Poezija je kao ljubav – Adonis na pulskom sajmu knjige

05.12.2016.

Sirijski pjes­nik Adonis, po mno­gi­ma naj­ve­ći arap­ski pjes­nik 20. sto­lje­ća i jedan od naj­ve­ćih živu­ćih pjes­ni­ka, proš­li čet­vr­tak otvo­rio je ovo­go­diš­nji 22.Sa(n)jam knji­ge u Istri, a s nje­go­vom poezi­jom i nesva­ki­daš­njom biogra­fi­jom posje­ti­te­lji saj­ma ima­li su se pri­li­ku bolje upoz­na­ti i u petak, u sklo­pu pro­gra­ma Istočno pita­nje (u sti­ho­vi­ma), te u nedje­lju na Doručku s autorom.

adonis1Pravim ime­nom Ali Ahmad Said Esber, Adonis (ili arap­ski Adunis) odlu­čio se za taj svoj pjes­nič­ki pse­udo­nim već u svo­joj 17. godi­ni. Rođen je 1930. u malom sirij­skom selu i do 14. godi­ne nije poha­đao ško­lu, već je učio samo Kuran u ško­li lokal­ne dža­mi­je. Zahvaljujući ocu, koji ga je kod kuće podu­ča­vao kla­sič­noj arap­skoj poezi­ji, mno­ge je pje­sme naučio napa­met, a i sam je vrlo rano počeo pisa­ti poezi­ju. Dajući mu da, pored pjes­ni­ka, čita i sta­re arap­ske tek­s­to­ve islam­skog mis­ti­ciz­ma, sufiz­ma, otac je kod nje­ga poti­cao samos­tal­no pro­miš­lja­nje i odgo­vor­no odlu­či­va­nje. Od Sufizma je, kaže, naučio dvi­je stva­ri: da su dru­gi sas­tav­ni dio nas samih i da se iden­ti­tet ne nas­lje­đu­je reli­gi­jom u kojoj si rođen nego se on gra­di kroz stva­ra­laš­tvo. Citirajući Heideggerovu: „Čovjek se rađa i već je na putu pre­ma smr­ti“ objas­nio je kako se Sufizam s tak­vim sta­vom ne sla­že: „Naprotiv, sufi­zam kaže: “Čovjek se rađa i ide pre­ma dru­go­me. Smrt je sas­tav­ni dio živo­ta, a pri­ja­telj je jedan dru­gi ja, jer ne pos­to­jim ako se ne ogle­dam u onom dru­gom, raz­li­či­tom od sebe.“ Iz te potre­be za spoz­na­va­nje sebe kroz dru­ge izras­la je i nje­go­va potre­ba za pisa­njem poezi­je, kao i za dalj­njim školovanjem.

Kad je imao 14 godi­na selo je posje­tio tadaš­nji sirij­ski Predsjednik i mali Ali se (una­toč oče­vu pro­tiv­lje­nju) izbo­rio da mu pro­či­ta neko­li­ko svo­jih pje­sa­ma. Bio je to jedan od ključ­nih mome­na­ta u nje­go­vom živo­tu, jer je odu­šev­lje­ni poli­ti­čar dje­ča­ka upi­tao ima li neku želju koju bi mu mogao ispu­ni­ti i mali je pjes­nik odgo­vo­rio: „Želim ići u ško­lu“. Predsjednik mu je želju ispu­nio i nje­go­vo je ško­lo­va­nje bilo vrlo uspješ­no – obja­viv­ši usput i prvu zbir­ku pje­sa­ma s 20 godi­na, 1964. je diplo­mi­rao filo­zo­fi­ju, a 1973. obra­nio dok­to­rat iz Arapske literature.

adonis5Danas iza sebe ima 30 pjes­nič­kih i 29 ese­jis­tič­kih zbir­ki na arap­skom, od kojih je veli­ki broj pre­ve­den na fran­cu­ski i 17 dru­gih jezi­ka. Urednik je anto­lo­gi­ja, teore­ti­čar poezi­je i pre­vo­di­telj s arap­skog na fran­cu­ski jezik. Mada se već dugi niz godi­na spo­mi­nje kao jedan od naj­vje­ro­jat­ni­jih budu­ćih nobe­lo­va­ca za lite­ra­tu­ru, Nobel ga još zaobi­la­zi (ovo­go­diš­nju dodje­lu te nagra­de Bob Dylanu nije želio komen­ti­ra­ti), ali je zato dobit­nik 43 nagra­de i počas­ti uklju­ču­ju­ći i pres­tiž­nu nagra­du Goethe ins­ti­tu­ta (2011.), kao prvi arap­ski pisac koji je osvo­jio tu zna­čaj­nu nagra­du. Njegova lju­bav pre­ma poezi­ji i dje­čač­ka odvaž­nost sud­bi­nu su mu ure­di­li tako da je danas, naža­lost, među sret­ni­jim sirij­ci­ma – umjes­to među ruše­vi­na­ma ili na nekoj pos­ta­ji izbje­glič­kog puta, on od 1986. živi mir­nim obi­telj­skim živo­tom u Parizu i na Sveučilištu Sorbonne pre­da­je arap­ski jezik.

