PULSKA GRUPA: ARHITEKTI NA DRUŠTVENOM ZADATKU
Na 13. međunarodnoj izložbi arhitekture u Veneciji Hrvatsku će predstavljati Pulska grupa. Riječ je o grupi arhitekata koja od 2006. godine svojim radom na području arhitekture potiče samoorganizaciju građana, ali i raskrinkava lažni karakter naoko demokratskog sustava vlasti.
Javnosti su članovi Pulske grupe možda najbolje poznati po svojem sudjelovanju u Građanskoj inicijativi za Muzil ‘Volim Pulu’, kao i akcijama koje su građane odvele u šetnju nekadašnjim vojnim zonama na Katarini, Valleungi i Muzilu. Zašto? Jer Pulska grupa vjeruje da grad pripada svima koji u njemu žive te da žitelji Pule imaju pravo odlučivati o budućem planiranju grada – prostora u kojem svi oni zajedno žive.
Žalosno je prepustiti više od četvrtine grada Pule devastaciji – ističu članovi Pulske grupe te nas usmjeravaju na to da se ona neminovno događa kada se prostori ne koriste. Žalosna su također i lažna obećanja vlastodržaca koji te prostore drže zatvorenima u iščekivanju investitorskog Godota koji će, ako se ikada uopće pojavi, maskiran u koncesionara, ova područja pretvoriti u svoje privatno vlasništvo.
Pulsku grupu za čuveni Venecijanski bijenale predložio je povjerenik Tomislav Pavelić koji smatra da Pulska grupa ‘tražeći zajednički nazivnik društva i arhitekture i djelujući lokalno arhitektonskoj djelatnosti vraća izgubljeni društveni kredibilitet’.
Osim arhitekturi, mogli bismo ustvrditi – Pulska grupa svojim djelovanjem i samom društvu vraća njegov vlastiti kredibilitet, potičući građane na to da se informiraju, da promišljaju i da se zauzmu za vlastite interese te izbore za svoje sudjelovanje u odlučivanju o bitnim pitanjima koja ih se neposredno tiču.
O aktivnostima Pulske grupe te njenom skorašnjem predstavljanju na Bijenalu porazgovarali smo s članovima Pulske grupe, Emilom Jurcanom, Ivanom Debeljuh i Helenom Sterpin.
Kako bismo Pulsku grupu mogli predstaviti našim čitateljima?
Emil: Pulska grupa je kao grupa nastala 2006. godine prilikom organiziranja studentske radionice na Katarini, iako nam tada nije bila namjera formirati grupu ili štogod slično.
Radionicu je organiziralo nas četvero tada okupljenih, a to smo bili Edna Jurcan, Marko Perčić, Jerolim Mladinov i ja. Studente i profesore s arhitektonskih fakulteta u Ljubljani, Veneciji i Zagrebu, gdje smo tada studirali, pozvali smo da dođu u Pulu, na lokaciju Monumenti i Katarina kako bismo tjedan dana boravili na toj lokaciji i projektirali taj krajolik, i to na način koji bi bio potpuno suprotan planovima lokalnih vlasti koji su tada bili u opticaju. Ovim planovima bila je, naime, predviđena privatizacija čitave ove zone te izgradnja rezidencijalnog naselja vila zatvorenog tipa, s ogradama, zidovima, marinom i slično. Budući da se nismo slagali s tim prijedlogom, odlučili smo napraviti drugačije prijedloge.
Kada smo krajem 2006. prezentirali te rezultate u knjizi ‘Katarina06′ i na izložbi, nismo očekivali da će ti projekti naići na tako oštru reakciju vlasti. Mislili smo da su naši projekti i prijedlozi ‘studentski’ i ‘bezopasni’, no ispostavilo se da su postali top tema političke klase koja apsolutno nije htjela dopustiti da se itko miješa u odlučivanje i planiranje tih zona. Zato su nas naši političari dosta oštro diskreditirali, izbacili iz Županije i Gradskog poglavarstva te nam rekli da se iselimo iz grada jer ovdje nećemo nikada naći posao.
Ovakvi postupci vlasti u nama su isprovocirali kontra-efekt i zaključili smo da smo na pravom tragu, da smo se dotaknuli samog središta problema te smo odlučili nastaviti s aktivnostima vezanim uz zonu Monumenti-Katarina.
