Nikola Racan: „U skateboardingu nema novaca, ali nas obogaćuje nekim drugim, nematerijalnim vrijednostima“
Nikola Racan, mladi fažanski skater i glavni organizator Vladimir Film Festivala – festivala nezavisnog skate filma, ni u snu nije mogao zamisliti da će jednoga dana u svome gradu ugostiti više od 200 skatera i ljubitelja skate kulture iz cijelog svijeta. Na posljednjem je izdanju tog jedinstvenog festivala tako imao priliku pred širokom internacionalnom publikom premijerno prikazati svoj prvi skate film „Solsticij“. S Nikolom smo razgovarali o filmu, skateboardingu i o tome zašto ljudi iz cijelog svijeta putuju u Fažanu da bi bili dio tog festivala.
Nedavno si imao premijeru svog skate filma „Solsticij“ u Bourdeauxu u Francuskoj. Gdje su do sada održane premijere filma i kakvi su tvoji doživljaji sa premijera?
Premijere filma traju od rujna i do sada ih je bilo zaista puno. Nekoliko dana prije Bourdeauxa bila je održana jedna premijera u Bloisu, malom francuskom gradu smještenom između Pariza i Bourdeauxa. Obje je premijere organizirao Aymeric Nocus, moj prijatelj, skater koji ima svoj dio u filmu i prvi stranac koji je posjetio Vladimir Film Festival. Osim u spomenutim gradovima, nedavno je održana premijera u Londonu, koja je bila ključna premijera prije izlaska „Solsticija“ na DVD‑u. Prije toga film je premijerno prikazan u San Franciscu, zatim u više gradova u Sloveniji i naravno Hrvatskoj. Najavljene su još premijere u Berlinu, Beogradu i San Joséu, glavnom gradu Kostarike. Možda sam neku premijeru izostavio, kao što sam već rekao, bilo ih je puno. Moje osobne doživljaje tih premijera nije baš lako objasniti; na filmu sam radio otprilike šest godina i sve sam u tom projektu radio sam, od snimanja do crteža, izbora glazbene pozadine i kompletne montaže. Nisam imao asistenta ili savjetnika i zato je to projekt koji je za mene osobno jako važan. To je moje umjetničko djelo, a s druge strane ono nije samo moje, ono pripada i svim skaterima koji su sudjelovali u filmu i postali dio tog projekta. Upravo iz tog razloga svaka pojedinačna premijera ima smisao, svaka nosi svoje zadovoljstvo i određenu težinu. U filmu sam spojio preko 70 skatera iz cijele Europe i šire, pa je tako svaki grad u kojem je film prikazan imao barem jednu osobu, jednog predstavnika koji je odvozio svoj dio u filmu. To su sve ljudi koji čine film, to su njihovi gradovi i svaka premijera predstavlja i promovira zajedništvo. Mogu reći da su sve premijere do sada bile vrlo posjećene, ali to je sve što trenutno mogu komentirati. Tko god je posvetio duži niz godina nekom projektu shvatiti će: sa svakom je novom premijerom malo lakše, no ja sam još uvijek previše unesen u čitav film da bi mogao mirno sagledati i prokomentirati premijere iz nekog drugog gledišta. Sve u svemu jako sam ponosan i sretan što sam ga uopće uspio ostvariti.
Kao što si prije spomenuo, prošli je mjesec izašao DVD filma. U uvodnom tekstu pišeš da si filmom uspio iskomunicirati ideju koja sada postoji u zajedničkom prostoru. Koja je to ideja? Koji je koncept filma?
