RAZGOVOR S TAJANOM UJČIĆ, RAVNATELJICOM ISTARSKE KULTURNE AGENCIJE
Protekle godine u Puli se održao 3. Sabor kulture u Istri, a neki od njegovih zaključaka odnosili su se i na Istarsku kulturnu agenciju. Zaključeno je da će Istarska kulturna agencija (IKA) biti reaktivirana te da će postati koordinatorom međunarodne i intersektorske suradnje. Više o IKA‑i i njezinoj ulozi posrednika u kulturi te projektima koji će se pod njenim okriljem realizirati, saznali smo od ravnateljice jedine agencije takve vrste u Hrvatskoj Tajane Ujčić.
Predstavite nam Istarsku kulturnu agenciju i planove za buduće djelovanje IKA‑e?
- Istarska kulturna agencija formalno je osnovana 2001. godine, a mogli bismo reći da je deset godina bila u mirovanju. Upravo sada, kada se nalazimo na vratima Europske unije, pravo je vrijeme da se IKA aktivira, jer bi trebala olakšati pristup fondovima Europske unije.
Nakon što se završe birokratske procedure vezane za početak rada, IKA će započeti s realizacijom svoje primarno-posredničke ulogu u kulturi i pružati pomoć ustanovama, udrugama i pojedincima koji se žele baviti kulturom, a također i razvijati kulturne potencijale koji dosad nisu bili prisutni u našoj Županiji. Kad govorimo o posredovanju prema fondovima EU‑a, IKA će biti otvorena za suradnju, ne samo s organizacijama civilnog društva, već i muzejima i kazalištima, odnosno svima onima koji se bave kulturom u užem ili širem smislu riječi.
IKA će uskoro početi osmišljavati svoju strategiju koja će nastati kroz komunikaciju sa svim zainteresiranim dionicima u kulturi. No, određeni su prioriteti već determinirani županijskim razvojnim i strateškim planovima, a odnose se na realizaciju velikih projekata za koje ćemo se pripremati u idućih godinu ili dvije.
Prije svega trebamo pripremiti dobru dokumentaciju, a potom i pronaći partnere koji će omogućiti realizaciju projekata. Naime, smatram da je, bez obzira na zahtjevnost, najlakše prijaviti projekt, jer Istarska županija ima tim ljudi koji se može nositi s izazovima europske birokracije. Zahtjevnija će biti provedba, budući da kulturnjaka koji se bave upravljanjima projektima u kulturi, ima jako malo. Sukladno tome, najveći zadatak IKA‑e bit će pronaći ljude koji su ‘rijetke zvjerke’, odnosno one koji žive kulturu i posjeduju stručna zdanja iz neke od kulturnih djelatnosti, a ujedno s se žele baviti birokratskim i tehničkim poslovima kojih, prema pravilima EU fondova, ima i više nego dovoljno.
Koji su projekti za IKA‑u već zacrtani strateškim planovima Istarske županije?
– Prije svega, tu je Kulturring u Puli. Riječ je o projektu koji je u osnovnim konturama iznesen na 1. Saboru kulture u Istri na Brijunima 2007. godine, a okvirno se sastoji od povezivanja svih ustanova u kulturi i ostalih djelatnosti u središtu Pule u jedinstveni itinerer. Potom je tu i tzv. Centar izvrsnosti kojega planiramo pokrenuti u manjem mjestu u središnjoj Istri. Trebao bi biti sličan Hiži od besid u Pazinu. Iako mu je radno ime i pomalo antipatično, on bi trebao postati mjestom susretanja, boravka i raznih događaja svih koji se bave kulturom – od školske djece i nastavnika, umjetnika svih grana umjetnosti i stručnjaka iz područja kulture poput konzervatora, restauratora, kustosa…
Naravno, planiramo raditi i na drugim projektima, no za sada je prerano o tome govoriti.
Surađuje li IKA sa sličnim agencijama u Hrvatskoj ili EU‑u?
– IKA je počela s radom u kolovozu ove godine i prva je kulturna agencija u Hrvatskoj. Sukladno tome, preostaje nam da znanja i vještine učimo od sličnih agencija izvan Hrvatske. Do sada smo održali jednodnevni seminar i radionicu o strateškom planiranju u kulturi za ustanove, udruge i pojedince u Istarskoj županiji i odazvalo se više od četrdeset sudionika. Ponajprije moramo znati što nas i naše korisnike interesira, da bismo mogli ostvarivati suradnju s drugim agencijama.