Samo ime ‘Pulska grupa’ su nam zapravo ‘dodijelili’ mediji zato što nismo htjeli našoj skupini dati ime. Bilo nam je bitno da se priča o temama i problemima, a ne o imenu grupe, njenom imidžu i brendu koji izrastaju iz imena – brendiranje nam je bilo suvišno u ciljevima koje smo htjeli postići. No, novinari su pisali ‘pulska grupa arhitekata’ ili ‘pulska grupa studenata’ ili ‘grupa iz Pule’ i na kraju se ‘dogodilo’ to ime, Pulska grupa.
Upravo zbog tog bespotrebnog brendiranja nismo se htjeli formalno organizirati, pa je i dan-danas je Pulska grupa neformalna skupina ljudi koju čini 10-ak, 15-ak osoba. U samome početku bavili smo se vojnim zonama Pule i problemom privatizacije tih zona, a kasnije smo proširili naše djelovanje na niz pulskih problema, prije svega, vezanih uz urbanizam i procese odlučivanja u gradu.
Što su to studenti s radionice Katarina06 predlagali svojim radovima i koliko su se ti prijedlozi razlikovali od onoga što je vladajuća struktura planirala napraviti u zoni Katarina-Muzil?
Emil: Sad kad se prisjetim, izgleda mi bizarno. Naime, studenti su 2006. predlagali projekte koji bi se proveli kroz javno-privatno partnerstvo i, na primjer, koncesiju nad tim područjem.
Moramo se prisjetiti da je tada, u sklopu Brijuni rivijere, bila aktualna afera oko prodaje Barbarige i Dragonere, vezana uz Hypo banku, Sanadera, Jakovčića i ostale, a koja još uvijek nije razriješena.
Vladajući su za Katarinu, baš kao i za Barbarigu i Dragoneru, predlagali privatizaciju i elitno naselje vila, a ne koncesiju. Otvoreno su se hvalili kako će ta zona biti zatvorena i kako će se na ulaze montirati nadzorne kamere. To je bio diskurs vladajućih u vrijeme Katarine06, dok isti ti vladajući danas žustro podržavaju javno-privatna partnerstva i koncesije. Očito se 2006. do danas dogodio se pomak, barem na razini diskursa.
Iz današnje perspektive je jasno, a razumnom čovjeku to je bilo jasno i tada – da u studentskim projektima nije bilo ničeg subverzivnog, ni aktivističkog. Predlagale su se ribarnice s restoranima, dijelovi studentskog kampusa, pa i hoteli i marina. U tim projektima turističke namjene nisu bile jedine, nego iskombinirane s javnim, gospodarskim, poslovnim i drugim namjenama. Ta kombinacija je bila poanta. No, ovakva, mješovita perspektiva bila je skroz drugačija od tadašnjeg koncepta kojeg su vlasti promovirale, pa su je one u potpunosti zanemarile.
Prva naša sljedeća akcija bila je šetnja građana po Vallelungi i Katarini 2007. godine. Šetnja je bila ostvarenje jednog prijedloga s radionice da se označe neke lokacije na tom području, da se opišu austro-ugarske i talijanske zgrade koje se tamo nalaze, s ciljem da se ovo područje, sve dok se ne stvore uvjeti da se tamo gradi i obnavlja, koristi kao park.
Na tu šetnju 2007. došlo je 500-tinjak ljudi i tada su vlasti shvatile da to nije nekolicina studenata koja nešto predlaže, nego da je u pozadini i konkretna želja građana za otvaranjem te obale, za organiziranjem nekog javnog prostora uz obalu i za samim tim prostorima – za korištenjem i uživanjem u tim prostorima. Tada je sve postalo malo ozbiljnije, a sve je kulminiralo s 2008. na 2009.kada je iz prijedloga urbanističkog plana konačno izbačena ideja elitnih vila i ‘Gated Community’ naselja te je u plan uvedeno da će se zona Monumenti-Katarina koristiti za mješovitu namjenu, tj. za javnu i za privatnu. Znači tek oko tri godine nakon radionice su se ideje s radionice uspjele pretočiti i u urbanistički plan.
Predstavljat ćete Hrvatsku na ovogodišnjoj 13. Međunarodnoj izložbi arhitekture u Veneciji. Jesu li i kako život u lokalnoj sredini i profesionalno iskustvo ovome doprinijeli? Što pripremate za Veneciju i je li vaš ‘Crveni plan’ imao kakvog utjecaja na odabir upravo Pulske grupe za Bijenale?
Ivana: Zasigurno smo izabrani zato što smo građani koji su odlučili lokalno djelovati unutar svoje struke i unutar svoje lokalne sredine. Dakle, tema Bijenala je ‘Common Ground’, a mi se samim našim radovima i opusom direktno vezujemo na tu temu.
