Zbogom, profesore Eco
“Tko ne čita, sa 70 godina proživjet će samo jedan život, onaj svoj. Onaj tko čita proživjet će 5000 godina. Sjećat će se kad je Kain ubio Abela, kad se Renzo oženio Luciom, kad se Leopardi divio beskraju… jer književnost je besmrtnost unatraške.” Umberto Eco
Proteklog vikenda svi su se svjetski mediji bavili još jednom smrću velikana suvremene kulture – Umberto Eco, briljantni i globalno poznati talijanski pisac, esejist, semiotičar i filozof preminuo je od raka u petak, zasjenivši time toga dana još jedan gubitak za svjetsku literaturu – smrt američke spisateljice Harper Lee, autorice poznatog romana „Ubiti pticu rugalicu“.
Rođen 5. siječnja 1932. u Alessandriiji, u talijanskoj regiji Piemonte, Eco je kao mladić počeo studirati pravo, ali ubrzo i prekinuo, te se odlučio za studij srednjovjekovne filozofije i literature. Bio je profesor na Sveučilištu u Bologni, objavio brojne znanstvene radove, a često se svojim esejima i drugim duhovitim angažiranim tekstovima pojavljivao u medijima. Kako je kod nas aktualna polemika o “trivijalnosti fašizma”, dodajemo link na izvrstan Ecov esej na tu temu: Neman je uvijek pred vratima ‑UR fašizam
“Ja sam filozof i znanstvenik koji tijekom vikenda piše romane, umjesto da igra golf”, govorio je, no sigurno je da će ga šira publika prvenstveno pamtiti upravo kao romanopisca. Pored najpoznatijeg, “Ime ruže”, pretočenog i na film, objavio je još šest romana – “Foucaultovo njihalo” (1988), “Otok prethodnog dana” (1994), “Baudolino” (2000), “Tajanstveni plamen kraljice Loane” (2004), “Praško groblje” (2012.) te posljednji – “Nulti broj” – objavljen prošle godine.
Komentator Euronewsa o Ecu je zabilježio: “U gladnim godinama izdavaštva bio je jedan od rijetkih talijanskih pisaca konkurentnih svetim čudovištima svjetske literature, po mjerilima slave i broja prodanih knjiga. Jer Eco je bio pop, u smislu popularnosti. Nije se plašio zauzeti stranu čak i oko nelagodnih stvari. Kao ljubitelj srednjeg vijeka (nije slučajno da je njegovo remek-djelo “Ime ruže” smješteno u to razdoblje) nije se bojao preskakati od Sv Augustina na semiotiku ili Twitter, uvijek znatiželjan poput dječačića, čak i s 84 godine. Njegova je vrijednost posebno u tome što je podmladio književnost, da bi je približio široj publici. Od mladih dana neustrašiv, pun dvojbi i hrabrosti, kao npr. onda kada je pod pseudonimom Dedalus s ljevičarske pozicije potpisao nekoliko polemičnih tekstova protiv Passolinija koji je u to vrijeme bio doista nedodirljiv. Otišao je 84-godišnji dječarac, ali njegove knjige ostaju i njih nam nitko ne može oduzeti.”
U nastavku, pogledajte zanimljivu video instalaciju Davidea Ferraria prikazivanu lani na venecijanskome bijenalu, u kojoj je Eco glavni lik. Riječ je zapravo o video intervjuu u tri dijela, snimljenom u siječnju 2015. godine u Ecovoj kući u Milanu. Bio je to prvi put da je profesor – uvijek osjetljiv na suvremene umjetnosti – postao zvijezda jedne video instalacije, prvo njegovao pojavljivanje na Biennalu, te njegov posljednji javni nastup. Naslov je „O memoriji“, budući je tema talijanskoga paviljona, gdje se instalacija „vrtjela“ bilo sjećanje i njegova uloga u našim životima. „Mi jesmo naše sjećanje“ kazao je Eco, zaključivši: “Na dan moje smrti sjetit ću se svega.”
Priredila D. KNAPIĆ
