KNJIŽEVNI SUSRET U DNEVNOM BORAVKU ROJCA
Književni susret na kojem su sudjelovali Stanislava Nikolić Aras, Vojo Šindolić i Saša Ćirić održan je u petak, 18. ožujka u Dnevnom boravku Rojca, pred nažalost malobrojnom publikom. Teme su bile: književnost danas u Hrvatskoj i šire, stanje književne kritike u medijima, posao prevoditelja, književni festivali, poezija, glazbeni magazini…
Kako su sve troje autora književnici sa širokim dijapazonom interesa, koji su se uspješno okušali u više književnih formi, a i u drugim umjetničkim aspektima, njihova svjedočanstva o vlastitom stvaralaštvu i stanju na književnoj i kulturnoj sceni, ponudila su nam moguće odgovore na pitanja koji je smisao i uloga književnosti danas i kakav je položaj i uloga književnika prije svega, ali i umjetnika u društvu uopće. Kako su pitanja kompleksna, ni odgovori nisu bili jednoznačni, a otvorili su prostor i za nove moguće teme.
Stanislava Nikolić Aras, koja je bila i moderatorica susreta, zadarska je pjesnikinja i prozaistica, niz godina djeluje na zadarskoj kulturnoj sceni kao organizatorica festivala Kalibar, bavi se kazalištem lutaka, vodi radionice kreativnog pisanja, umjetnički je voditelj organizacije Teatro Verdi, objavljivala je kratke priče i poeziju u brojnim književnim časopisima, a dobitnica je i nekoliko književnih nagrada. Najnovije izdano djelo joj je zbirka poezije „Takve stvari se događaju ljudima“ objavljena 2014. u nakladničkoj kući Algoritam. Stanislava Nikolić Aras ovih dana boravila je u pazinskoj Hiži od besid.
Vojo Šindolić, pjesnik, prevoditelj i slikar iz Dubrovnika poznat je po brojnim poznanstvima s američkim piscima i glazbenicima. Pasionirano je proučavao i prevodio autore beat-generacije: Jacka Kerouaca, Allena Ginsberga, Lawrencea Ferlinghettija, Garyja Snydera, Michaela McClurea, ali i njihove nasljednike i poetičke srodnike: Charlesa Bukowskog, Jima Morrisona, Patti Smith, Johna Fantea, Sama Sheparda… U pripremi mu je zbirka poezije Boba Dylana i pripovijetke Tennesseeja Williamsa, široj čitateljskoj publici poznatog po dramama po kojima su snimljeni i filmovi „Tramvaj zvan čežnja“ i „Mačka na usijanom limenom krovu“. Pripovijetke je Šindolić najavio kao pravo književno otkriće koje će oduševiti istinske ljubitelje književnosti. Predstavio je također i zbirku poezije Lawrencea Ferlinghettija „Krajolici živih i mrtvih“, prvu knjigu Beatbiblioteke Hrvatskog društva pisaca, koju je pokrenuo s Krunom Lokotarom. Pročitavši pjesmu „Turist usred revolucije“ dotaknuo je pitanje potrebe i mogućnosti angažmana književnika u velikim društvenim previranjima. Sam devedesetšestogodišnji Ferlinghetti markantna je književna pojava upečatljivog poetskog opusa, osnivač kultne knjižare City Lights u San Franciscu i izdavačke kuće u kojoj su prevedeni i tako američkoj publici približeni suvremeni europski pisci (Jacques Prevert, Italo Calvino i mnogi drugi). Vojo Šindolić također je govorio o društvenoj klimi sedamdesetih, o „Džuboksu“, tada jedinom jugoslavenskom rock časopisu, u čijem je uredništvu bio od 1976. do 1979., a koji je imao, za današnje vrijeme, nezamislivo velike tiraže i do 100.000 primjeraka.