Za Bijenale ćemo svakako napraviti nešto novo, kako bismo pripreme za Bijenale ujedno iskoristili za daljnje istraživanje. Sam proces pripreme još uvijek traje, a radovi koje ćemo tamo prezentirati su u nastanku. Inače, ‘Crveni plan’ je jedna od prepoznatljivijih karata po kojoj se zna Pulska grupa.
Emil: ‘Crveni plan’ je – mada je već dosta zastario jer je rađen 2008. godine te se odnos snaga u gradu bitno izmijenio od tada – sigurno utjecao na to što smo odabrani za Bijenale. U tom planu nije toliko bitna sama karta, jer ona nije napravljena da bi se na njoj iščitale neke pojedinosti, već je bitno to da ta karta usmjerava na to da se gradovi, i ne samo Pula, trebaju gledati drugačijim očima, na jedan drugačiji način. Dakle, namjera karte je izmijeniti kut gledišta na gradove i omogućiti shvaćanje da su gradovi poprište sukoba i da ne postoji konsenzus, kako se vlasti vole hvaliti.
Što se tiče upravljanja gradom i uređenja grada ne može postojati konsenzus. Bolje rečeno, ako konsenzus i postoji, to je najopasnije što se gradu može dogoditi jer konsenzus znači jednoumlje.
Mi smo pokušali u Puli, pomoću informacija koje smo prikupljali godinu dana, definirati kakav se to sukob događa na teritoriju grada. Fokus smo podigli s Katarine i Muzila, odnosno pojedinih lokacija te smo pokušali sve pogledati na općenitiji način.
Tako smo uočili da se, dok se mi angažiramo oko vojnih zona, stanari na Kaštanjeru organiziraju zato što još nisu dobili asfalt ili kanalizaciju, da se drugi organiziraju radi problema Kaštijuna, pa se treći organiziraju na taj način da zauzimaju neke prostore, kao što su, primjerice, Rojc i Casoni Vecchi.
Dakle, postoji čitav niz mikro borbi različitih sfera u gradu koje iz klasične perspektive uopće ne možemo vidjeti. Na njih se inače ne obazire pozornost, na njih se gleda kao na sitnice koje se dešavaju ‘s boka’. No, ako se sve te sitnice okupe na jednom stolu, postaje jasno da sve te ‘sitnice’ dominiraju u odnosu na standardne projekte koje ljudi smatraju urbanističkim ili arhitektonskim.
Da pojednostavimo – u Puli se već 20-ak godina iščekuju takvi standardni projekti poput bolnice, otvaranja Muzila, Brijuni rivijere, kanalizacije, bazena… Sve su to ogromni projekti, a klasični urbanizam bi rekao da su to stvari koje uređuju grad i stvari od kojih je sačinjen urbanizam. Upravo toga u Puli nema. Kod nas je to jedna fantazma, stvar na papiru i televiziji, stvar o kojoj se samo verbalno može naslutiti i koja se 20 godina iščekuje.
Međutim, u tih 20 godina ljudi su sami preuredili Rojc, vojarne i tvrđave. Primjerice, Udruga KRUPP je samoinicijativno krenula u uređivanje pješačkih staza jer, čini se, nitko od odgovornih nije smatrao da treba urediti pješačke staze u Puli.
Postoji čitav niz samoorganiziranih akcija koje su daleko više izmijenile i razvile Pulu od tih nekih službenih. To je zaključak ‘Crvenog plana’, a na tom zaključku usmjerili smo se i mi kao arhitekti na daljnje istraživanje tih fenomena vezanih uz samoorganizaciju građana jer smo shvatili da su u Puli oni daleko bitniji od ovih drugih. Osim toga, s obzirom na to da i nije bilo natječaja i projektiranja za ‘klasičnu’ arhitekturu, više smo se fokusirali na ove inicijative koje su daleko progresivnije u uređivanju prostora nego što su službene.
Prije 2009. organizirali ste i trodnevni međunarodni kongres arhitekata pod nazivom ‘Grad postkapitalizma’. Koji je bio povod?
Helena: Povod je bilo angažiranje oko pitanja Muzila, odnosno ta povijesna šansa da se Muzil otvori javnosti, s obzirom na to da je 200 godina bio zatvoren i ograđen.
Bilo nam je bitno okupiti ljude iz raznih krajeva svijeta koji djeluju unutar svoje struke, u ovom slučaju arhitektonske, kako bi s njima razmijenili iskustva i saznali na koje se sve načine može djelovati i koji sve alati postoje, a mogu se primijeniti na slučaj Muzila. Željeli smo stvoriti neku vrstu popisa mogućih tehnika djelovanja po pitanju Muzila.
