakvi postoje, već da mu je potrebno kreirati protujavnost koja bi sprečavala javnost. Iako to danas ne zvuči realno, misli da su danas moguće i nužne “privremene autonomne zone” koje djeluju i produciraju glasila prema vlastitim potrebama i u cilju borbe za određeni tip interesa. U tom je kontekstu istaknuo primjer Skripte, glasila studentske blokade, kao najbolji medij danas.
Hrvoje Appelt smatra da je pozicija novinara danas zastrašujuća jer ne postoji nikakva zaštita prava i sloboda. Budućnost djelomično vidi u Internetu, ali i ističe kako on nije dovoljno snažno zaleđe za ono što bi uloga medija trebal biti. Optimističan pak pogled ima na društvo u recesiji koje je počelo razmišljati o potrebi za promjenom i načinima kako pomaknuti stvari na bolje, a kao jedan od ključnih preduvjeta za to ističe nužnost ujedinjenosti struke.
Goran Šikić se osvrnuo na istraživanje provedeno na Sveučilištu Columbia u kojem je iznesena teza da je logičan izlaz iz trenutne situacije medijskog sunovrata kreiranje sustava u kojem bi medijske kuće postale neprofitne. U tom se smislu na njegovo izlaganje nadovezao i Marko Strpić koji smatra da komercijalni mediji zastupaju interese političke i ekonomske moći te da imaju ulogu onih koji pripremaju teren za promejne u društvu koje se trebaju dogoditi. Kao jedini izlaz iz ovakvog postava vidi upravo u neprofitnim medijima koji su oslobođeni od interesa kapitala, a s fokusom na društveni i javni interes čime postaju konkretni akteri u djelovanju i otvaranju gorućih tema i problema. U tom je pak prostoru ključan problem trajna egzistencijalna neizvjesnost.
Marko Rakar je govorio iz perspektive građanskog novinarstva koje donosi promjenu situacije u budućnosti te naveo kako je novinarska struka zanemarila intelektualno vlasništvo koje je prestala i cijeniti i čuvati.
Uz više manje slične dijagnoze problema i poneke sugestije kako bi se iz trenutne situacije struka i mediji mogli spasiti, jasno je da postoje brojne razine na kojima treba raditi – nema tijela koja su ovlaštena za provođenje zakonskih regulativa u djela, nema institucija koje bi pratile, ocjenjivale i nudile strateške planove i lijekove za situaciju/e, nema mehanizama koji štite struku i novinare, nema snažnih alternativa trenutnom mainstreamu. Sve ovo treba izgraditi i stvoriti. Budući da postojeći sustav nije dostatan i zainteresiran za provedbu i uspostavu navedenih mehanizama, postavlja se pitanje tko će ovaj posao obaviti umjesto njega? Čini se da će posao morati obaviti sami novinari i tako se pridružiti nizu drugih profesija i aktera koji u nedostatku interesa javnih institucija da provode promjene, sami moraju preuzeti stvar u svoje ruke, zauzeti proaktivnu poziciju i zagovarati svoje interese.
No, da bi se krenulo ovim putem, važno je probuditi solidarnost i ujedinjenost među novinarima koja trenutno itekako nedostaje. Tek zajedničkim snagama moći će ostvariti kakve takve pomake. Stoga je odluka HND‑a na Skupštini održanoj krajem studenoga u Opatiji da se 10. prosinca organizira prosvjed novinara jedan od koraka koji će možda doprinijeti ujedinjavanju struke i možemo se nadati da ovo neće biti samo još jedan, jednokratan krik u vjetar. Isto tako, nadajmo se da ovo neće biti rijetka kap u moru aktivnosti i akcija koje će biti poduzete, već poticaj za buduće učestale poduhvate. Važno je ne gubiti vjeru da su promjene ipak moguće.
IZVOR: www.kulturpunkt.hr
Source: www.kulturpunkt.hr
Fonte: www.kulturpunkt.hr