Kada sam krenuo snimati film zapravo nisam imao nikakvu izvornu ideju ili koncept, znao sam samo da želim snimiti skate film i da želim, odnosno moram uspostaviti bilo kakvu vezu sa skaterima izvan svojeg grada i države. To je bilo polazište odnosno moja početna vizija za koju nisam imao određeni plan. Sve što se kasnije desilo, sva poznanstva koja su se tijekom snimanja stvorila, dogodila su se potpuno prirodno. Radio sam po osjećaju, bez unaprijed pripremljenog scenarija ili predefiniranog plana rada. Broj aktera u filmu rastao je spontano, a njime i broj lokacija na kojima sam snimao. Skateboarding je komunikacija, oblik izražavanja, i svaki je skater svojom izvedbom, svojim individualnim stilom skateanja ispričao svoju osobnu priču, pokazao svoj karakter te istovremeno izgradio priču filma. Ovim su se filmom svakako uspjele razbiti neke granice između domaće i europske skateboarding scene, koje su i dalje gotovo neusporedive, no time što sam uspio povezati hrvatske skatere s ostatkom skate scene iskomunicirao sam da smo svi ujednačeni. Skate nas povezuje, a mislim da ta veza može pomoći razvoju skateboarding kulture u Hrvatskoj.
Glazba u „Solsticiju“ je prilično atipična s obzirom na većinu skate filmova i videa. Možeš li reći nešto o izboru glazbe za film?
Glazbenu pozadinu nisam birao nekoliko mjeseci već sam na tome radio nekoliko godina, paralelno sa snimanjem. Zvuk i glazba su mi osobno jako bitni, a predstavljaju i važan segment svakog skate filma. Mislim da svaki autor skate filma može montažom i izborom glazbe pokazati svoju osobnost, pa tako glazba u Solsticiju pruža jasan uvid u moj karakter, ali također govori i o karakteru svakog skatera u filmu. Cilj mi je bio pronaći podobnu glazbu za svakog aktera i njegovu osobnost, što je prilično teško samo po sebi, a ja sam si to dodatno otežao jer sam se odlučio za malo drugačiji glazbeni stil. Puno sam pažnje posvetio tom glazbenom djelu u filmu, međutim, ja taj glazbeni stil nisam odsvirao ni kreirao, samo sam ga prenio i njime dao osobnost i smisao određenim stvarima u filmu. Spomenuo bih ovdje Damira Šestana, koji mi je dao čak trinaest autorskih pjesama za film, od kojih sam na kraju iskoristio dvije.
Postoje li neki redatelji i snimatelji koji su stilski utjecali na „Solsticij“?
Da, naravno da postoje. Premda su skateboarding i filmografija u skateboardingu relativno mlade grane postoji velik broj ljudi koji su me inspirirali. Od ličnosti poput Spike Jonzea, poznatog redatelja koji je režirao skate videa kao što su „Video days“ ili „Mouse“, koji su prepoznati kao neki od najboljih skate videa ikada napravljenih, do možda manje poznatih, ali vrlo talentiranih snimatelja i skatera. Mogao bih spomenuti Yoana Taillandiera, dečka iz Bourdeauxa koji ima dio u mom filmu i koji je 2010. godine snimio jedan od najutjecajnijih skate filmova prošlog desetljeća i koji je zasigurno utjecao na mene i moju odluku da ostvarim svoju želju i snimim film. Također i Josh Stewart koji je radio kultne „Static“ serije je zasigurno imao utjecaja na moj stilski izričaj. Ja sam iz njihovih filmova učio, ali nisam kopirao ničiji stil. No sada mogu definitivno reći da ih još i više cijenim jer sada znam iz osobnog iskustva koliki je to pothvat i odricanje. Kao što mi je jednom prilikom rekao Jacob Harris iz Londona: „Kada radiš skate video život ti je na čekanju“, i to je zaista tako.
Kraj filma je dosta poseban i poetičan; cijelo to tvoje putovanje završava u Fažani, gdje je i započelo. Što te privuklo kod skateanja i kako je sve to krenulo u Fažani?
Ja sam počeo skateati 1999. godine. U kasnim devedesetima je velik broj ljudi počeo skateati u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Puli. Kod nas je u društvu u Fažani sve krenulo od igrice „Tony Hawk“ koju smo neprestano igrali na Playstationu i koja je u svima nama pobudila velik interes prema skateboardingu. Ja sam kao i svi moji prijatelji počeo skateati radi zabave i od tuda zapravo kreće cijela moja priča sa skateboardingom koja se s vremenom pretvorila u životnu filozofiju i oblikovala je mene i sve što jesam i što želim stvoriti u Fažani. Skateboarding volim i uvjeren sam da ću skateati zauvijek, to nije hobi ili nešto čime se bavim u slobodno vrijeme, to je umijeće življenja. Fažana je također dio mene, ponosan sam što sam iz Fažane i to me djelomično definira, a s tim outrom filma sam napravio neku ljubavnu i iskrenu posvetu Fažani.