Predavanja su bila otvorena, pa je svatko mogao doći i saznati što se, primjerice, događa u Berlinu, Sevilli ili Nizozemskoj, u situacijama nalik našoj s Muzilom. Osim toga, željeli smo da ljudi, sad obogaćeni novim saznanjima, shvate da određeni prijedlozi i načini djelovanja nisu toliko ekstremni i nemogući, već da su sasvim realni te da se, baš kao i u inozemstvu, mogu provesti i u Puli.
A na koji su način ti prijedlozi drugačiji od službenih koje promoviraju vlasti, tj. kako se razlikuju od projekta Brijuni rivijere?
Helena: Grupe koje su bile na kongresu većinom djeluju tako da pokušavaju uspostaviti komunikaciju s direktnim korisnicima prostora koji se projektira. Problem u planu Brijuni rivijera je taj što oni koji ‘guraju’ taj plan ne žele ni saznati što u biti građanima treba, svoj plan ‘guraju’ s neke visine, s neke udaljenosti i u očima javnosti stvaraju iluziju da imaju sva rješenja. A to nije tako.
Naš je stav da plan poput Brijuni rivijere treba provesti uključujući direktne korisnike prostora, tj. one koji na tom prostoru žive i djeluju. To je, i po mojem mišljenju, najbitnije – uključiti korisnike u proces planiranja prostora, a način na koji to naši vladajući rade je ovoj, drugačijoj, opciji dijametralno suprotan te je u potpunosti isključuje.
Jesu li barem provedena istraživanja prije no što se odlučilo da će se na prostoru Muzila graditi veliki kulturni centar, elitno turističko naselje, golf tereni i slično? Je li itko uopće pitao građane što misle o tome?
Ivana: Ne, ja istraživanje nisam vidjela.
Emil: Ono što je bitno kod ove zadnje studije za Muzil koju je izradio 3LHD je to što je Grad, prije no što je naručio ovu studiju, naručio i barem četiri-pet studija od nekih drugih arhitekata, uključujući i Normana Fostera, svjetski poznatog arhitekta iz Londona koji je vjerojatno i jedan od skupljih arhitekata u svijetu. Dakle, i njemu su platili studiju za Muzil koju nisu nikada prezentirali javnosti, a vjerojatno je koštala daleko više od svih ostalih.
Imamo i informacije da postoji još takvih studija koje su različiti arhitekti po narudžbi Grada Pule izradili za Muzil, a koje nisu nikada prezentirane javnosti, niti građani znaju da su one ikada naručene, plaćene javnim novcem i izvedene.
Sve te, nama nikad predstavljene, studije navodno su – naime, osobno ih nisam vidio, već su mi tako rekli – zaključile da Muzil nije adekvatna lokacija za golf, što zbog toga što je teren strm, jer su tamo šume, jer se nalazi u gradu, jer je tamo krajolik već valoriziran sam po sebi i ne treba nikakvu nadogradnju…
No, Grad Pula konačno je došao do arhitekata koji su uspjeli dokazati da tamo stane sve to što ovi arhitekti prije nisu uspjeli dokazati, pogotovo taj nesretni golf. Zato je ta 3LHD-ova studija sad i otišla u javnost.
Bitno je i napomenuti da je ta studija prvo otišla na Gradsko vijeće koje ju je usvojilo, a tek potom u medije, pa sada, nakon toga što je izglasana i nakon što se u medijima ‘forsira’ već neko vrijeme, tek sada kažu da je ‘zrela’ za neku eventualnu javnu raspravu s građanima.
Helena: A koji je smisao te javne rasprave nije jasno, jer, ako je plan usvojen, upitno je što možemo očekivati od javne rasprave.
Emile, jednom prilikom rekao si: ‘Turizam je ideologija o kojoj političke stranke imaju konsenzus, a ‘benzin’ te ideologije tržište nekretnina, odnosno rasprodaja zemlje i stanova na temelju čega je stvorena hegemonija koju država represivno provodi npr. Zakonom o golfu.’ Imaju li građani Pule ikakve koristi od ovakve ideologije, tj. rasprodaje zemlje i stanova? Što misliš, hoće li i koliko Muzil, ostvare li se planovi u okviru Brijuni rivijere, biti dostupan građanima?
Emil: Prvo što treba reći kada govorimo o ideologiji je da ona ima svoju bazu u društvu. Niti jedna ideologija nije nametnuta. U trenutku kada ideologija gubi svoju bazu među građanima, tj. u društvu, nadilazi se prevratom ili drugim načinom.
