STRIP STRASSE NA SAJMU KNJIGE U ISTRI

10.12.2015.

Svestrana i reno­mi­ra­na mla­da umjet­ni­ca Ivana Pipal obi­lje­ži­la je poče­tak pro­gra­ma sri­je­de 9. pro­sin­ca gos­to­va­njem u sklo­pu seg­men­ta Book F(or)ever, toč­ni­je pro­gra­ma Strip Strasse na 21. Sajmu knji­ge u Istri. U pre­pu­nom Crvenom salo­nu u Domu hrvat­skih bra­ni­te­lja, ener­gi­čan i duho­vit vodi­telj­ski dvo­jac Emir Imamović Pirke i Kruno Lokotar popri­ča­li su s Ivanom o nje­zi­nim umjet­nič­kim ostva­re­nji­ma, a nije izos­tao ni prak­ti­čan dio. Vizualnu umjet­nost Ivana Pipal iska­zu­je ilus­tra­ci­jom, ani­ma­ci­jom, knji­gom umjet­ni­ka, ins­ta­la­ci­jom, vide­om, pone­kad i per­for­man­som, te stri­pom koji je ujed­no bio i fokus razgovora.

_DSC9378 (600x398)

- Strip je sve što želiš da bude, sma­tra Ivana; pa čak i pro­met­ni znak. Bavljenje stri­pom i ani­ma­ci­jom opi­sa­la je kao među­po­ve­zan pro­ces koji podra­zu­mi­je­va surad­nju tih for­mi. Iako je 90-ih strip kao umjet­nost izu­mi­rao i pos­ta­jao manje dos­tu­pan nego pri­je, Ivana je u to doba čita­la Garfielda i Miki Mausa kroz koje je usvo­ji­la for­mu stri­pa, a što je zatim olak­ša­lo i korak u ani­ma­ci­ju koja se teme­lji upra­vo na crtežu/sličici. Već je u 4. raz­re­du osnov­ne ško­le poče­la prvo pre­cr­ta­va­ti stri­po­ve (bez indi­ga) kao vjež­bu gle­da­nja i pre­no­še­nja ono­ga što vidi, a na upit vodi­te­lja svo­je je umi­je­će poka­za­la crta­njem dje­voj­ke iz publi­ke, uz spe­ci­fi­čan i pre­poz­nat­ljiv stil „bez stru­ka“, kako su pri­mi­je­ti­li Kruno i Pirke.

_DSC9372 (600x398)

- Ostavljam neku slu­čaj­nost da se desi. Ruka ide sama, pa kas­ni­je vidim je li dobro, rek­la je Ivana, a ele­ment slu­čaj­nos­ti obi­lje­žio je i nje­nu prvu knji­gu „Priča o teti Mandi“ (2013.). Naime jed­na je sta­ra foto­gra­fi­ja tete Mande goto­vo godi­nu dana visje­la na Ivaninom zidu, ne zna­ju­ći išta o toj ženi sve do tre­nut­ka kada je poče­la slu­ša­ti pri­če lju­di koji su je poz­na­va­li. Intrigantno i bizar­no, Mandina izja­va da će ju nakon smr­ti poko­pa­ti onaj koje­mu bude naj­vi­še smr­dje­la uis­ti­nu se i ostva­ri­la, i to inter­ven­ci­jom susje­da nakon osam dana. Neočekivano, sli­či­ca pro­na­đe­na u gara­ži reali­zi­ra­la se kao nara­tiv­no zaokru­žen lik žene smje­šte­ne u strip.

„Upute za upo­tre­bu ljud­skog tije­la“ Ivanin je aktu­al­ni pro­jekt koji će biti uko­ri­čen tek za neko­li­ko godi­na. Zasad ima dvjes­to­ti­njak crte­ža koji tema­ti­zi­ra­ju pona­ša­nje u druš­tvu, ali i pre­ma samo­me sebi. Rad opi­su­je kao udž­be­nik koji objaš­nja­va kako se valja odno­si­ti pre­ma stva­ri­ma u živo­tu, sen­zi­bi­li­zi­ra­ju­ći sva osje­ti­la jer se upra­vo kroz i pomo­ću njih doživ­lja­va svi­jet. Svoju je vje­šti­nu vizu­ali­zi­ra­nja nevid­lji­vog Ivana poka­za­la u slje­de­ćem zadat­ku – nacr­ta­la je intu­ici­ju kao zele­ni vje­tar koji je vodi.

_DSC9382 (600x398)

U dalj­njem je raz­go­vo­ru Ivana spo­me­nu­la način razvi­ja­nja kre­ativ­nos­ti i intu­ici­je koji se tije­kom nje­nog fakul­tet­skog obra­zo­va­nja poka­zao kao sja­jan model koje­ga bi pre­po­ru­či­la i osnov­nim i sred­njim ško­la­ma. Riječ je o kon­ti­nu­ira­nom razvi­ja­nju jed­nog rada kroz neko­li­ko godi­na, kao vjež­be otva­ra­nja kri­tič­ko­me miš­lje­nju i razvo­ju indi­vi­du­al­nih vještina.

- Prošetajte gra­dom i zapi­ši­te ili nacr­taj­te sve što čuje­te i vidi­te, ili sve što vidi­te crve­no, loci­raj­te nešto, pred­la­že Ivana, tvr­de­ći da će onaj tko ima crtu za umjet­nost pro­bi­ti okvi­re. No pri­tom je važ­no i pre­poz­na­va­nje od stra­ne pro­fe­so­ra ili izda­va­ča, kao i upor­nost. Nakon prvog odbi­ja­nja Ivana nije odus­ta­la nego otiš­la slje­de­ćem izda­va­ču i izrav­no pita­la: „Hoćete li izda­ti nešto što mi nit­ko neće izda­ti?“ – i tako je teta Manda pos­ta­la strip junakinja.

S obzi­rom na to da čes­to mije­nja medij izra­ža­va­nja, na pita­nje je li teško pre­la­zi­ti iz jed­nog medi­ja u dru­gi Ivana je rek­la da bi joj bilo dosad­no radi­ti uvi­jek isto. Zanimljivost u stva­ra­nju novih situ­aci­ja vidi kao pri­li­ku za razvi­ja­nje sebe, a na taj je način nas­ta­la i nje­na izlož­ba „Stanja“. U okvi­ru tih rado­va poku­ša­la je zamis­li­ti kako se osje­ća­ju lju­di koje pro­ma­tra, vizu­ali­zi­ra­ju­ći osob­ni dojam nji­ho­vih psi­hič­kih sta­nja. Uzora i utje­ca­ja ima mno­go, a jed­na je od njih i pje­va­či­ca Björk jer se Ivani svi­đa njen prin­cip pove­za­nos­ti s pri­ro­dom. Izjavivši da joj je naj­dra­ži motiv ručak, Ivana je dobi­la pos­ljed­nji zada­tak. Njena je inter­pre­ta­ci­ja „Posljednje veče­re“ ujed­no otkri­la i spe­ci­fič­nost crta­nja stri­pa – kaže se da je umi­je­će nacr­ta­ti četi­ri ili šest prsti­ju a da se to ne primijeti.

_DSC9393 (600x398)

Tekst Antonija ZGALJARDIĆ

Fotografije Luana RACAN