Intervju sa Slavimirom Stojanovićem o knjigama koje nikada nije napisao
Retrospektivna izložba radova Slavimira Stojanovića, eminentnog beogradskog grafičkog dizajnera, vizualnog umjetnika i osnivača life style brenda Futro, organizirana je u Galeriji Cvajner u sklopu Sajma knjige u Istri. Otvorenje izložbe pod nazivom “Knjige koje nisam napisao” predstavljale su izmišljene naslovnice knjiga gdje se autor poigrao s dosjetkama, ironijom, ali i autoironijom. Osim dvodimenzionalne forme čiji je oblik predstavio ovu izložbu, Stojanović se bavi i tipografijom, oglašavanjem, dizajnom, produkt dizajnom, pop kulturom, umjetnošću te svojim radom namjerava doprijeti do mase. Od Slavimira smo prvo htjeli doznati koja ideja i poruka stoji iza ove izložbe
- Osnovna ideja mi je pobuditi maštu kod posjetitelja te da probaju dešifrirati odnos između naslova knjige i slike koju vide. Osjećam želju za promjenom postavke stvari kakva je sada. Cilj mi je bio doći do mase i probati promijeniti način na koji oni razmišljaju. Danas je sve naopako, i moralne i ljudske vrijednosti. Plemenitost, hrabrost, junaštvo su podcijenjene kategorije u službi dnevnih politika duhom malih ljudi koju vladaju našim životima.
Što je za vas grafički dizajn?
- Grafički dizajn je priopćavanje poruke s najjednostavnijim mogućim elementima na najbrži mogući način. Cijela vještina grafičkog dizajna je da se s malo kaže puno.
Od svih vrsta umjetnosti, zašto baš grafički dizajn?
- Ta vrsta umjetnosti mi je najviše prijala još kada sam bio mlad jer je ta frekvencija posla vrlo učestala. Već dva, tri rada dnevno mogu nekoga oduševiti, a ja sam se rodio da druge oduševljavam. Mogu ih i nasmijati i rasplakati, ali mi je cilj nadahnuti ih svojim informacijama o nekoj temi koja njih zanima. Ispostavilo se da mi je bolje okušati se u toj vrsti umjetnosti nego snimati film nekoliko godina koji se zasniva na samo jednoj ideji. S grafičkim dizajnom dnevno mogu izbaciti pet komunikacija i da za to dobijem feedback.
Baveći se grafičkim dizajnom kao vrsti umjetnosti, u kojoj formi najviše stvarate i koja vam je forma najdraža?
- Dvodimenzionalni izraz mi je najlakši. Takvom formom se bavim već trideset godina. Najlakše mi je izraziti se kroz slike koje vrlo jednostavno objašnjavaju komplicirane stvari. Time one nude ljudima više nivoa interpretacije jedne istine.To je moj jezik koji se super poklapa s vremenom tehnologije jer ga je lakše medijski popratiti.
Kako sa svojim radovima komunicirate s publikom?
- Moj cilj komunikacije je da uđem u komunikaciju, a ne da sam iznad onoga što poručujem. U tome je, nažalost, razlika kod većine mojih kolega danas koji prate trendove i koji se postavljaju kao neki koji su iznad dnevnih situacija. Često se događa da posjetitelji dođu na takve izložbe i ne shvate o čemu je riječ. Čovjek sam koji voli komunikaciju te mi je cilj da ljudi razumiju ono što radim. Kroz smijeh do posjetitelja još lakše dopire prijem te komunikacije.
Koji je vaš stil stvaranja?
- Nedavno sam imao izložbu retrospektive u Beogradu koja je pokrila mojih trideset godina bavljenja vizualnim komunikacijama. Izložba se zvala ComplicateSimple. To je moja kreativna mantra i s time želim da sa što manje vizualnih metoda i elemenata prikažem svoju ideju, makar to bio samo krug i tekst na papiru. Ne volim aranžirati, kititi. Volim pojednostaviti stvari, ali da ta jednostavnost ima u sebi višeslojnu poruku. Izložbu prati i više od 100 kratkih filmova, najranije crteže iz djetinjstva, plakate, stripove, ilustracije, logotipe, magazine, omote ploča, nagrađene projekte za velike međunarodne kompanije, kao i prikaz kolekcije Futro u kojoj dominira urbani humor.
Grad – inspiracija?
- Kada bih birao gdje bih živio, birao bih između dva grada, New Yorka i Pariza. New York je grad u kojem sam živio par mjeseci, a osjećao sam se kao da sam tamo rođen. To je bilo nezaboravno iskustvo da je stvarno čudo što nisam tamo i ostao živjeti. Što se Pariza tiče, on je meni jako blizak. Bio sam preko dvadesetak puta tamo i održao tri samostalne izložbe. Jedna od najznačajnijih je svakako bila ona u Srpskom Kulturnom centru prije dvije godine. Bilo je postavljeno 110 radova, skulptura, grafika, svjetlećih objekata, video-radova, čak i jedan moj performans. Bilo je veoma duhovito. Ondje sam prvi puta i prodao svoj rad. Iako puno putujem, moj život je sada u Beogradu zbog posla.
Koliko vas inspirira vaš rodni grad, Beograd te postoji li kultura kupovine umjetnina na našim područjima?
- Veliku inspiraciju nalazim i u svome rodnom gradu. Beograd je grad koji je zamazan povijesnim naslijeđem zadnjih dvadesetak godina i to veoma prljavo, no to je ustvari jedan velegrad kao će kao i New York, Pariz i ostali gradovi preživjeti jer je stjecište raznih ljudi i kvaliteta, raznih ne kvaliteta, no grad na kraju pobijedi. U Beogradu i regiji također ima istomišljenika koji cijene moje radove, no rijetko ih tko kupuje. Demokratizacijom tehnologije kroz mobilne telefone, kompjuter, laptop, Instagram, uništila se kultura kupovine umjetnina. Kultura je ovoj regiji ukinuta na najsuroviji način, odnosno namjerno je oduzeta. Mene to osobno ne brine jer se moj rad realizira na drugim područjima, no to je sramota i tuga.
Koliko su današnje generacije talentirane?
- Održavši nekoliko predavanja po Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i dalje, shvatio sam koliko je ova regija plodna i koliko ima talentiranih mladih ljudi. Ovo područje je rasadnik talenata, no problem je što oni svoje radove ne realiziraju za van nego su sami sebi dovoljni. Umjesto da se ubacuju u industriju i da se njihov rad počne konzumirati, oni odustanu.
Na kojim medijskim platformama plasirate svoj portfolio?
- Osim što na Facebooku imam svoj privatan profil, svoj rad dijelim i na Facebook stranici SlavimirFutro. Moji se radovi mogu naći i na stranici Behance gdje redovno pratim radove drugih umjetnika koji me i najviše inspiriraju (osim ljubavi, nježnosti i topline koju dobivam u svome domu).
Tekst Anja VESELČIĆ
Fotografije Ivo LIPANOVIĆ