24. Sa(n)jam knjige u Istri: Javier Cercas
Predstavljanje knjige „Zakoni granice“
Roman „Zakoni granice“ Javiera Cercasa predstavljen je u subotu, 8. prosinca na 24. Sa(n)jam knjige u Puli. Cercas je poznat po tome da se u svojim djelima osvrće na društveno-političko stanje u Europi, no potrebno je pojasniti kakva je u njima relacija stvarnosti i fikcije s obzirom da je ipak cilj svake umjetnosti izbjeći suhoparno iznošenje činjenica koliko god one bile temeljni poticaj za stvaranje.
Profesor Tomislav Brlek s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu odlučio je krenuti s pojašnjenjem od autorova romana „Anatomija jedne pobune“ koji rekonstruira državni udar u Španjolskoj 80-ih. Cercas pokušava vjerno prikazati i analizirati taj ključni povijesni trenutak, no izvrnuti odnos epiloga i prologa ovo djelo čini književnim i udaljava ga od kronike. U „Zakonima granice“ je ponešto drugačiji pristup i čini se da mašta preuzima vodstvo, no ona je poput šarenog pakiranja koje prikriva proizvod – posve prizemljen sadržaj.
U romanu se upoznajemo s bandom delinkvenata čiju sudbinu pratimo i dvadesetak godina poslije. Osobine glavnoga lika bazirane su na karakteru određenog španjolskog kriminalca o kojemu se svojevremeno mnogo govorilo. Drugi lik je pak inspiriran samim piscem, živi na marginama grada kao i on u toj dobi, polazi istu školu, također je imigrant itd. Njegov životni put je onaj kojim je Cercas teoretski mogao ići da nije bio poslušan i plašljiv. Dakle, fikcija se može temeljiti na neostvarenim alternativnim pravcima kojima je netko mogao kročiti pod drugim okolnostima.
Zanimljivo je da je Cercas odlučio podrobnije zaći u promišljanja o ovakvom procesu oblikovanja lika jer sve o čemu govori ima općenitije značenje, odnosno ne vrijedi samo za njegov roman pa je publika mogla na taj način razbiti neke predrasude ukoliko su postojale. Primjerice, mnogi misle da su neki likovi izravna preslika osobnosti autora ili pak da nemaju nikakve veze s njim jer se radi o superjunacima ili bićima iz bajke. No čak je i potonje lakše formirati ako se djelomično oslonimo na sebe i svoju okolinu.
Cercas je također generalno govorio o načinu na koji čitatelj sudjeluje u oživljavanju romana svojim tumačenjem ideja, likova, fabule i ostalih sastavnica djela. Roman, naime, ne postoji bez čitatelja, a to nam je već znana tvrdnja. Međutim, način na koji autor poziva na sudjelovanje je specifičan.
Čitav je tekst serija razgovora – svojevrsna istraga u koju pripovjedač minimalno intervenira. Autor na koncu ne nudi jednoznačan rezultat tih ispitivanja, već zahtijeva mentalni angažman recipijenta pa stoga svoje romane smatra laganima za čitanje, a teškima za razumijevanje.
Tada automatski dolazi asocijacija na Cervantesova Don Quijotea, djelo u kojem čitatelji mogu uživati zabavljajući se avanturama. No nakon zatvaranja knjige ostaju brojni tuneli otvoreni za provlačenje kroz tamu u kojoj se nalaze značenja. Cervantes je ostvario žanr potpune slobode u kojoj je pravilo da nema pravila.
Ovakvi romani u kojima na kraju ne pronalazimo ubojicu ili pljačkaša, po viziji anti-krimići i antidetektivski, čine um aktivnim na prostoru raspleta, a samim time i produktivnim prilikom vraćanja na elemente djela u cjelini.
Valja još spomenuti da „Zakoni granice“ referiraju strukturom na „Grad i pse“ Maria Vargasa Llose, a naslovima poglavlja na „Rayuelu“ Julija Cortazara, a bilo kakav oblik intertekstualnosti karakterističan je za postmodernizam, pa stoga i kad se javlja s ciljem homagea, privlači pozornost. Time završavamo raspravu o aktualnom književnom uratku.
Pri kraju razgovora sudionici su se malo zaustavili i na drugom romanu „Prevarant“ te pokušavali utvrditi zašto ljudi vole laži koje im serviraju političari – je li zato što ne mogu prihvatiti istinu koja je siva, a time presložena i nedovoljno vedra ili pak vole da su im nadređeni neodgovorni kako bi i sami imali ispriku za neodgovornost. Tema laži veoma je aktualna kao i sve o čemu voli govoriti Cercas u svojim romanima. Očito je ta sposobnost da uhvati važne trenutke u povijesti i pretvori ih u fikciju uz sam talent za pisanje bitan segment koji vodi tome da ga se proglasi klasikom. Zbog svega toga jasno je da su ga sugovornici, već spomenuti Tomislav Brlek te voditelj razgovora Vlaho Bogišić, svrstali u istu kvalitativnu kategoriju s piscima kao što su Gabriel Garcia Marquez ili Roberto Bolaño. Zaključujemo da Cercas neće biti lako zaboravljen kao oni koji na kompliciran način iznose jednostavne ideje ili zabavljaju čitatelje s isključivim ciljem nuđenja bijega od stvarnosti.
Tekst Maja GREGOROVIĆ
Fotografije Vladimir BUTKOVIĆ
