IZGUBLJENA IZLOŽBA

10.05.2013.

Izložba Refleksije vre­me­na 1945. – 1955. rezul­ti­ra­la je pra­vom potra­gom… ali i jed­nim pita­njem. Autorica, Jasmina Bavoljak, saku­pi­la je na jed­nom mjes­tu više od 400 eks­po­na­ta s željom da napra­vi kro­no­lo­ški i temat­ski odmak raz­dob­lja koje je, pre­ma nje­zi­nim rije­či­ma, u svi­ma osta­vi­lo tra­ga. Ono što nit­ko nije oče­ki­vao jest da će izlož­ba potak­nu­ti broj­na pita­nja o oso­ba­ma pri­ka­za­ni­ma na foto­gra­fi­ja­ma i pla­ka­ti­ma. Grafike, sli­ke, foto­gra­fi­je, skul­p­tu­re, doku­men­ti, knji­ge, časo­pi­si i osob­ni pred­me­ti iz raz­li­či­tih ins­ti­tu­ci­onal­nih i pri­vat­nih izvo­ra sto­je kao obi­ljež­je jed­nog vre­me­na, na koje se uvi­jek izno­va vra­ća­mo kada poku­ša­va­mo pro­go­vo­ri­ti o sadaš­njem sta­nju. Kako su izvo­ri mate­ri­ja­la za izlož­bu raz­li­či­ti, uspje­li su se pro­na­ći i oni koji do sada nisu ugle­da­li svi­je­tlo dana radi kojih su se poja­vi­li upi­ti o oso­ba­ma na foto­gra­fi­ja­ma i pla­ka­ti­ma. Već za vri­je­me izla­ga­nja u Zagrebu odgo­vo­ri­lo se na par nepoz­na­ni­ca, pa je Arheološki muzej Istre pozvao sve one koji ima­ju neka saz­na­nja o oso­ba­ma na foto­gra­fi­ja­ma da se jave. Time je izlož­ba dobi­la i pros­to­re današ­nji­ce za dalj­nja promišljanja.

ydd

Izložba je proš­li mje­sec pos­tav­lje­na u Puli u gale­ri­ji Sveta Srca i naža­lost gubi inte­res sva­ko­ga tko kro­či u izlož­be­ni pros­tor. Prenatrpani pos­ta­vi zatom­lju­ju pret­pos­tav­lje­ni doživ­ljaj i nara­tiv  koji je auto­ri­ca htje­la izni­je­ti. To raz­dob­lje tre­ba­lo je kro­no­lo­ški pru­zi­ti impul­se posje­ti­ocu izlož­be no to se ovdje nije dogo­di­lo. Filmski zapi­si pro­tje­ra­ni u kut, naba­ca­ne foto­gra­fi­je, nani­za­ni pla­ka­ti i pred­me­ti koji daju jedi­no notu nos­tal­gič­nos­ti putem kul­ta lič­nos­ti nisu dovolj­ni za reflek­si­ju. Uistinu, jest zanim­lji­vo, da niti vre­men­ski odmak neće izbri­sa­ti neči­je sje­ća­nje na tre­nut­ke iz tog raz­dob­lja kao što je zanim­lji­vo da se neke sek­ven­ce živo­ta uzi­ma­ju zdra­vo za goto­vo. Možda su upra­vo one pos­tav neke budu­će izlož­be. No, oni­ma koje ne vezu­je proš­lost izlož­ba oda­je jedi­no pri­ču o mar­ša­lu Titu i zajed­niš­tvu okup­lje­nom oko kul­ta lič­nos­ti. Ono što se i isti­če iz gomi­le jest kip Josipa Broza Tita s ano­nim­nom inter­ven­ci­jom na liku. Ne bi li tre­ba­la kul­tu­ra biti ta koja pro­go­va­ra o važ­nim pita­nji­ma i posred­stvom izlož­be­nih pos­ta­va ili osa­ka­će­ni Titov kip dovolj­no pro­go­va­ra pa nema­mo potre­be za sus­tav­nim kre­ira­njem prostora?

Dok gra­đa­ni dru­gih drža­va posje­ću­ju vir­tu­al­ne pros­to­re muze­ja per­ci­pi­ra­ju­ći vre­men­ski odmak ili sadaš­nje sta­nje kroz oči aktu­al­nih doga­đa­nja, mi se vra­ća­mo u pret­po­top­no sta­nje izgub­lje­nih dana i pos­ta­va koji dje­lu­ju “odra­đe­no”. Osjećaj da se vrti­mo u krug, jer ne zna­mo gdje je izlaz, stal­no se ponav­lja a izlož­be biva­ju izgubljene.

 Tekst i foto: Iva Šarić