Koje su temeljne vrijednosti skateboarding kulture? Što si naučio ti iz tog načina života?
Skateboarding ruši ili nadilazi granice nametnute u fizičkom prostoru, ali i razne društveno nametnute granice, stvarajući tako skupni, jedinstveni prostor za interakciju. Kod skateanja neke nametnute diferencijacije nestaju i elementi koji bi trebali izražavati određene razlike gube značaj. Skateanje povezuje na razne načine, samo kretanje kroz prostor povezuje grad, ulice i kvartove koji inače odvajaju ljude po njihovom ekonomskom i društvenom statusu. Jednostavno rečeno, možeš skateati bilo gdje i sa bilo kim; pored tebe se mogu naći klinac od devet godina, a odmah do njega skater koji vozi već trideset godina. U skateboardingu je najbitnija zabava, drugih pravila nema. Zato skateboarding nudi širok prostor za razvoj, ali i samoizražavanje. Svaki skater sam bira kako će se kretati, kojim će tempom razvijati svoje vještine i u kojem stilu, sam određuje i pomiče vlastite granice. Skateboarding nas uči disciplini, ali i razvija individualnost i kreativnost, potiče na razmišljanje i na drugačiji pogled na svijet oko nas. Još nešto što sam naučio i što mi je jako bitno je to da kada si skater, gdje god da ideš ti si doma. Skateri se prepoznaju, povezuju, podržavaju i pomažu si. Na svim svojim putovanjima izvan Hrvatske imao sam nekoga tko me ugostio i omogućio mi da osjetim dušu grada, da ga doživim kao lokalac. Među skaterima uvijek postoji dubok osjećaj pripadnosti.
Skateboarding kultura kao što si rekao zalaže se za povezanost, nadilazi društveno nametnute granice. Vladimir Film Festival je dobar primjer takve ideologije. Možeš li malo prokomentirati Vladimir Film Festival, odnosno razvoj i porast festivala kroz šest godina koliko postoji?
Vladimir Film Festival se toliko razvio da je sada već prerastao naš skateboard klub August Šenoa. Na početku je sve krenulo spontano, ideja je bila okupiti društvo i organizirati filmsku večer u skate parku za nas i naše zadovoljstvo. Uz pomoć prijatelja Marka Zubaka koji je nekoliko godina proveo u Barceloni povezali smo se s nekim ljudima te dobili tri filma iz Švedske, Amerike i Francuske i tako smo 2011. godine pustili prvi film na platnu u skate parku u Fažani. Danas možemo reći da imamo jedinstveni festival takvog tipa na području Europe, jer je to nezavisni festival koji se bavi promocijom skateboarding kulture i nezavisnog skate filma. Ne znam zašto takvih festivala nema više, ali mislim da je naša prednost to što smo svi dugogodišnji prijatelji i svi dijelimo istu strast prema skateboarding kulturi. Ljudi prepoznaju iskrenost i energiju koja stoji iza našeg rada, zato nas podržavaju i dolaze sa svih strana svijeta. Prošle smo godine prikazivali film iz Japana, a došli su autori i gosti iz Australije, Amerike, Engleske, Rusije, Francuske, Slovenije, Švedske, i Švicarske. Vladimir Film Festival funkcionira kao jedna velika obitelj, naši ciljevi nemaju veze sa zaradom i moram reći kako mi od festivala nemamo apsolutno nikakav financijski dobitak, već svake godine sve veći trošak. Ipak, jako me veseli što je to rastući festival i drago mi je što smo uspjeli napraviti nešto o čemu do prije nekoliko godina nismo mogli ni sanjati. Osobno sam jako ponosan zbog toga te planiram to i dalje raditi.
Na Vladimir Film Festivalu su se prikazivali filmovi iz cijelog svijeta. Kakva je domaća skateboarding filmska produkcija i kako ju vidiš u budućnosti?
