Participativni projekti u kulturi; umjetnost ili socijalni rad?
[lang_hr]Profesor Christoph Apprill sa Sveučilišta u Arlesu, bio je jedan od predavača na seminaru Participativni umjetnički projekti: Europska dinamika održanom na Oracle Séminaru 2013.,kojem smo sudjelovali krajem travnja u Marseillesu. U svojem je predavanju izložio svoje teze o transformaciji veza između kulture i opće javnosti. Od sredine 1990-ih godina , smatra Apprill , odnos između umjetnika, kulturnih djelatnika i šire javnosti je promijenjen. Jedna od dubokih promjena vidljiva je u načinu na koji se opravdavaju kulturne politike i umjetnički projekti.[/lang_hr]
Porastom značaja koji se kulturnoj proizvodnji pripisuje u kulturnoj politici, gdje je naglasak stavljen na poveznice između gospodarstva i kulturnih djelatnosti, društveni ili ljudski aspekti projekata mogu biti gurnuti u stranu.
Ipak, u nekim područjima, pojedini umjetnici i kulturni djelatnici nadahnuli su ljude koji su uključeni u izradu kulturne politike. Apprill se posebno osvrnuo na interes koji kreatori politike iskazuju prema razvoju alternativnih mjesta gdje se mogu događati participativni umjetnički projekti i procesi kreativne suradnje. Ostale promjene obuhvaćaju pomak od kulturne ponude na prijedloge kulturnih suradnji, s potrošnje na sudjelovanje, s alternativnih prostora na “alternativne načine stvaranja”.
U Europi se većina novijih rasprava na temu tih promjena vrti oko načina na koje je, ili nije, uključena javnost. Često se tu na različitu publiku gleda ne samo kao da je daleko od umjetničkog djelovanja, nego i od čovječnosti. U tom kontekstu, čini se da bi uloga umjetnika bila pomaganje oko problema s kojima se suočava zapadno društvu, kao što su: urbana segregacija, pucanje društvenih veza, urbano nazadovanje, povećanje novih oblika tehnologije i društvenih medija … Umjetnici se potom nađu „poslanima na bojišnicu“, sa samo kutijom participativnih alata pomoću kojih se trebaju suočiti s tim pitanjima, zajedno s ostalima koji pokušavaju privući pažnju javnosti.
Kako se umjetnici i kulturnih djelatnici pozicioniraju s obzirom na unutarnje izazove (kao npr. prema načinu na koji djeluje kulturna ekonomija) i vanjske izazove (npr. prema zahtjevu da se prikaže utjecaj kulturnih politika u smislu zapošljavanja ili širih socijalnih pitanja)? Jesu li problemi isti diljem Europe? Kako se pitanje sudjelovanja javnosti odnosi prema pitanju umjetničkog stvaranja i kreativnosti? To su neka od pitanja koja je u svom izlaganju gosp. Apprill ostavio otvorenima.
Na seminaru su se mogli čuti i pomalo cinični stavovi profesora Jean-Shneidera, s Arles Sveučilišta, s kojim smo razgovarali nakon njegovog predavanja.
Bili ste prilično cinični prema temi o kojoj se raspravljalo. Vi stavljate umjetnike i njihovu stručnost na prvo mjesto ...
Postoje dvije stvari – ako se proces okonča nekim oblikom, tada je prirodno da je umjetnik stručnjak za taj oblik, to je definicija njegovog posla, biti umjetnik je i posao. Možda ja jesam ciničan, ali nadam se ne u negativnom smislu. Samo želim pokazati stvarnost u pozadini toga, iz skromnog iskustva koje imam, jer ću tako doista pomoći da takvi projekti budu bolje podržani. Dakle, nisam ciničan jer sam negativan prema tim projektima. Štoviše, smatram ih izuzetno vrijednima, ali da bi oni mogli pokazati svoju jedinstvenost njihova vrijednost mora biti jasna, mora se znati kako rade, što sve obuhvaćaju, koji su rizici … tako da njihova različitost mora doista biti vidljiva.
