STRIP STRASSE NA SAJMU KNJIGE U ISTRI
Svestrana i renomirana mlada umjetnica Ivana Pipal obilježila je početak programa srijede 9. prosinca gostovanjem u sklopu segmenta Book F(or)ever, točnije programa Strip Strasse na 21. Sajmu knjige u Istri. U prepunom Crvenom salonu u Domu hrvatskih branitelja, energičan i duhovit voditeljski dvojac Emir Imamović Pirke i Kruno Lokotar popričali su s Ivanom o njezinim umjetničkim ostvarenjima, a nije izostao ni praktičan dio. Vizualnu umjetnost Ivana Pipal iskazuje ilustracijom, animacijom, knjigom umjetnika, instalacijom, videom, ponekad i performansom, te stripom koji je ujedno bio i fokus razgovora.
- Strip je sve što želiš da bude, smatra Ivana; pa čak i prometni znak. Bavljenje stripom i animacijom opisala je kao međupovezan proces koji podrazumijeva suradnju tih formi. Iako je 90-ih strip kao umjetnost izumirao i postajao manje dostupan nego prije, Ivana je u to doba čitala Garfielda i Miki Mausa kroz koje je usvojila formu stripa, a što je zatim olakšalo i korak u animaciju koja se temelji upravo na crtežu/sličici. Već je u 4. razredu osnovne škole počela prvo precrtavati stripove (bez indiga) kao vježbu gledanja i prenošenja onoga što vidi, a na upit voditelja svoje je umijeće pokazala crtanjem djevojke iz publike, uz specifičan i prepoznatljiv stil „bez struka“, kako su primijetili Kruno i Pirke.
- Ostavljam neku slučajnost da se desi. Ruka ide sama, pa kasnije vidim je li dobro, rekla je Ivana, a element slučajnosti obilježio je i njenu prvu knjigu „Priča o teti Mandi“ (2013.). Naime jedna je stara fotografija tete Mande gotovo godinu dana visjela na Ivaninom zidu, ne znajući išta o toj ženi sve do trenutka kada je počela slušati priče ljudi koji su je poznavali. Intrigantno i bizarno, Mandina izjava da će ju nakon smrti pokopati onaj kojemu bude najviše smrdjela uistinu se i ostvarila, i to intervencijom susjeda nakon osam dana. Neočekivano, sličica pronađena u garaži realizirala se kao narativno zaokružen lik žene smještene u strip.
„Upute za upotrebu ljudskog tijela“ Ivanin je aktualni projekt koji će biti ukoričen tek za nekoliko godina. Zasad ima dvjestotinjak crteža koji tematiziraju ponašanje u društvu, ali i prema samome sebi. Rad opisuje kao udžbenik koji objašnjava kako se valja odnositi prema stvarima u životu, senzibilizirajući sva osjetila jer se upravo kroz i pomoću njih doživljava svijet. Svoju je vještinu vizualiziranja nevidljivog Ivana pokazala u sljedećem zadatku – nacrtala je intuiciju kao zeleni vjetar koji je vodi.
U daljnjem je razgovoru Ivana spomenula način razvijanja kreativnosti i intuicije koji se tijekom njenog fakultetskog obrazovanja pokazao kao sjajan model kojega bi preporučila i osnovnim i srednjim školama. Riječ je o kontinuiranom razvijanju jednog rada kroz nekoliko godina, kao vježbe otvaranja kritičkome mišljenju i razvoju individualnih vještina.
- Prošetajte gradom i zapišite ili nacrtajte sve što čujete i vidite, ili sve što vidite crveno, locirajte nešto, predlaže Ivana, tvrdeći da će onaj tko ima crtu za umjetnost probiti okvire. No pritom je važno i prepoznavanje od strane profesora ili izdavača, kao i upornost. Nakon prvog odbijanja Ivana nije odustala nego otišla sljedećem izdavaču i izravno pitala: „Hoćete li izdati nešto što mi nitko neće izdati?“ – i tako je teta Manda postala strip junakinja.
S obzirom na to da često mijenja medij izražavanja, na pitanje je li teško prelaziti iz jednog medija u drugi Ivana je rekla da bi joj bilo dosadno raditi uvijek isto. Zanimljivost u stvaranju novih situacija vidi kao priliku za razvijanje sebe, a na taj je način nastala i njena izložba „Stanja“. U okviru tih radova pokušala je zamisliti kako se osjećaju ljudi koje promatra, vizualizirajući osobni dojam njihovih psihičkih stanja. Uzora i utjecaja ima mnogo, a jedna je od njih i pjevačica Björk jer se Ivani sviđa njen princip povezanosti s prirodom. Izjavivši da joj je najdraži motiv ručak, Ivana je dobila posljednji zadatak. Njena je interpretacija „Posljednje večere“ ujedno otkrila i specifičnost crtanja stripa – kaže se da je umijeće nacrtati četiri ili šest prstiju a da se to ne primijeti.
Tekst Antonija ZGALJARDIĆ
Fotografije Luana RACAN