Posljednjih godina Šindolić je objavio i zapažene prijevode s japanskog i kineskog. Preveo je Harukija Murakamija, Yukija Mishimu, Yoko Ogawu te priredio „Sunce u zenitu“, vodič kroz suvremenu japansku kratku priču, a najavio je također i antologiju kineske klasične poezije, za koju se nada da će izaći do Interlibera. Iako u prevođenju nalazi nemalo zadovoljstvo, Šindolić je konstatirao da se ipak sve više želi i namjerava posvetiti vlastitoj poeziji i slikarstvu. U pripremi mu je zbirka poezije „Višeglasje“.
Treći sudionik književnog susreta, najmanje poznat domaćoj književnoj publici, bio je Saša Ćirić, književni kritičar iz Beograda. Ćirić radi na Radio Beogradu 2, gdje prati balkansku književnost, urednik je u Betonu, dodatku dnevnog lista Danas, piše kritike za tjednik Novosti iz Zagreba, piše i za nekoliko portala od kojih su najpoznatiji Peščanik i Elektrobeton, a surađuje i s Booksom. Najnovije objavljeno djelo mu je knjiga drama „Tri radio drame“. Ćirić je detektirao neke neuralgične točke kulture u Srbiji i Hrvatskoj. Konstatirao je da je književna kritika gurnuta na marginu i takoreći protjerana iz medija uslijed njihove komercijalizacije, većina nakladnika objavljuje bestselere i domaće književne celebrityje, a knjiga i njeno stručno vrednovanje sve više blijedi iz javnog diskursa. Zapitao se koliko su pisci istovremeno i umjetnici i društveno samosvjesni građani, koliko na njih utječu političke okolnosti i koliko su spremni suočiti društvo s onim što ono ne želi vidjeti, a kao problem istaknuo je i ovisnost nakladništva o sredstvima Ministarstva kulture.
Svi sudionici pokušali su utvrditi postoji li književno polje bivše Jugoslavije, Vojo Šindolić u šali se referirao na Igora Mandića koji se svojevremeno zapitao je li postojalo zajedničko književno polje Jugoslavije, aludirajući na vezanost velikog broja pisaca uglavnom za vlastitu sredinu. Saša Ćirić smatra da, unatoč tome što neki hrvatski autori npr. Viktor Ivančić, Boris Dežulović pišu za neke srpske portale, iako autori i nakladnici iz Srbije povremeno gostuju na književnim festivalima i sajmovima u Hrvatskoj i obratno, književni kontakti u tom opsegu su nedovoljni i da bi suradnja trebala biti bolja jer nudi poliperspektivnost u sagledavanju sličnih problema s kojima se susreću suvremeno hrvatsko i srpsko društvo i kultura, a nema ni jezične barijere koja bi predstavljala poteškoću u komunikaciji.
Sljedeće pitanje koje je moderatorica postavila sebi i kolegama, bilo je: treba i može li knjiga biti multimedijalni projekt i koliko je medijska postprodukcija kao neka vrsta samopromocije, između ostalog, uslijed krize izdavaštva, nastavak književnosti drugim sredstvima. Osvrnulo se tu sve troje sudionika i na festivale na kojima se književnost gotovo infantilizira, „potpomaže“ spotovima, neadekvatnom glazbom, kvaziduhovitim voditeljima. Kao naličje i kontrast tome, mnogobrojne oskudno financirane knjižnice i druge kulturne ustanove organiziraju promocije i književne susrete na tradicionalan način i krajnje suhoparno, ne unoseći nikakve inovacije i izbjegavajući subverzivne autore.
Stanislava Nikolić Aras dotakla se i problema književnih časopisa od kojih neki, zbog problema distribucije i financiranja, kasne u izlaženju, gase se ili sele na portale. Njihov nedostatak osjeća se na književnoj sceni jer bitni su u predstavljanju novih knjiga, donose kritike, recenzije, a i književni počeci mnogih pisaca vezani su upravo za njih.
Nakon pitanja iz publike hoće li uslijed sveopće komercijalizacije i zakona tržišta uskoro piscima u potrazi za izdavačem trebati agenti i menadžeri, svaki autor je pročitao ponešto iz svog opusa i potvrdio da je književnosti još uvijek najbolja preporuka njezina vlastita kvaliteta.
Tekst Dušanka BABIĆ