Tako sigurno i ova turistička ideologija ima svoju hegemoniju u društvu koja nije isprovocirana silom – nitko nas ne tjera da u nju vjerujemo. Međutim, povjerenje u nju itekako postoji iz nekog razloga. Je li riječ o interesima ili nadanjima građana, u to ne ulazim.
Velika većina nas vjeruje da je Hrvatska turistička zemlja, da je turizam glavna grana privrede, da je turizam laka zarada, da industrija nema smisla, da je jedini način da se obogatimo prodaja zemlje ili nekretnina. Ovo vjerovanje je nešto što sigurno ima pokriće jer nije vlast ta koja je nametnula rasprodaju zemlje kao način bogaćenja. Rasprodaja se prvo dogodila među građanima koju su, kako je cijena nekretnina naglo porasla, krenuli prodavati svoje privatne posjede, a tek je naknadno isto krenula činiti i država i županija.
Želim reći da je ‘stvar’ puno ‘dublja’ i da se zato promjene ne mogu dogoditi promjenom stranke na vlasti ili promjenom župana ili gradonačelnika, već suzbijanjem hegemonije. A hegemoniju možemo suzbiti jedino argumentima, razumom, djelovanjem i ukazivanjem na to da postoje i drugi načini organizacije, ekonomije i korištenja krajolika koji nisu unutar tog okvira koji je nametnut.
Što se tiče dostupnosti Muzila u slučaju da se ostvari plan vlasti – ako neka tvrtka dobije koncesiju za Muzil, ona će odlučiti koliko će Muzil biti dostupan građanima. O tome neće odlučivati građani putem svojih delegata u Gradskom vijeću. U slučaju koncesije javnost se apsolutno povlači iz procesa odlučivanja o tome što će dalje biti s Muzilom, jer će o tome odlučivati koncesionar.
Mehanizmi koje jedna lokalna zajednica ima da ‘pritisne’ jednog koncesionara koji ima dovoljno novaca da uzme u koncesiju četvrtinu grada nisu poznati. Naprosto, tu dijaloga nema i neće biti. Da je ovo točno, pokazao nam je i slučaj lučice Delfin, gdje je privatna tvrtka SBE naprosto postavila svoje uvjete i njima odredila kako Grad treba napraviti urbanistički plan za zonu lučice. Konačno Grad je i napravio urbanistički plan koji je pogodovao SBE‑u, bez obzira na potpise građana, rasprave i primjedbe. A lučica Delfin je jedno malo područje, u odnosu na Muzil. Toliko o tome koliko će građanima Muzil biti fizički dostupan, u slučaju da ga se da u koncesiju
Što se tiče ekonomskog pristupa, odnosno koristi građana – čim se raspisuje da se 180 hektara da na korištenje jednoj tvrtci za jednu jedinu namjenu, logično je da svi koji se ne bave tom namjenom, znači svi mi koji ne gradimo golf terene, ne možemo konkurirati za tu zonu. Kao drugo, svi mi kojima ne treba 180 hektara, nego nam treba 100 kvadrata, opet ne možemo konkurirati za poslovanje u toj zoni jer se ona nudi kao 180 hektara u komadu, a ne kao sitnije lokacije po 100, 200 ili 300 kvadrata.
Konačno, političko odlučivanje je treći oblik isključenja, nakon fizičkog i ekonomskog. Koliko su građani isključeni iz političkog odlučivanja o Muzilu najbolje je dočarao gradonačelnik Boris Miletić kada je prezentirao plan za Muzil javnosti, tj. novinarima . Rekao je otprilike ‘Evo, sad vam prezentiram ovaj plan kojeg će sljedećeg tjedna Gradsko vijeće usvojiti’. Ovo je apsolutno nemoguća izjava u jednom demokratskom sistemu – on prejudicira što će Gradsko vijeće za tjedan dana usvojiti.
Mogu li i kako građani utjecati na službenu politiku, kada govorimo o gradu, gradskom prostoru i urbanističkim planovima te jesu li kroz Inicijativu, odnosno rad Pulske grupe predložena neka alternativna rješenje za prostor Muzila?
Ivana: Sve što radimo i ne bismo radili da ne vjerujemo da se službena politika može mijenjati i da nismo posljednji idealisti koji vjeruju da je to moguće. No, definitivno se i više građana mora uvjeriti u to da oni sami imaju moć utjecaja na službenu politiku. Prije svega građani moraju biti osviješteni i znati što žele.
