JEZA I SMIJEH – predstavljene nove knjige Lucića i Dežulovića

08.12.2016.

Sa(n)jam knji­ga ne može se poža­li­ti na sla­bu posje­će­nost svo­jih broj­nih doga­đa­nja, ali neki su im pro­gra­mi ipak poseb­na pri­ča. Tako je u uto­rak 6. pro­sin­ca pre­pu­ni crve­ni salon s odu­šev­lje­nim dugo­traj­nim plje­skom ispra­tio legen­dar­ni Feralov dvo­jac Borisa Dežulovića i deluPredraga Lucića, koji su to večer pred­sta­vi­li svo­je nove knji­ge- Dežulovićeve „Pjesme iz Lore2“ i Lucićevu „Step by step-Stepinac“.

Književnik i pre­vo­di­telj Sinan Gudžević, ovaj put u ulo­zi vodi­te­lja, obra­tio se prvo Dežuloviću, s napo­me­nom: „O tebi još nisam napi­sao knji­gu“, te je kre­nuo pri­ča­ti o Luciću. Naime, Gudževićeva knji­ži­ca „Protiv svih nas­ta­va – paro­di­je Predraga Lucića“ sadr­ži četi­ri ese­ja o pret­hod­ne četi­ri Lucićeve knji­ge „Haiku, haiku, jebem ti maiku“ i tri „čitan­ke“ ukup­nog opse­ga od pre­ko 1.800 stra­ni­ca, čiji već sami nas­lo­vi „daju nas­lu­ti­ti goz­bu duha koja se u nji­ma kri­je“: „Sun Tzu na pro­zor­či­ću“ (Čitanka iz nas­tra­nih knji­žev­nos­ti za prve raz­re­de voj­nih, vjer­skih i civil­nih ško­la), „Bezgaća povi­jes­ne zbilj­nos­ti 1 i 2“ (Čitanka za ponav­lja­če povi­jes­ti u dru­gim raz­re­di­ma domo­ljub­nih, pos­lov­nih i trgo­vač­kih ško­la) i „Gusle u magli“ (Čitanka iz pri­ro­de i druš­tva za tre­će raz­re­de glaz­be­nih, knji­žev­nih i medi­cin­skih ško­la). Gudžević „feno­men Lucić“ upi­su­je na sam vrh paro­dij­ske tra­di­ci­je od anti­ke naova­mo, isti­ču­ći kako je to pje­va­nje sati­rič­no, gor­ko, iro­nič­no, melan­ko­lič­no i kako bi ga tre­ba­li čita­ti sred­njo­škol­ski i sve­uči­liš­ni pro­fe­so­ri te pje­sme potom dava­ti svo­jim stu­den­ti­ma da pišu semi­nar­ske radove.

delu2Dodao je kako je jedi­ni s kojim bi Lucića mogao uspo­re­di­ti – izra­el­ski pjes­nik Aharon Shabtai, ali zato za Dežulovićeve „Pjesme iz Lore“ para­le­le nema. To je knji­ga koja „iza­zi­va gla­vo­bo­lje ili okre­ta­nje gla­ve od nje“, ali i doka­zu­je (uspr­kos poz­na­toj Adornovoj tvrd­nji da je nakon Auschwitza bar­bar­stvo pisa­ti pje­sme) da se i o zlu može pje­va­ti, i o„aušvickoj gra­đi“ pisa­ti pje­sme. Dežulovićeve pje­sme u pro­zi pisa­ne su u prvom licu, kao iska­zi sva­kak­vih liko­va koji su živje­li crnu mrlju na savjes­ti Splita – zlo­glas­ni voj­ni logor Lora u kojem su tije­kom rata muče­ni, mahom srp­ski, zarob­lje­ni­ci. Te pje­sme ne samo da su jezi­ve, „sva­ka straš­ni­ja od straš­ni­je“, nego poka­zu­ju kako je zlo banal­no straš­no, rekao je Gudžević, a „naj­straš­ni­ja je opu­šte­nost, pri­rod­nost, uvje­re­nost u isprav­nost ono­ga što rade i beš­ćut­nost liko­va“ koji, npr. pri­ča­ju kako jed­na­ko kao što oni vani nisu čuli što se u Lori doga­đa, tako ni oni unu­tra nisu čuli što se doga­đa vani – „ništa nismo čuli, od zapo­ma­ga­nja.“ „Dežulović ima svi­jest o tome što radi, zna da je to dobro – o čemu svje­do­či i ovo dru­go, pro­ši­re­no, izda­nje nado­pu­nje­no s osam novih pje­sa­ma i u meni iza­zi­va ne samo pošto­va­nje nego lju­bav“ kazao je Gudžević nagla­siv­ši da bi „Pjesme iz Lore“ tre­ba­le ući u škol­sku lek­ti­ru, kao što su to pje­sme Prima Levija u Italiji, Švicarskoj i Njemačkoj, ali se to neće dogo­di­ti „ako kul­tu­ra i škol­s­tvo osta­nu na čemu jesu.“…

delu3Na čemu su? Ako je vje­ro­va­ti Luciću, „na Stepincu“, kako kaže nas­lov­na pje­sma nove Lucićeve knji­ge. Nju (pre­pjev Lovrinca „na Stepincu keš se spi­sko, nismo kra­li – vla­da­li smo“ ) i još neko­li­ko dru­gih Dežulović i Lucić su na kra­ju pred­stav­lja­nja zajed­no i otpje­va­li. Bio je tu pre­pjev poz­na­te Dvornikove o Splitu („ti moš govo­rit kon­tra sve­ga jer ja sam demo­kra­ta, al neću da čujem ništa kon­tra rata“), pri­ča o nedav­nim riječ­kim kaza­liš­nim peri­pe­ti­ja­ma na melo­di­ju „Ćavoglava“ u pje­smi „Akrobatske tru­pe kri­gla olu­je“ („Nećemo u kaza­li­šte, nismo ni pri­je“), Veseljko pre­prav­ljen u Briseljka, čiji „man­dat je kra­tak, ajmo bit pros­pe­ri­tet­ni“ i možda naj­s­mješ­ni­ja, „Kad bi svi mrtvi na svi­je­tu“ ( na Arsenov ori­gi­nal o lju­di­ma na svi­je­tu, urne­bes­na sprd­nja s nedav­nom ini­ci­ja­ti­vom srp­skog pre­mi­je­ra Vučića o zajed­nič­kom danu pije­te­ta pre­ma svi­ma pogi­nu­lim u zad­njem ratu). Te i mno­ge dru­ge iznim­no duho­vi­te dosjet­ke skre­nu­le su mis­li s teških sli­ka iz Lore i još jed­nom doka­za­li lje­ko­vi­tu moć smijeha.

Tekst Daniela KNAPIĆ
Foto