U Hrvatskoj je skateboarding filmska produkcija slaba jer smo mala država sa vrlo malim brojem aktivnih skatera, pa zato ni snimatelja nema puno. Kvalitetan projekt kao što je snimanje skate filma iziskuje novac i vrijeme, ali i dovoljno razvijenu skateboarding scenu. Postoji mali broj ljudi u Hrvatskoj koji se time bave i oni to rade isključivo iz ljubavi, nitko od toga ne želi i zapravo ni ne može dobiti nikakvu zaradu. Mislim da će nažalost to tako biti i dalje, iako moram reći da se mi trudimo to promijeniti. Svake godine na Vladimir Film Festivalu prikazujemo najmanje dva uratka iz hrvatske produkcije i mislim da je naš festival odlična platforma koja domaćoj sceni pruža priliku da se predstavi ostatku Europe i svijeta, te tako stvori ključna poznanstva. Ove smo godine primjerice imali čast ugostiti Colina Reada iz New Yorka, koji je jedan od najpoznatijih autora skate nezavisnog filma i zato smatram da je Vladimir Film Festival jedinstvena prilika, ali i odlična motivacija mladim skaterima i kreativcima da počnu stvarati i na taj način razvijati našu domaću skate filmsku scenu.
Rekao si da je skateboarding scena u Hrvatskoj vrlo mala. Zašto je to tako? Kakva je percepcija skateboardinga u Hrvatskoj?
Prvenstveno mislim da bi ljudi kod nas trebali uvidjeti da je skateboarding jedna zdrava i kreativna grana izražavanja. Da, skateboarding scena je nažalost mala i skateboarding kultura je u Hrvatskoj potlačena, a najveći problem je po mom mišljenju taj što nemamo starijih, odraslih ljudi koji aktivno skateaju i rade na promociji te kulture u svojim lokalnim zajednicama. U Hrvatskoj se puno ljudi bavilo skateanjem, no gotovo se nitko od starijih generacija nije zadržao i ostavio trag, zato kada govorimo o skate kulturi u Hrvatskoj govorimo o jednoj priči koja zapravo nema nikakve temelje. Mi sa našim skate klubom August Šenoa pokušavamo stvoriti neku čvrstu podlogu iz koje će se s vremenom skate kultura oblikovati i ustaliti prvenstveno kao interdisciplinaran prostor kreiranja i izražavanja, zato je veliki uspjeh za nas to što smo skate klub doveli u suradnju sa nekim lokalnim kulturnim institucijama. No nas koji promoviramo tu kulturu ima jako malo, svi smo još relativno mladi 
i zato mlađe generacije nažalost nemaju dovoljno stabilnu potporu i bazu iz koje bi mogli učiti i razvijati se. U Hrvatskoj trenutno ne postoji ni skate savez, skateri nisu otpočetka uključeni u projekte kao što su izgradnje skate parkova, koji zbog toga često ne zadovoljavaju potrebe skatera kojima su ti parkovi namijenjeni. Nadam se da će za dvadeset godina situacija biti bolja i da će se stvari početi razvijati, no to će se desiti samo ako veći broj nas ostane u tome i nastavi promovirati skate kulturu. Tek kada i ako stvorimo stabilno temelje moći ćemo graditi i širiti scenu.
Koji su tvoji planovi za budućnost?
Volio bi i dajem sve od sebe da se ostvari projekt Skate park Mediteran u Fažani. To mi je životna želja i bio bi najsretniji čovjek na svijetu kada bi to uspjelo. Tada bi se uistinu postavili temelji o kojima sam maloprije govorio i tada bi scena mogla samo napredovati, ne bi bilo povratka. Zaista želim ostati ovdje gdje jesam u Fažani i ostvariti potencijal kojeg vidim ovdje jer vjerujem da postoji. Želja mi je napraviti nešto za sve svoje prijatelje, za sebe i za buduće generacije, a Skate park Mediteran bi bio upravo to. Osim toga imam želju nastaviti snimati skate filmove u budućnosti.
Razgovarala Mateja FILIPOVIĆ-SANDALJ
