JEZA I SMIJEH – predstavljene nove knjige Lucića i Dežulovića
Sa(n)jam knjiga ne može se požaliti na slabu posjećenost svojih brojnih događanja, ali neki su im programi ipak posebna priča. Tako je u utorak 6. prosinca prepuni crveni salon s oduševljenim dugotrajnim pljeskom ispratio legendarni Feralov dvojac Borisa Dežulovića i Predraga Lucića, koji su to večer predstavili svoje nove knjige- Dežulovićeve „Pjesme iz Lore2“ i Lucićevu „Step by step-Stepinac“.
Književnik i prevoditelj Sinan Gudžević, ovaj put u ulozi voditelja, obratio se prvo Dežuloviću, s napomenom: „O tebi još nisam napisao knjigu“, te je krenuo pričati o Luciću. Naime, Gudževićeva knjižica „Protiv svih nastava – parodije Predraga Lucića“ sadrži četiri eseja o prethodne četiri Lucićeve knjige „Haiku, haiku, jebem ti maiku“ i tri „čitanke“ ukupnog opsega od preko 1.800 stranica, čiji već sami naslovi „daju naslutiti gozbu duha koja se u njima krije“: „Sun Tzu na prozorčiću“ (Čitanka iz nastranih književnosti za prve razrede vojnih, vjerskih i civilnih škola), „Bezgaća povijesne zbiljnosti 1 i 2“ (Čitanka za ponavljače povijesti u drugim razredima domoljubnih, poslovnih i trgovačkih škola) i „Gusle u magli“ (Čitanka iz prirode i društva za treće razrede glazbenih, književnih i medicinskih škola). Gudžević „fenomen Lucić“ upisuje na sam vrh parodijske tradicije od antike naovamo, ističući kako je to pjevanje satirično, gorko, ironično, melankolično i kako bi ga trebali čitati srednjoškolski i sveučilišni profesori te pjesme potom davati svojim studentima da pišu seminarske radove.
Dodao je kako je jedini s kojim bi Lucića mogao usporediti – izraelski pjesnik Aharon Shabtai, ali zato za Dežulovićeve „Pjesme iz Lore“ paralele nema. To je knjiga koja „izaziva glavobolje ili okretanje glave od nje“, ali i dokazuje (usprkos poznatoj Adornovoj tvrdnji da je nakon Auschwitza barbarstvo pisati pjesme) da se i o zlu može pjevati, i o„aušvickoj građi“ pisati pjesme. Dežulovićeve pjesme u prozi pisane su u prvom licu, kao iskazi svakakvih likova koji su živjeli crnu mrlju na savjesti Splita – zloglasni vojni logor Lora u kojem su tijekom rata mučeni, mahom srpski, zarobljenici. Te pjesme ne samo da su jezive, „svaka strašnija od strašnije“, nego pokazuju kako je zlo banalno strašno, rekao je Gudžević, a „najstrašnija je opuštenost, prirodnost, uvjerenost u ispravnost onoga što rade i bešćutnost likova“ koji, npr. pričaju kako jednako kao što oni vani nisu čuli što se u Lori događa, tako ni oni unutra nisu čuli što se događa vani – „ništa nismo čuli, od zapomaganja.“ „Dežulović ima svijest o tome što radi, zna da je to dobro – o čemu svjedoči i ovo drugo, prošireno, izdanje nadopunjeno s osam novih pjesama i u meni izaziva ne samo poštovanje nego ljubav“ kazao je Gudžević naglasivši da bi „Pjesme iz Lore“ trebale ući u školsku lektiru, kao što su to pjesme Prima Levija u Italiji, Švicarskoj i Njemačkoj, ali se to neće dogoditi „ako kultura i školstvo ostanu na čemu jesu.“…
Na čemu su? Ako je vjerovati Luciću, „na Stepincu“, kako kaže naslovna pjesma nove Lucićeve knjige. Nju (prepjev Lovrinca „na Stepincu keš se spisko, nismo krali – vladali smo“ ) i još nekoliko drugih Dežulović i Lucić su na kraju predstavljanja zajedno i otpjevali. Bio je tu prepjev poznate Dvornikove o Splitu („ti moš govorit kontra svega jer ja sam demokrata, al neću da čujem ništa kontra rata“), priča o nedavnim riječkim kazališnim peripetijama na melodiju „Ćavoglava“ u pjesmi „Akrobatske trupe krigla oluje“ („Nećemo u kazalište, nismo ni prije“), Veseljko prepravljen u Briseljka, čiji „mandat je kratak, ajmo bit prosperitetni“ i možda najsmješnija, „Kad bi svi mrtvi na svijetu“ ( na Arsenov original o ljudima na svijetu, urnebesna sprdnja s nedavnom inicijativom srpskog premijera Vučića o zajedničkom danu pijeteta prema svima poginulim u zadnjem ratu). Te i mnoge druge iznimno duhovite dosjetke skrenule su misli s teških slika iz Lore i još jednom dokazali ljekovitu moć smijeha.