“Živjenje na pezi” – predstavljanje zbirke čakavske poezije Branke Biloslav u Novigradu

U Gradskoj knjiž­ni­ci Novigrada 10. stu­de­nog rav­na­te­lji­ca knjiž­ni­ce Morena Moferdin i Zlatan Varelija, ured­nik, nak­lad­nik, novi­nar i pred­sjed­nik Ogranka Buje Matice Hrvatske pred­sta­vi­li su zbir­ku poezi­je Branke Biloslav “Živjenje na pezi”.

Večer je otvo­rio ins­tru­men­tal­ni sas­tav Trio Šaltin u sas­ta­vu Josip Pino Pucer na baj­su, Franko Biloslav na har­mo­ni­ci, te Rufo Šepić na violini.

Varelija je istak­nuo da je zbir­ka poezi­je kojom je poku­šao pri­ka­za­ti rad Branke Biloslav izda­na ove godi­ne, te da je on sam recen­zent i nak­lad­nik, a nak­la­da je 200 pri­mje­ra­ka. Ogranak cilja na to da se zapi­šu rije­či doma­ćih auto­ra, da zna­ti­želj­ni iz dru­gih kra­je­va Hrvatske vide kako se to u našem kra­ju pri­ča. Autorica izra­ža­va žalje­nje što se doma­ća čakav­sko kaj­kav­ska riječ gubi, što poma­lo, ali zasi­gur­no umi­re, te doda­je da ju svo­jim radom želi barem zapi­sa­ti budu­ći da se sve manje pre­no­si usme­nom pre­da­jom. Zbirka se sas­to­ji od 58 pje­sa­ma iza­bra­nih iz pre­ko sto­ti­ne koje je auto­ri­ca zapi­sa­la, a svr­sta­ne su u četi­ri temat­ske cje­li­ne koje nose nazi­ve “U svi­tu mojih besid”, “Dica i judi od jen bot”, “Med šta­ju­ni domo­vi­nu jubit” i ” Živjenje na pezi”. To sed­ma po redu zbir­ka izaš­la u bibli­ote­ci “Prvi kora­ci”. Autor sli­ka s nas­lov­ni­ce i ilus­tra­ci­ja u sti­lu naive je Duilio Makovac (1930. – 2013.) iz sela Makovci, ama­ter sli­kar, redov­ni član Hrvatskog druš­tva naiv­nih umjet­ni­ka, koji je ulja­nim pas­te­li­ma pri­ka­zao život kakav je nekad bio na ovim pros­to­ri­ma. Da bi se manje poz­na­te rije­či pojas­ni­le, na kra­ju zbir­ke se nala­zi i kaza­lo pojmova.

Knjiga nije nas­ta­la u jed­nom dahu, napo­mi­nje Varelija, nego kroz odre­đe­no vre­men­sko raz­dob­lje i “poput spo­me­na­ra nas vodi grož­njan­skim kra­jem”. Autorica ne tugu­je za sje­ća­nji­ma nego ih sama osli­ka­va, kao foto-apa­ra­tom. Ova se sje­ća­nja vrte oko stvar­nih mjes­ta gdje je ona bila, lju­di koje je poz­na­va­la i doga­đa­ja koji­ma je sama svje­do­či­la i u koji­ma je učes­tvo­va­la, svjes­na da se vri­je­me neće vratiti.

Autoričini sti­ho­vi ne pre­ten­di­ra­ju viso­kim dome­ti­ma, jer odra­ža­va­ju pogled na svi­jet čovje­ka istar­skog sela, pogled kojeg je obli­ko­vao težak život, ostav­lja­ju­ći malo mjes­ta osje­ća­ji­ma i vlas­ti­tom samo­iz­ra­ža­va­nju. Ti osje­ća­ji ipak izvi­ru u obli­ku pje­sa­ma, potak­nu­ti jed­nim tuž­nim raz­dob­ljem nje­nog živo­ta, te poput sta­rih raz­gled­ni­ca opi­su­ju miri­se boje i oku­se, ali i bol i hlad­no­ću. Urednik isti­če: “Autorica pro­go­va­ra čakav­skim idi­omom grož­njan­ske čakav­šti­ne, koji je sas­tav­ni dio buj­skog govo­ra. Jezik Bujštine, a oso­bi­to grož­njan­skog kra­sa pred­stav­lja mje­ša­vi­nu u kojoj su osno­vi hrvat­ske čakav­ske gra­ma­tič­ke struk­tu­re, pri­je sve­ga mor­fo­lo­ške i tvor­be­ne, na koje se potom na čakav­ski lek­sik naka­lem­lju­je ita­lo-venet­ski, tali­jan­ski, slo­ven­ski, pa i pone­što što­kav­skog. Čakavski idi­om koji se govo­rio na pros­to­ri­ma grož­njan­skog kra­sa, bio je sto­ljet­ni bedem odna­ro­đi­va­nju ovog kra­ja, a kroz rije­či auto­ri­ce dija­lek­tal­ni čakav­ski izraz ugra­đu­je zrno moza­ika u jezič­no bogat­stvo Istre”

Odabravši nas­lov pje­sme “Živjenje na pezi” za naziv knji­ge, auto­ri­ca i nak­lad­nik zajed­no poru­ču­ju da je njen naj­moć­ni­ji moment koji sve pje­sme na neki način veže važ­nost živ­lje­nja živo­ta, a dru­gi­ma pre­pu­šta da sude je li joj tko, ili je li ona neko­me osta­la duž­na. Ova je zbir­ka ostav­šti­na potom­s­tvu i izraz želje kojom je nazvan i fun­dus zbir­ke sli­ka Duilia Makovca, a koja gla­si: “Da se ne zaboravi”.

Živjenje na pezi

Don za dne­von pasiva.

Sunce se brž kaliva.

Na hrp­tu nosin živjenje.

 

Pomalo ga želin spezat.

Na jeno kraj sta­vit uno

ki san od živje­nja imala.

Na dru­gi kraj sta­vit uno

ki san živje­nju dola.

 

Ki zno kaj će već pezat?

Ki zno ki će zas­tat dužan?

Forši će zas­tat jen spomin?

Forši će jena luč u šku­ri­ni svitlit?

 

Naka peza spe­že jušto.……

Branka Biloslav, rođe­na je 1956. godi­ne u Kliji. Po pro­fe­si­ji eko­no­mist, a svi­jet poezi­je otkri­va nakon umi­rov­lje­nja 2012. godi­ne. Nekoliko pje­sa­ma  objav­lju­je u knji­žev­no-povjes­nom zbor­ni­ku “Bujština 2011. godi­ne” i “Bujština 2014. godi­ne”. U nak­la­di Ogranka Matice Hrvatske Buje, uz još neko­li­ko auto­ra objav­lju­je ruko­hvat dija­lek­tal­ne poezi­je pod nazivom:“Saka vas ima svoj glas”, objav­lje­ne 2014. godi­ne. Sa svo­jom poezi­jom pri­sut­na je i u Antologiji poezi­je Šumskih pjes­ni­ka-Wood Poets iz 2016. godi­ne u nak­la­di: Kulturne udru­ge Fotopoetika, Šibenik. Autorica živi u Glavicama, mjes­tu smje­šte­nom izme­đu Martinčića i Završja.

Tekst i foto­gra­fi­je Marko ŠORGO

 

• Branka Biloslav
• Gradska knjižnica Novigrad