Za početak, do kraja ožujka 2013. godine trebao bi biti gotov dokument kojim će biti definiran IKA-in dugoročni i kratkoročni program rada. Istim će biti definirano i mjerenje uspješnosti rada Agencije. Budući da već postoji Istarska razvojna turistička agencija, naglasak će biti na onom dijelu kulture koji nije primarno okrenut turizmu, već zajednici, odnosno stvarateljima i konzumentima kulturnih sadržaja. Nastojat ćemo u tome povezivati tradiciju sa suvremenošću. Naglasak ćemo staviti na projekte vezane uz suvremenu kulturu koja proizlazi iz tradicije naše Županije ili je kreiraju ljudi koji su vezani za našu Županiju, a može biti relevantna u širem kontekstu. IKA bi se trebala baviti očuvanjem onog prošlog i istovremeno poticati ili olakšavati rad suvremenim stvarateljima neke buduće prošlosti. Cilj Agencije je da mnogima koji se bave kulturom, a rade značajne stvari, omogući vidljivost i prepoznatljivost njihovog rada u javnosti. I to ne samo stručnoj, već i široj javnosti.
Na koji se način s IKA-om mogu povezati organizacije civilnog društva (OCD)?
– Prije svega uključit ćemo ih u rad na dugoročnim i kratkoročnim programima rada. Treba vidjeti njihove želje i mogućnosti suradnje s ostalim OCD-ima i ustanovama, odnosno pojedincima u kulturi. Bez uključivanja lokalne zajednice i OCD‑a, danas ni jedan projekt ne može zaživjeti. Zato je potrebno naći model kako ih uključiti u realizaciju i u velike projekte koji su zacrtani strateškim planova u kulturi Istarske županije i kako iste oblikovati i prema njihovim potrebama. Potrebno je naći način kako OCD uključiti u projekte koje će voditi ustanove u kulturi, a koji zahtijevaju mnogo financijskih sredstava te veliki udio sufinanciranja. Zainteresirani OCD‑i mogu nam se javiti na tajana.ujcic@ika-aci.hr .
Je li, prema Vašem mišljenju, moguć suživot kulture i turizma na takav način da se kultura, odnosno kulturna baština očuva, usprkos težnjama turizma za što većim profitom?
- Mi živimo u takvom prostoru suživota kulture i turizma već više desetljeća. Ne kažem da je taj suživot idealan i da su se kultura i turizam uvijek uvažavali i poštovali. Moglo bi se treći da su se više tolerirali. Potrebno je više dobronamjerne komunikacije između kulture i turizma, više znanja jednih o drugima. Diljem svijeta postoje svakojaki primjeri, a mi moramo nastojati slijediti one dobre. Možda problemi u Hrvatskoj i Istri proizlaze iz toga što se previše misli o investitorima i turistima, a manje o ljudima koji su ovdje stalno. Isto tako, više značaja dajemo nekim budućim velikim projektima, a manje očuvanju i davanju novog smisla onome što već imamo.
Investitor koji je ‘pošten prema sebi’ i želi da njegov projekt uspije, pošten je i prema zajednici u koju dolazi i prema njenoj kulturnoj baštini. Ako zajednica (pa i manji dio zajednice) ne prihvati njegov projekt ili ga gleda sa sumnjom, taj projekt nikada neće biti realiziran. Ispisat će se brojne stranice u novinama, bit će mnogo emisija na televiziji i slično. Za nešto što počne sukobom, postoji velika vjerojatnost da u sukobu i završi.
Mislim da u svakom pogledu nedostaje komunikacije na relaciji kultura-turizam i da se kulturnjaci o zabavnim manifestacijama i bitnim stvarima, kao što je zadiranje u životni prostor, konzultiraju prekasno, a ponekad ni tada. Tako se događa da se kulturnjake često krivi za ono što od početka nije bilo dobro postavljeno. Oni se najteže mogu braniti. U svakom je društvu kultura jako osjetljiva. Isto tako i mi, kulturnjaci, zaboravljamo pitati turistički sektor što oni očekuju od nas. Možda se neki planovi rade za Istru, a da ti planeri tu nikada nisu ni bili. Ne vjerujem da netko radi planove za London ili Veneciju, a da tamo nije nikada bio. Mi očekujemo, primjerice, od naših konzervatora da odobre nešto što ne bi odobrili ni njihovi kolege u Londonu ili Veneciji. Zato jer, priznali mi to ili ne, pomalo provincijski, više cijenimo gotičku palaču u Veneciji, nego onu u Vodnjanu, industrijsku baštinu na dokovima u Londonu, no onu u Uljaniku. Znanje i komunikacija. Investitori bi na početku projekta trebali znati koga sve uključiti u osmišljavanje istog. Isto je logično da turisti žele vidjeti suvremenu kulturu, nematerijalnu kulturu i kulturnu baštinu mjesta u koje dolaze i da će, ukoliko je ona primjereno prezentirana, u Istru dolaziti još ljudi isključivo radi kulturnih sadržaja. No, kulturnu baštinu ne bismo trebali prezentirati na način da glumimo prošlost i stvaramo kulturne rezervate, već da posjetiteljima Istre omogućimo da s nama dijele dijelove našeg stvarnog života.
