Završio 11. Zlatni zub – festival komedije i smijeha u Poreču

13.03.2018.

Prva nagrada predstavi “Za umrijet od smijeha”

• Ovogodišnje, 11. izda­nje Festivala kome­di­je i smi­je­ha “Zlatni zub” u Poreču zavr­ši­lo je u subo­tu 10. ožuj­ka, dan pri­je nego što je pla­ni­ra­no iz zdrav­s­tve­nih raz­lo­ga, odnos­no boles­ti među čla­no­vi­ma glu­mač­ke eki­pe koja je tre­ba­la izves­ti pred­sta­vu “Djevojačka večer”. Pobjednikom je pro­gla­še­na pred­sta­va “Za umri­jet od smi­je­ha” u pro­duk­ci­ji Teatra Rugantino i kaza­li­šta Planet art. Režiju pobjed­nič­ke pred­sta­ve pot­pi­su­je Mario Kovač, a glu­me Gordana Gadžić i Marko Torjanac. Druga nagra­da, odnos­no Srebrni zub dodi­je­lje­na je Neshi Bridges za stand-up izved­bu nazva­nu “Život”.

Festivala kome­di­je i smi­je­ha “Zlatni zub” zapo­če­lo je u Poreču u čet­vr­tak 1. ožuj­ka kada je pri­je počet­ka natje­ca­telj­skog dije­la otvo­re­na izlož­ba selek­ci­je sati­rič­kih foto­mon­ta­ža nazva­na “Laža foto­mon­ta­ža” čiji su auto­ri Vladimir Bugarin i Goran Prodan, a pred­sta­va koja je iste veče­ri otvo­ri­la Festival i koja se natje­ca­la za glav­nu nagra­du nosi­la je ime “Samo jed­na žena”.

U Maloj gale­ri­ji Pučkog otvo­re­nog uči­li­šta izlož­bu foto­mon­ta­ža iz tjed­ne rubri­ke “La kost” istar­skog dnev­nog lis­ta “Glas Istre” otvo­ri­li su u ime gra­da Poreča zamje­ni­ca gra­do­na­čel­ni­ka Nadia Štifanić Dobrilović te Sebastian Vojvoda iz Pučkog otvo­re­nog uči­li­šta Poreč. U ime fes­ti­va­la je pri­sut­ne poz­dra­vio David Belas, a filo­zof, pisac i umjet­nik Drago Orlić pred­sta­vio je izlož­bu i dvo­ji­cu auto­ra koji su bili pri­sut­ni otvo­re­nju. Izloženo je ukup­no 29 panoa od kojih 19 u gale­ri­ji i 10 u foajeu kaza­li­šta. Svaki pano je dimen­zi­ja 80 sa 110 cen­ti­me­ta­ra i sadr­ži dese­tak sati­rič­nih, šalji­vih foto­mon­ta­ža selek­ti­ra­nih od svih objav­lje­nih u pos­ljed­njih deset godi­na. Njima su dvo­ji­ca novi­na­ra uve­se­lja­va­la čita­te­lje Glasa Istre sva­kog čet­vrt­ka, sati­rič­ki izvr­ga­va­ju­ći ruglu dnev­no poli­tič­ke teme i poli­ti­ča­re s poza­di­nom fil­mo­va, povi­jes­nih tema, ili dru­gim izvo­rom nadah­nu­ća. Na foto­mon­ta­ža­ma su se tako naš­le poz­na­te oso­be poli­tič­kog živo­ta Istre i Hrvatske, te nji­ho­vi odno­si i utje­caj na druš­tvo obič­nih lju­di. Na niša­nu auto­ra su sla­bos­ti kao što su čas­to­hlep­lje, glu­post, nepo­šte­nje, gramz­lji­vost i nes­po­sob­nost poli­ti­ča­ra svih poli­tič­kih stru­ja, na zado­volj­stvo čita­te­lja. Ljudi koji se bave poli­ti­kom su u pra­vi­lu zašti­će­ni sus­ta­vom, čak i kad nisu doras­li svo­me pos­lu, a obič­no poku­ša­va­ju gomi­la­ti moć i bogat­stvo, pa je sati­rič­no novi­nar­stvo jedan od rijet­kih obli­ka prav­de koju obič­ni lju­di mogu osjetiti.