Sama Incijativa za Muzil je dokaz da se ljudi mogu okupiti. Mislim da je ona sigurno veliki korak u ponovnom otkrivanju svih tih dijelova grada, pa ljudi danas znaju što je Katarina i što je Muzil, gdje Vallelunga te su malo bolje upoznati s cijelom problematikom. U najmanju ruku, građani počinju stvarati svoje mišljenje o tim prostorima i o tome što bi se na njima trebalo izgraditi. U ovom kontekstu, mislim da su dosad napravljeni minimalni koraci, ali mi se također čini i da se nazire neko svjetlo na kraju tunela.
Novine Inicijative su, primjerice, sufinancirali građani okupljeni u Inicijativi, a tekstove u njima također su izradili sami građani.
Helena: Inače, cilj Inicijative bio je da što više građana izrazi svoje mišljenje o Muzilu. Zato se i provelo upoznavanje građana s tim prostorom i njegovim karakteristikama, putem šetnje i predavanja u mjesnim zajednicama, a nakon toga su se prikupili i neki prijedlozi te su se, u suradnji sa arhitektonskim fakultetima u Zagrebu i Madridu, organizirale i radionice. Na tim radionicama razvilo se 60-ak i više projekata koji su u dvije izložbe prikazani u MMC‑u Luka. Na toj izložbi mogao se dobiti uvid, ne u jedno rješenje, već u mnogo njih, odnosno u višestruke mogućnosti koje taj prostor pruža.
Emil: Kod tih rješenja nije bitno što ona nude – bitna je njihova kvantiteta. Ono što dokazuju ti projekti jest to da ne postoji jedan projekt, jedno rješenje za Muzil, nego ih postoje na tisuće.
Muzil je dovoljno velik da bude bilo što i da na njemu istovremeno bude svašta. Naravno, to pod pretpostavkom da 80 posto Muzila nije rezervirano za jednu namjenu, kao što je to u primjeru golf terena. Kada ovih terena ne bi bilo, onda bi bilo mjesta i za sve ostalo. Rješenja s radionica predlagala su primjerice studentski kampus, stanovanje, obrtničke i poslovne zone, prostore za kulturu, sport, rekreaciju, ribarstvo…
Bitno je naglasiti da svrha Inicijative nije nuđenje rješenja za Muzil, već otvaranje rasprave. Ne želimo pasti u zamku standardne arhitekture, da mi jednostavno nešto nacrtamo i ustvrdimo da je to to. Još u prvom broju novina smo napisali da je cilj Inicijative da se Muzil prvo otvori, kako bi se prostor prvo upoznao, a tek onda planirao. Tek kada Muzil bude otvoren, možemo ga početi upoznavati, a tek tada možemo argumentirano raspravljati o tome što mi zapravo želimo da tamo bude.
Trebamo li se bojati devastacije Muzila, ukoliko se on otvori javnosti?
Ivana: Vjerujem da se Muzil sigurno može zaštititi od devastacije i da za zaštitu nije nužno zatvaranje prostora. Mi smo i predlagali da ulaz u Muzil bude ‘kontroliran’, da se zna tko je tamo bio. Katarina je ovakva kakva je, devastirana, jer je prepuštena na milost i nemilost, a čujem da se slične stvari događaju i na Vallelungi gdje građanima nije dozvoljen ulaz.
Helena: Bitno je reći da nekorištenje tih prostora samo po sebi proizvodi devastaciju jer zgrada koja se ne koristi sama po sebi propada. Mislim da je, upravo iz ovog razloga, najbolji način da se Muzil i slični prostori očuvaju taj da se, i prije no što se upoznaju te se provede šira javna rasprava kojom bi se detektiralo ono što je gradu potrebno, daju na korištenje onima kojima su ti prostori potrebni.
Vallelunga je zatvorena i svejedno se tamo počela događati devastacija. Znači samo zatvaranje nije rješenje, ono neće zaštititi od devastacije.
Emil: I zgrade na Muzilu su devastirane. One su od 2007. godine prazne i parketi, prozori i vrata propadaju. Zgrade se ne održavaju jer nema korisnika koji bi ih održavali.
Ivana: Zanimljivo je da devastaciju osuđuje isti taj Grad koji ne dozvoljava da se Muzil koristi. U proteklih pet godina Grad je mogao i potaknuti poslovanje malih gospodarstvenika i stvaraoca s područja Pule već samim time što im je omogućio korištenje prostora i zgrada Muzila.
Emil: Još u knjizi ‘Katarina06′ napisali smo uvodni tekst pod naslovom ‘Planiranje kroz korištenje’. Još uvijek se zalažemo za takav pristup.