Ako kultura bude gledala na turizam kao na vojsku koja se sprema osvojiti njen teritorij, a turizam na kulturu kao na sluškinju; ako se investitori budu ponašali kao vojska, a mi kao sluškinje, neće biti sreće.
Indikativno je to što nitko nije dovoljno hrabar (ili je dovoljno mudar) da pokuša organizirati neku manifestaciju izvan udarnih ljetnih mjeseci. Ni turistički djelatnici, ni kulturnjaci. Pa ne bih baš bila sigurna u ocjeni tko se tu na koga ‘šlepa’, kada se svi zajedno i dalje ‘šlepamo’ na more i sunce.
Kultura bi primarno trebala postojati zbog ljudi koji ovdje žive 12 mjeseci u godini, pa će kulturni projekti koji će zadovoljiti lokalno stanovništvo, sigurno biti zanimljivi i posjetiteljima iz inozemstva.
Kakvo je Vaše viđenje područja Katarine i Monumenata u budućnosti i treba li se Pula ponositi što ima i ova kulturna dobra?
– Mislim da svi zainteresirani trebaju ‘bez fige u džepu’ sjesti za stol i vidjeti što se na tom području treba štititi, a što ne. Svakako bi Katarina i Monumenti trebali postati i ostati otvoreni za građane, jer bi mi svi, prije svega, trebali raditi u interesu građana, a tek onda u interesu investitora.
Kada ljudi u Puli budu bili zadovoljni i posjetitelji koji će dolaziti u Pulu bit će zadovoljni. Ovakvi kakvi su sada Katarina i Monumenti ne koriste nikome.
Ne vjerujem da danas više postoje turisti koji će otići u hotel ili muzej u nekom gradu, a da ne sjednu na kavu u tom gradu i promatraju ljude koje prolaze gradom. Zato mislim da na Katarini i Monumentima trebaju biti sadržaji koji su javni i oni koji su turistički. Vjerujem da niti jedan turist danas više ne želi doći negdje gdje će biti ograđen i izoliran od lokalnih ljudi, jer se nitko od nas ne osjeća ugodno kada je zatvoren u okviru turističkog naselj
Smatrate li da je li točno da ova zona kao kulturno dobro koči investicije i daljnji razvoj Pule?
- Kod nas je možda problem što inzistiramo na modelima koji su napušteni u dijelovima svijeta koji nam mogu poslužiti za uzor. Moramo razumjeti da nešto može biti staro, a istovremeno novo. Problem, odnosno izazov Pule, ovisno o tome kako na to gledamo, jest povijesno determiniran i seže kojih 150 godina unatrag. Da nije bilo Uljanika, austrijske/talijanske/jugoslavenske ratne mornarice, naš grad ne bi bio ovakav kakav danas jest. Ne može Pula biti nešto što nije.
Austrija je, spletom okolnosti, od malog polunapuštenog ribarskog mjesta s fascinantnim antičkih ostacima odlučila napraviti svoju glavnu ratnu luku, a potom se, u kratkom vremenu u Pulu naselilo mnoštvo ljudi te je broj stanovnika naglo porastao, za više od 40 tisuća. Danas se još uvijek osjećaju posljedice tog naglog naseljavanja. Tada su nastali potpuno novi građanski, vojni, radnički i ostali društveni slojevi, svaki sa svojim potrebama. Godine 1918. u Pulu su došli novi upravljači i otišli uglavnom oni koji su Pulu napravili Pulom kavu je mi danas poznajemo. Slično se dogodilo 1945., a zatim i 1991. Tko će se onda ponositi pulskom kulturnom i industrijskom baštinom i doživljavati je kao svoju?
Upravo stoga moramo raditi s mladim generacijama da shvate da nije samo Arena ili amfora kulturna baština, već da su to i Uljanik i uređaj za zakivanje oplata na brodu.. Ima li Pula značajniju nematerijalnu kulturu od porinuća broda otvorenog za javnost?
Tekst: D.M
Foto: privatna arhiva Tajana Ujčić