U dru­gom dije­lu veče­ri glu­mi­ca Matija Prskalo izve­la je mono­dra­mu “Samo jed­na žena” čiji su auto­ri Dario Fo i Franca Rame u pro­duk­ci­ji Gala Teatra, a za čiji je pri­je­vod i reži­ju zas­lu­žan Đuro Roić. Originalan nas­lov tek­s­ta gla­si “Una don­na sola” odnos­no jed­na sama žena, a napi­san je 1977. godi­ne. Priča je to o intim­noj i his­te­rič­noj ispo­vi­jes­ti doma­ći­ce Marije jed­noj susje­di o muškar­ci­ma svo­jeg živo­ta. Ova ispo­vi­jest popri­ma oblik na gra­ni­ci suza i smi­je­ha, a žena koju utje­lov­lju­je poz­na­ta glu­mi­ca Matija Prskalo je u nepo­volj­nom odno­su s muškar­ci­ma, odnos­no muž ju šama­ra, dje­ver ju dira, susjed ju gle­da i dje­čak ju bol­no voli, do te mje­re da je zlos­tav­lja­na u naiz­gled sigur­nom okru­že­nju četi­ri zida vlas­ti­to­ga sta­na. Odnos s muškar­ci­ma koji­ma je glav­na mana nez­re­lost čak i kad su zlos­tav­lja­či, bude u toj ženi sar­kas­ti­čan osmi­jeh koji se gasi u plač, dok su pri­ča i situ­aci­ja upe­čat­lji­ve, uni­ver­zal­ne i neri­jet­ke žena­ma koje se nađu u tak­vim situ­aci­ja­ma samo zato što su žene. Matija Prskalo glu­mi­la je osim u kaza­liš­nim ulo­ga­ma u četr­na­est fil­mo­va i 21 tele­vi­zij­skoj pro­duk­ci­ji od 1990. godine.

Trećeg dana jeda­na­es­tog izda­nja fes­ti­va­la smi­je­ha i kome­di­je “Zlatni zub” četr­de­set­tro­go­diš­nji glu­mac Nikola Đuričko izveo je stand up show nazvan “Sve što ste hte­li da zna­te o Đoniju, a nis­te sme­li da ga pita­te…” čiji je sam i autor. Beogradski glu­mac, iznim­no popu­la­ran u regi­ji koji je od svo­je šes­te godi­ne sudje­lo­vao u 57 fil­mo­va i tele­vi­zij­skih seri­ja, tije­kom pred­sta­ve je s publi­kom podi­je­lio svo­ja život­na iskus­tva počev­ši od prvog raz­re­da osnov­ne, pre­ko sred­nje ško­le, do glu­mač­ke aka­de­mi­je i slu­že­nja voj­ske pre­tva­ra­ju­ći sva­ku aneg­do­tu u raz­log za smi­jeh te odgo­vo­riv­ši na pita­nja: Šta sam morao da pevam u prvom raz­re­du? Kako sam izgu­bio četr­de­set kli­na­ca? Zašto sam pao balet? Zašto sam nosio taji­ce? Kako sam dobio dva nagrad­na izla­ska u grad? Kako se pra­vil­no koris­ti kon­dom? Kako se koris­ti čuča­vac u voj­s­ci? Vrlo zaba­van i ugo­dan ton pred­sta­va popri­ma zbog poz­na­tih moti­va koji su bili zajed­nič­ki lju­di­ma širom biv­še drža­ve što je poseb­no nasmi­ja­lo sta­ri­je gle­da­te­lje pri­sje­tiv­ši ih na sli­ke iz mla­dos­ti. Autor pod­sje­ća da je tada bilo zabav­no i popu­lar­no biti ne pri­mje­ran uče­nik, a važan izvor komič­nos­ti ove stand-up izved­be je bio pojam nez­na­nja, koje­mu je u jed­nom tre­nut­ku showa čak i mate­ma­tič­ka for­mu­la osmiš­lje­na. Naknadno zna­nje čini pret­hod­no nez­na­nje smi­ješ­nim u što su se gle­da­te­lji uvje­ri­li u raz­nim pri­ka­za­nim situ­aci­ja­ma. Iz sve­ukup­nih ispri­ča­nih aneg­do­ta daju se dvi­je stva­ri išči­ta­ti: prva je da je iz rani­jih raz­dob­lja kada se glav­ni lik isti­cao nepos­luš­noš­ću i nepo­dop­šti­na­ma, saz­ri­je­va­njem pre­ras­tao u oso­bu koja pro­ma­tra tuđe ano­ma­li­je, a dru­ga je da su opi­sa­ni doga­đa­ji stvar­ni, te da je još u ono doba, dok tak­vi doga­đa­ji nisu bili nima­lo smi­ješ­ni, autor bio svjes­tan da su pred­stav­lja­li pogo­dan mate­ri­jal za neki budu­ći stand up show.

U sklo­pu 11. izda­nja Zlatnog zuba su izve­de­ne još pred­sta­ve “Ubojstvo u klu­bu Quasimodo”, te “Hrvatska Bajkovnica”.

Tekst Marko ŠORGO

Fotografije Lidija KUHAR i arhi­va POU Poreč