U prvom dijelu svoga izlaganja definirali ste tu stručnost i predanost umjetnika stvaranju nečega …
Mislim da postoje dvije različite stvari kojih se pokušavam držati kod razmatranja. Jedna je ta što kroz ovu vrstu projekata vi prihvaćate dijeliti vrijeme s drugim ljudima. Dakle, obvezujete se na to da proces učinite vidljivim. Problem s romantičnim umjetnicima je ta ideja, koju i danas moramo trpjeti, da se ne zna kako se stvaranje događa i da na koncu savršeno djelo nastaje kad vas udari svjetlo i slika izađe iz vas. Za mene to nije tako… Vjerujem da je umjetnost posao koji se obavlja kao i svaki drugi posao, vi provodite neko vrijeme, pokušavate … a u participativnom projektu vi prihvaćate da se to vidi i dijeli s drugim ljudima. I to je, mislim, prva stvarno važna stvar.
Druga je stručnost. Očito umjetnici, ili barem neki od njih, imaju problem s tom riječju. Stručnost nije bahatost, to je samo sposobnost koju stječete. Jer kada nešto radite dugo vremena vi znate trikove, znate kako to učiniti najbolje, znate koje će učinke imati. A to ima dvije uloge:
Prva je da je to mjesto na kojem možete dobiti legitimitet u odnosu na zajednicu. Vi ne dolazite, ne šećete uokolo pa sjednete i kažete: “Ja dilam drogu.” Ili “Ja sam novinar” … Ne, vi kažete : “Ja sam umjetnik.” I, naravno, to znači da će skupina ljudi proizvesti nešto što ima određeno postojanje, što je umjetničko djelo. Vi niste proces. Dakle, to je prva važna stvar o nadležnosti ili stručnosti.
Drugo je to nešto za što se pretpostavlja da bi u nekom trenutku trebao biti neki oblik. Čak i da ste od njega odustali – ako neki oblik postoji, vi ste stručnjak za taj oblik.
I opet, to ne znači da donosimo vrijednosni sud o kvaliteti oblika kao takvog, odnosno, to ne poriče da i drugi ljudi mogu proizvesti oblike, cijela se povijest sastoji od kreativnih ljudi sposobnih stvarati smislene oblike. Radi se samo o tome da – kada nešto mora biti učinjeno – vi znate kako to učiniti najbolje, i to je onda vaš posao.
U drugom dijelu ste spomenuli nekoliko važnih pitanja kao što su vlasništvo, financiranje, umjetnička kvaliteta
Financiranje je važno pitanje, jer je jednostavno nužnost – tko će podržati ovu vrstu projekta i po kojim kriterijima? Budući da financiranje nije lak novac, morati ćete izvijestiti o načinima njegova korištenja itd., itd. I mislim da je vrijedno ozbiljno o tome promišljati, umjesto da se govori “Ooh, moj projekt je toliko dobar, ali nije podržan!” Ne! Vi trebate reći „o.k., ovo je moj proizvod, idemo se za to boriti.“ Drugo je pitanje vlasništvo, jer doista morate odlučiti (ili pak ne imati definitivnu odluku, jer se to mijenja tijekom vremena) tko je vlasnik projekta? Je li to onaj tko na kraju posjeduje taj rad ‑bilo da je to kazališna predstava ili glazba, slika, izložba ili što god.. Dakle, tko je vlasnik tog rada? Jesu li to oni koji ga proizvode? Jesu li to umjetnici? Jesu li to oni koji su za njega platili? Sve su to legitimna pitanja. Ili-što je prava stvar- da li je to proces? Tko je tada vlasnik procesa? –Da li su to svi oni koji su se u njega upustili, skupina ljudi koja se oko njega sastajala, koja je na vaš zahtjev proizvodila stvari? Ili su vlasnici financijeri, jer oni odluče da li se taj projekt može odraditi ili ne? (oni tako mogu razviti osjećaj pripadnosti, a to je također važno- da osjete kako nisu samo oni koji subvencioniraju umjetnost, već od toga nešto i imaju). Je li to zajednica koja vas je ugostila, prihvatila, odobrila da to činite? Nije stvar samo u onima koji su uključeni, nego i svim sadržajima koji to okružuju. Dakle, mislim da je u toj vrsti projekata pitanje vlasništva prilično otvoreno, priličan izazov i vjerojatno predmet pregovaranja. Neki projekti očito nisu uspjeli jer se o problemu vlasništva nije raspravljalo, implicitno se pregovaralo, a tek kada je došlo do napetosti i to se pitanje otvorilo …
Što mislite o kvaliteti, da li se kod tih participativnih projekata na nju obraća dovoljno pozornosti?
