Poezija je kao ljubav – Adonis na pulskom sajmu knjige
Sirijski pjesnik Adonis, po mnogima najveći arapski pjesnik 20. stoljeća i jedan od najvećih živućih pjesnika, prošli četvrtak otvorio je ovogodišnji 22.Sa(n)jam knjige u Istri, a s njegovom poezijom i nesvakidašnjom biografijom posjetitelji sajma imali su se priliku bolje upoznati i u petak, u sklopu programa Istočno pitanje (u stihovima), te u nedjelju na Doručku s autorom.
Pravim imenom Ali Ahmad Said Esber, Adonis (ili arapski Adunis) odlučio se za taj svoj pjesnički pseudonim već u svojoj 17. godini. Rođen je 1930. u malom sirijskom selu i do 14. godine nije pohađao školu, već je učio samo Kuran u školi lokalne džamije. Zahvaljujući ocu, koji ga je kod kuće podučavao klasičnoj arapskoj poeziji, mnoge je pjesme naučio napamet, a i sam je vrlo rano počeo pisati poeziju. Dajući mu da, pored pjesnika, čita i stare arapske tekstove islamskog misticizma, sufizma, otac je kod njega poticao samostalno promišljanje i odgovorno odlučivanje. Od Sufizma je, kaže, naučio dvije stvari: da su drugi sastavni dio nas samih i da se identitet ne nasljeđuje religijom u kojoj si rođen nego se on gradi kroz stvaralaštvo. Citirajući Heideggerovu: „Čovjek se rađa i već je na putu prema smrti“ objasnio je kako se Sufizam s takvim stavom ne slaže: „Naprotiv, sufizam kaže: “Čovjek se rađa i ide prema drugome. Smrt je sastavni dio života, a prijatelj je jedan drugi ja, jer ne postojim ako se ne ogledam u onom drugom, različitom od sebe.“ Iz te potrebe za spoznavanje sebe kroz druge izrasla je i njegova potreba za pisanjem poezije, kao i za daljnjim školovanjem.
Kad je imao 14 godina selo je posjetio tadašnji sirijski Predsjednik i mali Ali se (unatoč očevu protivljenju) izborio da mu pročita nekoliko svojih pjesama. Bio je to jedan od ključnih momenata u njegovom životu, jer je oduševljeni političar dječaka upitao ima li neku želju koju bi mu mogao ispuniti i mali je pjesnik odgovorio: „Želim ići u školu“. Predsjednik mu je želju ispunio i njegovo je školovanje bilo vrlo uspješno – objavivši usput i prvu zbirku pjesama s 20 godina, 1964. je diplomirao filozofiju, a 1973. obranio doktorat iz Arapske literature.
Danas iza sebe ima 30 pjesničkih i 29 esejističkih zbirki na arapskom, od kojih je veliki broj preveden na francuski i 17 drugih jezika. Urednik je antologija, teoretičar poezije i prevoditelj s arapskog na francuski jezik. Mada se već dugi niz godina spominje kao jedan od najvjerojatnijih budućih nobelovaca za literaturu, Nobel ga još zaobilazi (ovogodišnju dodjelu te nagrade Bob Dylanu nije želio komentirati), ali je zato dobitnik 43 nagrade i počasti uključujući i prestižnu nagradu Goethe instituta (2011.), kao prvi arapski pisac koji je osvojio tu značajnu nagradu. Njegova ljubav prema poeziji i dječačka odvažnost sudbinu su mu uredili tako da je danas, nažalost, među sretnijim sirijcima – umjesto među ruševinama ili na nekoj postaji izbjegličkog puta, on od 1986. živi mirnim obiteljskim životom u Parizu i na Sveučilištu Sorbonne predaje arapski jezik.
Bilo je posebno lijepo čuti ga kako čita svoje pjesme na izvorniku (prije no što bi ih, prevedene, pročitao glumac Livio Badurina), i nagađati o čemu govore. Prevoditeljica Tatjana Paić-Vukić, koja ga je na sajmu predstavljala (zajedno s Tonkom Maroevićem i Aljošom Pužarom) i prevodila njegove riječi, zaslužna je i za prvu Adonisovu knjigu prevedenu na hrvatski – zbirku poezije „Zrcalo sna“ u njenom prijevodu nedavno objavljenoj u nakladi Sandorf. Rekla je da se posebno trudila kako se kroz njen prijevod ne bi stekao dojam da je Adonis arhaičan pjesnik, jer on to nipošto nije, te da je nastojala prijevode učiniti što bližima originalu, ali je to nemoguće, kako kaže i stara uzrečica „tradutore tradittore“. Adonis ju je utješio tvrdnjom kako vjeruje da budućnost našeg svijeta ovisi o prevoditeljima, jer – neovisno što ne mogu doslovno prenijeti svaku sliku, uspiju li zadržati bar dio piščeva duha to je već dovoljno.
Upitan vjeruje li još u poeziju ili ga ona ponekad izdaje, odgovorio je: „Sretan sam da me poezija izdaje, jer pjesnici ne mogu zagrabiti svijet na jedan konačan način. Međutim, to izdajstvo poezije oslobađa me i nadahnjuje za tri stvari: da bolje osjećam tko sam ja u svijetu, tko je onaj drugi i da bolje osjećam svijet. To me usrećuje, jer mi tako poezija pomaže da bolje razumijem svijet. Poezija je kao ljubav, po meni te dvije stvari daju značenje životu.“
Na najveće odobravanje i pljesak publike naišla je Adonisova izjava kako su najveći neprijatelji poezije religije i ideologije, jer daju odgovore, dok poezija nastoji očuvati začuđenost nad beskrajnom čarolijom riječi.
Na nedjeljnom Doručku s autorom dotaknuo se još nekih ključnih pitanja današnjice. Pričao je npr. o sveučilištu Sorbonne koje mu je kad se 60-ih godina doselio u Pariz izazivalo strahopoštovanje zbog svoje slave i veličine, a danas je to jedno sasvim obično mjesto. „Sveučilišta su propala“, tvrdi Adonis, „sada ima mjesta samo za sustav koji se ponavlja, vraća uvijek isto, krut je i od njega nemamo ništa.“
Općenito, Adonis smatra da je svijet u fazi velikog pada na svim razinama i cijeli se svijet pretvara u jednu veliku tržnicu, što bi nas sve trebalo potaknuti da razmislimo i, prije svega, izdamo birokrata u sebi kako bismo bili vjerni onome u što doista vjerujemo.
Aljoša Pužar se na to nadovezao pitanjem vjeruje li u neku utopiju koja bi distopiju tržišta zamijenila nečim novim, na što je Adonis odgovorio kako je protiv bilo kojeg oblika nasilja, teoretskog ili praktičnog, pa stoga ne vjeruje da se prevrat može dogoditi nasilnim putem, svakako ne logikom „ako ga ne mogu uvjeriti riječima, najlakše je da ga ubijem.“
„Ne možemo ni opisati, a kamoli mijenjati svijet ako prvo sebe ne promijenimo. Revolucija počinje u nama“, kazao je Adonis, zaključivši: „Danas je naša tragedija to što nama u ime demokracije vladaju ljudi koji nisu demokrati, pa čak ni revolucionari više nisu revolucionari. U ovom svijetu koji je krivotvoren i potpuno protiv čovjeka, svatko od nas treba se pobuniti iz svoje najdublje unutrašnjosti.“
Tekst Daniela KNAPIĆ