Prije svega, u prazne se prostore, kako ne bi propali, prvo trebaju dovesti neke namjene, tj. bilo kakvi korisnici. Drugi razlog zbog kojeg se zalažemo za taj pristup je taj što nitko od nas ne može u teoriji predvidjeti što bi bilo najbolje za te prostore. Jedna od takvih teorija predvidjela je ostvarenje projekta Brijuni rivijera i već deset godina tvrdi da će se on ostvariti. No, Brijuni rivijere u praksi i dalje nema, ona ne postoji.
Smatramo da bi korištenje prostora trebalo posluži kao svojevrstan laboratorij, eksperiment – s različitim korisnicima mogu se napraviti ugovori u trajanju od jedne, dvije ili tri godine, a u tom razdoblju može se vidjeti što ima smisla te unapređuje grad i prostor, a što ne. To je daleko pragmatičnije rješenje, nego držati prostor od 100 tisuća i više kvadrata godinama praznim.
Postoji puno poslovnih subjekata u gradu koji nemaju nikakav prostor ili, pak, plaćaju skupe najmove i režije. Zato je apsurdno, u ovoj gospodarskoj situaciji, držati prostore praznim.
Problem Muzila može se učinkovito riješiti putem obrtničkih i poslovnih inkubatora. Ovi korisnici ulagali bi u prostore i njihovo održavanje na Muzilu, dok bi troškove održavanja kompenzirali besplatnim najmom.
Helena: Žalosno je reći, ali čini se da se na greškama ne uči jer je Katarina pokazala što to znači ostaviti prostor praznim te ga uporno čuvati za nekog fantomskog investitora, umjesto da se prostor odmah iskoristi za potrebe građana kojima on u biti i pripada.
Da se prostor, primjerice, dao za studentski kampus, to bi vjerojatno imalo pozitivan utjecaj na život studenata i cjelokupno Sveučilište Jurja Dobrile. Danas, kada je jako teško živjeti, studenti koji studiraju u Puli, a nisu iz Pule osuđeni su na plaćanje skupog najma i režija. Pula nije jeftin grad, a to vidimo svakog dana po potrošačkoj košarici. Menze nema, studentskog doma nema, pa je studiranje u Puli možda i skuplje no u Zagreb
Svojedobno ste kritizirali vlasti što nisu niti raspisali natječaj za novu pulsku rivu. Što mislite o trenutnom rješenju?
Helena: Iznjedrilo se iz onoga što je bilo raspisano natječajem. Konkretno rješenje koje je prošlo na natječaju je odgovor na pitanja postavljena natječajem, a to su pitanje urbanog uređenja starogradske jezgre i pitanje nekakvog planiranja, urbanističkog pristupa od starogradske jezgre, od Uljanika, tj. ACI marine, do mosta za Vallelungu.
Prije svega, bilo je jako teško pomiriti ta dva mjerila – dok u jednom traže skoro pa rješenje za klupicu, u drugom dijelu traže putokaz za to što uopće treba napraviti jer nisu ni ponudili namjenu. Ovo i nije čudno jer nedostaju studije o tome što bi gradu na tom mjestu uopće trebalo.
Budući da se od samog projektanta tražilo da osmisli i zadatak i projekt, svi su se natječajni radovi u biti borili s tim mjerilima i nemogućim zahtjevima. Zato je trenutno rješenje suvišno uopće komentirati. No, ovo nas vraća na početak naše priče – možda bi trebalo prvo postaviti pitanje u kojem se smjeru želi ići, a onda krenuti s planiranjem.
Je li uopće bila provedena javna rasprava?
Helena: Svojedobno je Grad Pula na svojim stranicama otvorio e‑konzultacije tražeći prijedloge građana.
Ali, kada se traži mišljenje građana potrebno je uložiti jako puno energije. Da bi došli do mišljenja građana trebali su održati jako puno javnih prezentacija. Nažalost, kod nas se uvijek smatra da je dovoljna samo jedna javna rasprava, dok bi se takve rasprave zapravo trebale događati puno češće i u konkretnoj zoni gdje se projekt predviđa. Nije dovoljno na jednom sastanku građanima pokazati šarene sličice i pitati za njihovo mišljenje.
Emil: I nije dovoljno samo pitati građane što oni misle. Ono što je nužno jest imati mehanizam pomoću kojeg građani mogu suodlučivati, jer i kada gradska uprava pita građane što misle, ona i dalje nije dužni uvažiti to mišljenje. To najčešće i bude slučaj sa svim javnim raspravama – sve primjedbe i prijedloge građana vezane uz neki plan gradska uprava ignorira.