Ne mogu ništa reći o kvaliteti jednog nasuprot drugog projekta, jer bih morao govoriti o konkretnim projektima … Ono što je tu doista važno je to da nema kompromisa u pogledu umjetničke kvalitete, mislim da je to jako bitno. Jer ako postoji kompromis o tome, tada umjetnik postaje samo socijalni radnik. Vi lišavate zajednicu – dali ste im pravo da slikaju, a vi koristite autorska prava na predstavljanje tih slika. Za mene, to nije interesantno, to opet održava podijeljenosti.
Za komentar ovih stavova prof. Shneidera zamolili smo Jean Pierre Derua, direktora fondacije Marcel Hichter, koji je sudeći prema njegovim reakcijama i komentarima imao oprečni stav na tu temu. Imate li komentar o tezi da stručnjaci trebaju biti stručnjaci, a ostali bi trebali raditi svoj posao, kao socijalni radnici, učitelji, što god ...
Apsolutno ne vjerujem u stručnjake (pogotovo one samozvane eksperte). Naravno, postoje ljudi s iskustvom, osobe s uvidom, ljudi koji imaju veliku volju za stvaranjem, a to je vrijednost, moramo to potvrditi, ali mislim da je stručnost posvuda. Tako je, na primjer, čak i kod populacije u teškim područjima – i tamo ljudi imaju neke sposobnosti, imaju neku inteligenciju. Participativni sustav znači da ljude moramo prepoznati kao građane. Građane koji su sposobni, koji imaju što reći u upravljanju gradom, u području inter-kulturalne logike, a to je najvažnije. Tada, naravno, neki umjetnici, menadžeri, neki ljudi iz kulture mogu pomoći u njihovom rastu, pomoći im učiniti neku zajedničku stvar, osloboditi njihovu kreativnost. Ali ne vjerujem da na jednoj strani postoji neka vrsta kaste stručnjaka, a na drugoj svi ti jadni ljudi bez ideja, bez smisla. Ja vidim da u ljudima postoji puno stvari koje bi stvarno trebale biti stavljene u akciju, a u tome mi možemo pomoći.
Možete li nešto zaključiti o temi ove konferencije?
-Ne vjerujem ni u zaključke, jer ne postoji ništa što bi se moglo zaključiti, to je proces u stalnom tijeku. Ono za što mislim da smo ovdje naučili su dva glavna elementa: jedan je da smo dobili mnogo različitih primjera ljudi koji pokušavaju raditi neke participativne kulturne projekte („kulturno-društveno-politički rad“, tako bih ja to nazvao), i to je zanimljiva interakcija između različitih iskustava, tako da možemo puno učiti jedni od drugih.
Druga stvar je da su nam ponekad potrebni trenuci kao što je bio taj, gdje postoje i neki ljudi koji mogu donijeti neku više konceptualnu logiku, postaviti ideje i ono što je na kocki u dulji vremenski okvir, u neku vrstu vizionarske ideje. Na taj način, ljudi mogu s odmakom sagledati svoj rad, učiniti ono što bi trebali učiniti, ili promijeniti svoje mišljenje. Dakle, to su dvije glavne stvari koje ću ponijeti s ovoga događaja.
Foto:
Jean pierre deru
Izvor fotografije: http://www.asoulforeurope.eu/node/1715
M.J.
