22. Sa(n)jam knjige u Istri: Predstavljen roman Slavenke Drakulić „Mileva Einstein, teorija tuge“

10.12.2016.

„Slavenka Drakulić, novi­nar­ka i spi­sa­te­lji­ca, auto­ri­ca je četr­na­est knji­ga od kojih su mno­ge pre­ve­de­ne na više od dva­de­set jezi­ka. U izda­nju ame­rič­ke izda­vač­ke kuće Penguin izaš­lo joj je šest nas­lo­va. U publi­cis­tič­kim knji­ga­ma uglav­nom se bavi pos­t­ko­mu­niz­mom i ratom te femi­niz­mom. Njezina prva publi­cis­tič­ka knji­ga „Smrtni gri­je­si femi­niz­ma“ izda­na 1984. bila je jedan od prvih pri­lo­ga femi­niz­mu u Hrvatskoj, usli­je­di­le su „Kako smo pre­ži­vje­li komu­ni­zam i čak se smi­ja­li“, „Balkan Express“, „Cafe Europa“, „Oni ne bi mra­va zga­zi­li“, za koju je na Sajmu knji­ga u Leipzigu 2004. dobi­la Nagradu za europ­sko razu­mi­je­va­nje, „Tijelo nje­nog tije­la“ i „Basne o komu­niz­mu“. U knji­žev­nim dje­li­ma okre­nu­ta je pita­nji­ma žen­skog tije­la, boles­ti i tra­ume. Objavila je roma­ne „Hologrami stra­ha“, „Mramorna koža“, „Božanska glad“, „Kao da me nema“, „Optužena“, „Frida ili o boli“ i „Dora i Minotaur“, tim rije­či­ma, 9. pro­sin­ca u pre­pu­nom Crvenom salo­nu Doma hrvat­skih bra­ni­te­lja, pred­sta­vio je publi­ci spi­sa­te­lji­cu Seid Serdarević, ured­nik nak­lad­nič­ke kuće Fraktura u čijem je izda­nju izaš­la nje­zi­na naj­no­vi­ja knji­ga „Mileva Einstein, teori­ja tuge“.

slavenka-1Nakon uvod­nih rije­či Serdarević je povu­kao para­le­le izme­đu tri­ju knji­ga u koji­ma se auto­ri­ca bavi sud­bi­na­ma tri­ju iznim­nih žena, dvi­ju umjet­ni­ca i jed­ne znans­tve­ni­ce koje su živje­le u sje­ni svo­jih geni­jal­nih part­ne­ra. Radi se, narav­no, o odno­si­ma Fride Kahlo i Diega Rivere, Dore Maar i Pabla Picassa te Mileve Marić i Alberta Einsteina. Zapravo, jedi­no je Frida danas poz­na­ti­ja od Diega čiji je sli­kar­ski opus uglav­nom poz­nat povjes­ni­ča­ri­ma umjet­nos­ti i lju­bi­te­lji­ma sli­kar­stva dok Frida slo­vi za jed­nu od naj­ve­ćih iko­na suvre­me­ne svjet­ske umjet­nos­ti i goto­vo da nema oso­be koja nije čula za nju. Dora Maar je zalju­biv­ši se u Picassa izgu­bi­la svo­ju umjet­nost, foto­gra­fi­je, šan­su da se pro­fe­si­onal­no reali­zi­ra, ali i svo­ju osob­nost i zdrav­lje. Slično njoj Mileva Marić žrtvo­va­la je svo­ju aka­dem­sku kari­je­ru, nakon neus­pi­je­log bra­ka s Einsteinom sama se nosi­la s teškim obi­telj­skim pro­ble­mi­ma, vlas­ti­tim zdrav­s­tve­nim tego­ba­ma i teškom mate­ri­jal­nom situ­aci­jom. Ispreplićući fik­ci­ju i činje­ni­ce Slavenka Drakulić u ovom, kao i u dva pret­hod­na roma­na, uka­zu­je na krh­kost žen­skog iden­ti­te­ta u tre­nut­ku kad odus­ta­ne i podre­di se drugome.

Na Serdarevićevo pita­nje zašto su se baš te tri žene naš­le u foku­su nje­zi­na knji­žev­nog inte­re­sa Drakulić je odgo­vo­ri­la da ne bira samo pisac liko­ve, već da i oni na neki način bira­ju nje­ga. Potom se pono­vo osvr­nu­la na pro­ta­go­nis­ti­cu svog naj­no­vi­jeg roma­na, Milevu Einstein. Bila je to oso­ba pre­do­dre­đe­na za veli­ka znans­tve­na dos­tig­nu­ća, geni­jal­na mate­ma­ti­čar­ka, prva žena na poli­teh­nič­kom fakul­te­ru Sveučilišta u Zürichu. Rođena u boga­toj voj­vo­đan­skoj obi­te­lji i podr­ža­na od stra­ne rodi­te­lja, oso­bi­to oca što nije bilo uobi­ča­je­no ni za ondaš­nje vri­je­me, ni sre­di­nu, isto­vre­me­no je čitav život bila dru­ga­či­ja, od dje­tinj­stva obi­lje­že­na tje­les­nim nedos­tat­kom trpje­la je poru­ge škol­skih kole­ga zbog šepa­nja, nevo­lje su se nas­ta­vi­le kroz nesret­nu lju­bav i pro­pa­li brak s Albertom Einsteinom, do smr­ti dje­te­ta, boles­ne ses­tre, neza­vr­še­nog fakul­te­ta, loše mate­ri­jal­ne situ­aci­je i teške boles­ti naj­mla­đeg sina…