Osim toga, gradska uprava financira izradu plana, organizira javnu raspravu, prikuplja primjedbe i, konačno, odlučuje o tom planu. To je paradoksalna situacija – onaj koji plaća izradu plana ujedno i odlučuje o tome čije će se mišljenje uvažiti, a čije neće. Na kraju se najčešće ne uvaži niti jedno mišljenje, a gradska uprava jednostavno krene dalje, nakon što je ‘odradila’ formalnosti. Participacija u raspravi je jedna stvar, a participacija u odlučivanju je druga stvar. Ovog potonjeg u našoj zemlji nema.
Helena: U Europi kojoj težimo već je uobičajena stvar da se za zone koje se planiraju, vrlo često organiziraju radionice s građanima koji u tim zonama žive ili rade, tj. s građanima koji su vezani za prostor koji se planira.
Na tim se radionicama kroz suradnju građana, koordinatora, arhitekata, pa čak i izvođača i investitora, odnosno svih onih koji su uključeni u taj proces i prostor, dolazi do projekta koji će odgovoriti na sva pitanja koja te različite skupine građana postavljaju.
Na taj se način radilo i u Bolonji prilikom obnove stare tržnice. To je bio jedan veći zahvat u tkivu grada, a svi koji su na bilo koji način bili vezani za taj prostor sudjelovali su na radionicama. Konačno se zajednički donio projektni zadatak i izradio projekt. Jedan od investitora koji je sudjelovao u radionicama izjavio je da je to bio najkraći proces kojega je on ikada proveo, od samog početka, pa do konačne izvedbe – nikada mu nije bilo toliko jednostavno ostvariti projekt.
Je li u Hrvatskoj ikada igdje provedena radionica poput ove iz Bologne? Možemo li pozvati pulske gradske vlasti na to da ih počnu provoditi?
Emil: Ovakve radionice kod nas nikada nisu postale službena praksa, odnosno nikada se nisu provele u službenom okviru koji bi omogućio da ono do čega se došlo radionicom stvarno utječe na određeni projekt i rezultat. Ovakve se radionice u Hrvatskoj zasad provode na mikro nivoima, s različitim udrugama i inicijativama građana. Na takvim radionicama smo i mi sudjelovali.
Ono što je možda najočitije je da se u slučaju Muzila ili Katarine radi o metodama koje nemaju nikakve veze s demokracijom. Naime, gradske vlasti tvrde da su oni delegati građana izabrani na izborima te da kao takvi, tijekom svojeg četverogodišnjeg mandata, imaju legitimitet odlučivanja o tome što će se dogoditi s ovim gradom, po bilo kojem pitanju. Međutim, političari koji su izabrani za gradske vlasti postali su to što jesu na temelju svojeg programa kojim su obećali da će Muzil biti otvoren svima. Dakle, ako su zbog tog programa otvaranja Muzila dobili povjerenje građana, sada kao gradske vlasti ni u kakvom demokratskom slučaju nemaju legitimitet reći da će Muzil privatizirati ili dati u koncesiju – gradske vlasti nemaju mandat da Muzil privatiziraju ili daju u koncesiju, već da ga otvore i naprave javnim. Stanje je tako daleko od najbazičnije, parlamentarne demokracije.
Čini mi se da bismo trebali pozvati vlasti, budući da su oni izvršna vlast, da provedu ono što građani zahtijevaju te da se bave isključivo svojom izvršnom funkcijom, što im je zapravo i uloga. Građanima treba dozvoliti da sami organiziraju radionice i da sami zaključe i odluče što je najbolje za njih same jer, svaki je građanin, po pitanju onoga što je za njega najbolje, ujedno i najbolji stručnjak.
Je li rad Pulske grupe više prepoznat unutar Hrvatske ili u inozemstvu i imate li kakvih očekivanja – što će biti nakon Bijenala?
Helena: Pulska grupa je svakako puno izlagala u inozemstvu – od nama susjednih zemalja do dalekog New Yorka gdje je naš rad bio izložen u čuvenom muzeju MoMA PS1.
S obzirom na razvoj događaja, mislim da je naš rad prepoznat i unutar Hrvatske, što nas sve veseli.
Emil: Svjesni smo da je, koliko god je to što smo odabrani za Bijenale priznanje, prije svega struke, pred nama još dalek put da se naš način rada, ideje i zahtjevi prepoznaju i na političkom planu, tj. planu odlučivanja.
Bijenale doživljavamo samo kao jednu etapu u daljnjem širenju naših ideja i daljnjem promoviranju našeg načina djelovanja. Međutim, ne zavaravamo se da će Bijenale kratkoročno izazvati neke bitne promjene. Dugoročno, Bijenale je još jedna stepenica, jedan korak u toj misiji u koju smo još prije pet godina krenuli.