adonis3Bilo je poseb­no lije­po čuti ga kako čita svo­je pje­sme na izvor­ni­ku (pri­je no što bi ih, pre­ve­de­ne, pro­či­tao glu­mac Livio Badurina), i naga­đa­ti o čemu govo­re. Prevoditeljica Tatjana Paić-Vukić, koja ga je na saj­mu pred­stav­lja­la (zajed­no s Tonkom Maroevićem i Aljošom Pužarom) i pre­vo­di­la nje­go­ve rije­či, zas­luž­na je i za prvu Adonisovu knji­gu pre­ve­de­nu na hrvat­ski – zbir­ku poezi­je „Zrcalo sna“ u nje­nom pri­je­vo­du nedav­no objav­lje­noj u nak­la­di Sandorf. Rekla je da se poseb­no tru­di­la kako se kroz njen pri­je­vod ne bi ste­kao dojam da je Adonis arha­ičan pjes­nik, jer on to nipo­što nije, te da je nas­to­ja­la pri­je­vo­de uči­ni­ti što bli­ži­ma ori­gi­na­lu, ali je to nemo­gu­će, kako kaže i sta­ra uzre­či­ca „tra­du­to­re tra­dit­to­re“. Adonis ju je utje­šio tvrd­njom kako vje­ru­je da buduć­nost našeg svi­je­ta ovi­si o pre­vo­di­te­lji­ma, jer – neo­vis­no što ne mogu dos­lov­no pre­ni­je­ti sva­ku sli­ku, uspi­ju li zadr­ža­ti bar dio piš­če­va duha to je već dovoljno.

Upitan vje­ru­je li još u poezi­ju ili ga ona pone­kad izda­je, odgo­vo­rio je: „Sretan sam da me poezi­ja izda­je, jer pjes­ni­ci ne mogu zagra­bi­ti svi­jet na jedan kona­čan način. Međutim, to izdaj­stvo poezi­je oslo­ba­đa me i nadah­nju­je za tri stva­ri: da bolje osje­ćam tko sam ja u svi­je­tu, tko je onaj dru­gi i da bolje osje­ćam svi­jet. To me usre­ću­je, jer mi tako poezi­ja poma­že da bolje razu­mi­jem svi­jet. Poezija je kao lju­bav, po meni te dvi­je stva­ri daju zna­če­nje životu.“

Na naj­ve­će odo­bra­va­nje i plje­sak publi­ke naiš­la je Adonisova izja­va kako su naj­ve­ći nepri­ja­te­lji poezi­je reli­gi­je i ide­olo­gi­je, jer daju odgo­vo­re, dok poezi­ja nas­to­ji oču­va­ti začu­đe­nost nad bes­kraj­nom čaro­li­jom riječi.

adonis6Na nedjelj­nom Doručku s auto­rom dotak­nuo se još nekih ključ­nih pita­nja današ­nji­ce. Pričao je npr. o sve­uči­li­štu Sorbonne koje mu je kad se 60-ih godi­na dose­lio u Pariz iza­zi­va­lo stra­ho­po­što­va­nje zbog svo­je sla­ve i veli­či­ne, a danas je to jed­no sasvim obič­no mjes­to. „Sveučilišta su pro­pa­la“, tvr­di Adonis, „sada ima mjes­ta samo za sus­tav koji se ponav­lja, vra­ća uvi­jek isto, krut je i od nje­ga nema­mo ništa.“

Općenito, Adonis sma­tra da je svi­jet u fazi veli­kog pada na svim razi­na­ma i cije­li se svi­jet pre­tva­ra u jed­nu veli­ku trž­ni­cu, što bi nas sve tre­ba­lo potak­nu­ti da raz­mis­li­mo i, pri­je sve­ga, izda­mo biro­kra­ta u sebi kako bismo bili vjer­ni ono­me u što dois­ta vjerujemo.

Aljoša Pužar se na to nado­ve­zao pita­njem vje­ru­je li u neku uto­pi­ju koja bi dis­to­pi­ju trži­šta zami­je­ni­la nečim novim, na što je Adonis odgo­vo­rio kako je pro­tiv bilo kojeg obli­ka nasi­lja, teoret­skog ili prak­tič­nog, pa sto­ga ne vje­ru­je da se pre­vrat može dogo­di­ti nasil­nim putem, sva­ka­ko ne logi­kom „ako ga ne mogu uvje­ri­ti rije­či­ma, naj­lak­še je da ga ubijem.“

„Ne može­mo ni opi­sa­ti, a kamo­li mije­nja­ti svi­jet ako prvo sebe ne pro­mi­je­ni­mo. Revolucija poči­nje u nama“, kazao je Adonis, zaklju­čiv­ši: „Danas je naša tra­ge­di­ja to što nama u ime demo­kra­ci­je vla­da­ju lju­di koji nisu demo­kra­ti, pa čak ni revo­lu­ci­ona­ri više nisu revo­lu­ci­ona­ri. U ovom svi­je­tu koji je kri­vo­tvo­ren i pot­pu­no pro­tiv čovje­ka, svat­ko od nas tre­ba se pobu­ni­ti iz svo­je naj­dub­lje unutrašnjosti.“

Tekst Daniela KNAPIĆ

Foto