22. Sa(n)jam knjige u Istri: Predstavljen roman Slavenke Drakulić „Mileva Einstein, teorija tuge“
„Slavenka Drakulić, novinarka i spisateljica, autorica je četrnaest knjiga od kojih su mnoge prevedene na više od dvadeset jezika. U izdanju američke izdavačke kuće Penguin izašlo joj je šest naslova. U publicističkim knjigama uglavnom se bavi postkomunizmom i ratom te feminizmom. Njezina prva publicistička knjiga „Smrtni grijesi feminizma“ izdana 1984. bila je jedan od prvih priloga feminizmu u Hrvatskoj, uslijedile su „Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali“, „Balkan Express“, „Cafe Europa“, „Oni ne bi mrava zgazili“, za koju je na Sajmu knjiga u Leipzigu 2004. dobila Nagradu za europsko razumijevanje, „Tijelo njenog tijela“ i „Basne o komunizmu“. U književnim djelima okrenuta je pitanjima ženskog tijela, bolesti i traume. Objavila je romane „Hologrami straha“, „Mramorna koža“, „Božanska glad“, „Kao da me nema“, „Optužena“, „Frida ili o boli“ i „Dora i Minotaur“, tim riječima, 9. prosinca u prepunom Crvenom salonu Doma hrvatskih branitelja, predstavio je publici spisateljicu Seid Serdarević, urednik nakladničke kuće Fraktura u čijem je izdanju izašla njezina najnovija knjiga „Mileva Einstein, teorija tuge“.
Nakon uvodnih riječi Serdarević je povukao paralele između triju knjiga u kojima se autorica bavi sudbinama triju iznimnih žena, dviju umjetnica i jedne znanstvenice koje su živjele u sjeni svojih genijalnih partnera. Radi se, naravno, o odnosima Fride Kahlo i Diega Rivere, Dore Maar i Pabla Picassa te Mileve Marić i Alberta Einsteina. Zapravo, jedino je Frida danas poznatija od Diega čiji je slikarski opus uglavnom poznat povjesničarima umjetnosti i ljubiteljima slikarstva dok Frida slovi za jednu od najvećih ikona suvremene svjetske umjetnosti i gotovo da nema osobe koja nije čula za nju. Dora Maar je zaljubivši se u Picassa izgubila svoju umjetnost, fotografije, šansu da se profesionalno realizira, ali i svoju osobnost i zdravlje. Slično njoj Mileva Marić žrtvovala je svoju akademsku karijeru, nakon neuspijelog braka s Einsteinom sama se nosila s teškim obiteljskim problemima, vlastitim zdravstvenim tegobama i teškom materijalnom situacijom. Ispreplićući fikciju i činjenice Slavenka Drakulić u ovom, kao i u dva prethodna romana, ukazuje na krhkost ženskog identiteta u trenutku kad odustane i podredi se drugome.
Na Serdarevićevo pitanje zašto su se baš te tri žene našle u fokusu njezina književnog interesa Drakulić je odgovorila da ne bira samo pisac likove, već da i oni na neki način biraju njega. Potom se ponovo osvrnula na protagonisticu svog najnovijeg romana, Milevu Einstein. Bila je to osoba predodređena za velika znanstvena dostignuća, genijalna matematičarka, prva žena na politehničkom fakulteru Sveučilišta u Zürichu. Rođena u bogatoj vojvođanskoj obitelji i podržana od strane roditelja, osobito oca što nije bilo uobičajeno ni za ondašnje vrijeme, ni sredinu, istovremeno je čitav život bila drugačija, od djetinjstva obilježena tjelesnim nedostatkom trpjela je poruge školskih kolega zbog šepanja, nevolje su se nastavile kroz nesretnu ljubav i propali brak s Albertom Einsteinom, do smrti djeteta, bolesne sestre, nezavršenog fakulteta, loše materijalne situacije i teške bolesti najmlađeg sina…
Roman nije biografija Mileve Einstein, naglasila je Slavenka Drakulić, ne iznosi čitav njezin život, već počinje Albertovim pismom u kojem on uvjetuje njihov dalji odnos svodeći je na služavku čiji je zadatak brinuti se o njegovoj prehrani i čistoći odjeće. To ultimativno pismo, tim šokantnije jer se u njemu genijalni znanstvenik razotkriva kao bešćutna i krajnje sebična osoba, napisano 18. srpnja 1914., doista je nevjerojatan, ali ilustrativan primjer patrijarhalnih svjetonazora koji su bili dominantni i normalni i to prije samo stotinjak godina. Roman je strukturiran kroz pet poglavlja, pet vremenskih isječaka smještenih unutar razdoblja od 1914. do 1933. koji nose naslove po lokacijama gdje se Mileva u tom času nalazi – kuhinja, vlak, bolnica, balkon i sanatorij, a sve što je prethodilo tome vremenu dano je u nizu retrospektiva ispisanih u formi Milevinih prisjećanja.
U zajedničkom životu Einsteinovih dosta toga ostalo je zavijeno velom tajne. U prvom redu izvanbračna Milevina trudnoća i rođenje kćeri Lieserl, prikrivana kako se ne bi doveo u pitanje Albertov ugled u sveučilišnim krugovima. Mileva je djevojčicu rodila u tajnosti na roditeljskom imanju nedaleko od Novog Sada i ostavila je njima na brigu u nadi da će je uzeti natrag kad Albert dobije posao, međutim, dijete umire od šarlaha, što ostavlja neizlječivu ranu na Milevinoj duši, koju ne uspijevaju ublažiti ni rođenja dvojice sinova Hansa Alberta i Eduarda. Psihički slomljena ne uspijeva diplomirati, a Albert je ostavlja zaljubivši se u rođakinju Elsu Löwenthal. Slavenka Drakulić najbolnijom točkom Milevina života smatra upravo njeno majčinstvo, ona se psihički slama opterećena osjećajem krivnje zbog gubitka kćeri, starijeg sina zanemaruje posvetivši se mlađem od djetinjstva krhkom i duševno labilnom. Takvi slučajevi, da se roditelj, osobito majka, posveti djetetu kojem je potrebnija skrb, a na štetu drugog, nažalost, nisu rijetki ni danas dodala je Drakulić.
Naslov romana, odnosno dio naslova – teorija tuge neminovno asocira na teoriju relativnosti. Činjenica da se Mileva tijekom studiranja toliko isticala u oblasti fizike, da su je najpoznatiji fizičari pozivali na suradnju, pa je tako jedan semestar provela na Univerzitetu u Heidelbergu, gdje je s nobelovcem Philippom Lenardom proučavala fotoelektrični efekt, a kod profesora Hermanna Minkowskog izučavala četvorodimenzionalnu geometriju, koja je matematička osnova teorije relativnosti, u određenim znanstvenim krugovima stvorila je sumnje da je Einstein zapravo prisvojio njene ideje, tome u prilog govori i činjenica da je materijalnu vrijednost Nobelove nagrade dao na korištenje njoj i sinovima.
Mileva Marić Einstein u romanu Slavenke Drakulić prikazana je kao iznimno talentirana žena čiji su se snovi i ideali slomili uslijed teških životnih okolnosti, izdaje najbližih i nedostatka podrške društva. Drakulić je istakla da ni danas položaj žene u društvu nije lak jer razne strukture misle da imaju pravo raspolagati ženskim tijelom, a izrazila je i zabrinutost zbog jačanja konzervativnih struja u Hrvatskoj, a i šire.
Tekst Dušanka BABIĆ