slavenka3Roman nije biogra­fi­ja Mileve Einstein, nagla­si­la je Slavenka Drakulić, ne izno­si čitav nje­zin život, već poči­nje Albertovim pismom u kojem on uvje­tu­je nji­hov dalji odnos svo­de­ći je na slu­žav­ku čiji je zada­tak bri­nu­ti se o nje­go­voj pre­hra­ni i čis­to­ći odje­će. To ulti­ma­tiv­no pismo, tim šokant­ni­je jer se u nje­mu geni­jal­ni znans­tve­nik razot­kri­va kao beš­ćut­na i kraj­nje sebič­na oso­ba, napi­sa­no 18. srp­nja 1914., dois­ta je nevje­ro­ja­tan, ali ilus­tra­ti­van pri­mjer patri­jar­hal­nih svje­to­na­zo­ra koji su bili domi­nant­ni i nor­mal­ni i to pri­je samo sto­ti­njak godi­na. Roman je struk­tu­ri­ran kroz pet poglav­lja, pet vre­men­skih isje­ča­ka smje­šte­nih unu­tar raz­dob­lja od 1914. do 1933. koji nose nas­lo­ve po loka­ci­ja­ma gdje se Mileva u tom času nala­zi – kuhi­nja, vlak, bol­ni­ca, bal­kon i sana­to­rij, a sve što je pret­ho­di­lo tome vre­me­nu dano je u nizu retros­pek­ti­va ispi­sa­nih u for­mi Milevinih prisjećanja.

U zajed­nič­kom živo­tu Einsteinovih dos­ta toga osta­lo je zavi­je­no velom taj­ne. U prvom redu izvan­brač­na Milevina trud­no­ća i rođe­nje kće­ri Lieserl, pri­kri­va­na kako se ne bi doveo u pita­nje Albertov ugled u sve­uči­liš­nim kru­go­vi­ma. Mileva je dje­voj­či­cu rodi­la u taj­nos­ti na rodi­telj­skom ima­nju neda­le­ko od Novog Sada i osta­vi­la je nji­ma na bri­gu u nadi da će je uze­ti natrag kad Albert dobi­je posao, među­tim, dije­te umi­re od šar­la­ha, što ostav­lja neiz­lje­či­vu ranu na Milevinoj duši, koju ne uspi­je­va­ju ubla­ži­ti ni rođe­nja dvo­ji­ce sino­va Hansa Alberta i Eduarda. Psihički slom­lje­na ne uspi­je­va diplo­mi­ra­ti, a Albert je ostav­lja zalju­biv­ši se u rođa­ki­nju Elsu Löwenthal. Slavenka Drakulić naj­bol­ni­jom toč­kom Milevina živo­ta sma­tra upra­vo nje­no maj­čins­tvo, ona se psi­hič­ki sla­ma opte­re­će­na osje­ća­jem kriv­nje zbog gubit­ka kće­ri, sta­ri­jeg sina zane­ma­ru­je posve­tiv­ši se mla­đem od dje­tinj­stva krh­kom i dušev­no labil­nom. Takvi slu­ča­je­vi, da se rodi­telj, oso­bi­to maj­ka, posve­ti dje­te­tu kojem je potreb­ni­ja skrb, a na šte­tu dru­gog, naža­lost, nisu rijet­ki ni danas doda­la je Drakulić.

slavenka2Naslov roma­na, odnos­no dio nas­lo­va – teori­ja tuge nemi­nov­no aso­ci­ra na teori­ju rela­tiv­nos­ti. Činjenica da se Mileva tije­kom stu­di­ra­nja toli­ko isti­ca­la u oblas­ti fizi­ke, da su je naj­poz­na­ti­ji fizi­ča­ri pozi­va­li na surad­nju, pa je tako jedan semes­tar pro­ve­la na Univerzitetu u Heidelbergu, gdje je s nobe­lov­cem Philippom Lenardom pro­uča­va­la foto­elek­trič­ni efekt, a kod pro­fe­so­ra Hermanna Minkowskog izu­ča­va­la četvo­ro­di­men­zi­onal­nu geome­tri­ju, koja je mate­ma­tič­ka osno­va teori­je rela­tiv­nos­ti, u odre­đe­nim znans­tve­nim kru­go­vi­ma stvo­ri­la je sum­nje da je Einstein zapra­vo pri­svo­jio nje­ne ide­je, tome u pri­log govo­ri i činje­ni­ca da je mate­ri­jal­nu vri­jed­nost Nobelove nagra­de dao na kori­šte­nje njoj i sinovima.

Mileva Marić Einstein u roma­nu Slavenke Drakulić pri­ka­za­na je kao iznim­no talen­ti­ra­na žena čiji su se sno­vi i ide­ali slo­mi­li usli­jed teških život­nih okol­nos­ti, izda­je naj­bli­žih i nedos­tat­ka podr­ške druš­tva. Drakulić je istak­la da ni danas polo­žaj žene u druš­tvu nije lak jer raz­ne struk­tu­re mis­le da ima­ju pra­vo ras­po­la­ga­ti žen­skim tije­lom, a izra­zi­la je i zabri­nu­tost zbog jača­nja kon­zer­va­tiv­nih stru­ja u Hrvatskoj, a i šire.

Tekst Dušanka BABIĆ

Foto