7DS, dan šesti
[lang_hr]Zbog bolesti je jučer otkazano predavanje Ivane Nikolić Popović pod nazivom „Prezentacija klastera kreativnih industrija“, tako da je programski dio pretposljednjeg dana festivala započeo nešto kasnije, a otvorio ga je Saša Farkaš sa „Zvučnom instalacijom“.[/lang_hr]
[lang_hr]U izvedbi ove zvučno-plesne instalacije pripomogli su Jakov Vrtarić i Goran Farkaš u zvuku te Nicoletta Valente koja je cijeli glazbeni događaj popratila plesnom izvedbom. Dio projekta bio je i osluškivanje zvukova iz Pazinske jame koje je prisutna publika imala prilike čuti preko slušalica i s pomoću posebne aparature izrađene za ovu priliku.[/lang_hr]
[lang_hr]U dvorištu Kaštela uslijedila je izložba slika umjetnika Branka Gulina koji već duže vrijeme živi i radi u Americi. On je putem interneta sakupio impresije drugih umjetnika koji sudjeluju ove godine na festivalu te je izradio njihove portrete na svoj specifičan način. Prikazani su tako portreti Ivane Nataše Turković, Veronice Canale, Višnje Levak, Maure Batarilović, Josipa Pina Ivančića, Šandora Slackog, Darka Brajkovića Njape te Luise Ritoše. Izložbu je postavio Josip Pino Ivančić, a mogli smo je pogledati u dvorištu Kaštela.[/lang_hr]
[lang_hr]
Uslijedila je predstava Marine Petković Liker „Od terora“ – ženska gesta kao odgovor na krizu u izvedbi „Kazališta empatije“. Ovaj projekt zamišljen je kao istraživački rad na području izvedbene prakse ženskog autorskog izričaja. Okuplja različite izvođačice te se bavi analizom ženske geste kao jednog od mogućih odgovora na krizu i teror koji nas okružuju. Marina Petković Liker rekla je da je riječ o jednoj „jazzerskoj“ predstavi koju su jučer po prvi puta izvodili pred publikom. Ova eksperimentalna izvedba je zapravo spoj elemenata iz ranijih nastupa, a njima su pridruženi i neki novi. Ne radi se o predstavi koju možemo gledati više puta, već o svojevrsnom radu u nastanku (otvorenoj probi), naglasila je Petković Liker. Iako ova predstava sadrži i neke dijelove koji su vizualno dotjerani i simpatični, ne mogu se oteti dojmu kako je ona spoj svega i ničega zapravo. Predstava u publici budi osjećaj tjeskobe i umora, a neki dijelovi su naprosto predugi i nedorečeni. Adaptacija scene trajala je beskonačno dugo, a rečenice koje izgovaraju glumice na trenutke gube svaki smisao i poprilično su neartikulirane. Prizori se tako nižu u nepovezanim slijedovima bez čvrste koncepcijski osmišljene podloge. Mislim kako ova predstava i može funkcionirati samo kao eksperiment u kojem je publika očito bila pokusni kunić pa niti vino i fritule koje su glumice na kraju podijelile publici nisu ništa bitnije popravili dojam viđenoga.[/lang_hr]
[lang_hr]Nakon predstave u dvorištu Kaštela održao se još jedan koncert pazinske etno skupine „Veja“. Kao i obično ovi su mladi dečki raspalili po instrumentima i podigli publiku na noge, a svirali su već provjereni repertoar koji će izaći na prvom CD‑u, te neke nove stvari od kojih treba izdvojiti „Mantinjadu“ iz Šišana koju su jučer premijerno izveli.[/lang_hr]
[lang_hr]Tekst i foto: Branko Vasiljević[/lang_hr]