24. Sa(n(jam knjige u Istri: Sinan Gudžević
Predstavljanje knjige „Maksimir i Mirogoj“
U sklopu sajamskog programa Razgovori iza zavjese, u utorak 4. prosinca u Crvenom salonu, pred brojnom publikom, razgovaralo se o knjizi Sinana Gudževića „Maksimir i Mirogoj“. Dvotomno djelo izašlo u izdanju Frakture, uz autora su predstavili Boris Dežulović i moderator Aljoša Pužar koji nije krio ogromno zadovoljstvo zbog izlaska ove knjige. Na samom početku predstavio je Gudževića kao najboljeg stilista među Južnim Slavenima, naglasio je također da mu je teško govoriti o autoru poput njega bez bojazni da se zaplete u narativ.
Orijentalizam i erudicija, mješavina Sandžaka i klasične filologije, to su uglavnom odrednice pomoću kojih se, smatra Pužar, iz nedovoljno široke malograđanske perspektive, ponekad neoprezno nastoji definirati Sinana Gudževića, no takva ograničena percepcija previđa sve druge dimenzije promišljanja i djelovanja ovog osebujnog pisca, prevodioca i kolumnista. Ne treba smetnuti s uma, naglasio je Pužar, da Sinan Gudžević, osim što piše također i prevodi i to poeziju i prozu s latinskog i starogrčkog te njemačkog i portugalskog jezika. Bitno je imati u vidu te činjenice kad se o njemu govori. Na to je sam Gudžević primjetio kako mu se čini ograničavajuće bilo kakvo cijepanje njegova identiteta, a na Pužarevo dodatno pitanje vidi li sebe kao paradoksalnu pojavu južnoslavenske kulture, rekao je kako nema osjećaj niti vlastite misije prevođenja niti čuvanja ovaca, aludirajući pritom na svoje djetinjstvo provedeno u mjestu Grabu na planini Goliji. Dodao je u šali, kako ga mnogi smatraju gorštakom, iako je veći dio života živio u velikim gradovima.
U vezi knjige rekao je da se radi o diptihu, izdanom u nakladi eminentne i po svemu izvanredne Frakture. Zapisi u oba toma nastali su za druge medije, a na njihovom izlasku u ovom obliku želi zahvaliti Seidu Serdareviću, ali i slovoslagarskim, korektorskim i svim drugim službama njegove izdavačke kuće, posebno Alemu Ćurinu za izgled korica. Pet godina pisao je kolumne, Serdarević mu je predložio da ih objavi u knjizi, pristao je, doduše ne bez skepse, a sada mu se neke i dopadaju, pojasnio je, uz sebi svojstvenu, šarmantnu autoironiju, što je publika popratila smijehom i pljeskom.
Gudževićev osebujni humor doprinio je ugodnoj i vedroj atomosferi promocije, povremeno protkanoj neizbježnom sjetom, osobito prilikom prisjećanja na Predraga Lucića i još neke autore sajma koji su bili rado viđeni gosti, a kojih nažalost više nema među nama. Na to se u razgovor uključio i Boris Dežulović spomenuvši demone Jučer i Sutra, neminovne u razgovorima o životu i smrti. Duhovito je primjetio kako se u nas najbolje može uspjeti u poslovima kojima se malo tko bavi, kao što je npr. izdavaštvo stripova i klasična filologija. Genijalno je, ushićeno je objašnjavao Dežulović na zadovoljstvo publike, u tjedniku koji se prodaje u trafikama objavljivati Lukijanove epigrame i postići pritom da to djeluje svježe, originalno i zabavno. Kolumna u klasičnom heksametru i to u novinama nacionalne manjine, nešto je što samo Sinanu Gudževiću može poći za rukom.
Kolumna se, a po njoj je knjiga i naslovljena, zove Maksimir i Mirogoj. Maksimir nas podsjeća na igru i život, a Mirogoj na kraj, na smrt, no ni to nas ne bi smjelo zavarati jer malo tko u svoje životno djelo, pišući o smrti uspjeva unijeti toliko životne radosti kao Sinan Gudžević. Nakon te konstatacije Dežulović je pročitao ulomak iz knjige, uslijedio je zaključak da života poslije smrti ima, no postavlja se pitanje ima li života prije smrti. Pitanje je, dakako, retoričko i onom tko nije čitao knjigu zvuči paradoksalno, no činjenica je da Sinan Gudžević, taj neumorni šetač po grobljima oživljava mrtve jezike i mrtve ljude, bilježi na epitafima godinu rođenja i smrti, a raspisuje onu crticu između u koju stanu svi ljudski životi.
Od tih crtica ispisuje Sinan Gudžević knjigu poznatih i nepoznatih imena pokraj kojih svakodnevno prolazimo ravnodušno, nesvjesni da i naš put vodi prema smrti. Na Dežulovićevu poetičnu opservaciju Gudžević je odvratio kako smatra da život nije ništa drugo nego pravljenje uspomena. Više se ne uspije učiniti. Radi to da sam sebi objasni ono nejasno i nedokučivo i da to došapne nekom. Gudževićeve kolumne, osim izbora zanimljivih tema, odlikuje i autorova velika pedantnost u istraživanju podataka i gotovo opsesivna potreba da utvrdi njihovu točnost. Svaki njegov tekst mali je znanstveni rad, tvrdi Dežulović, iza kojeg stoje sati telefonskih razgovora, mailovi od Buenos Airesa do Ulan Batora, a nerijetko i putovanje na lice mjesta. Gudžević ne vjeruje Googleu, radije će zvati vremešnu udovicu nekog davno preminulog pisca disidenta, domara u Omsku, čuvara groblja kako bi utvrdio broj parcele na kojoj je grobno mjesto osobe o kojoj piše.
Na te Dežulovićeve riječi Gudžević se prisjetio svog eseja o mitskoj utakmici koja se 1966. odigrala između nogometnog kluba Partizan protiv Real Madrida, a na pitanje Borisa Dežulovića, strastvenog Hajdukovca, što ga je navelo da samo radi kolumne putuje, traži i razgovorom muči sada već vremešnog suca utakmice, lakonski je odgovorio: „Navijam za Partizan!“ Odgovor je izazvao salve smijeha, publike i moderatora Aljoše Pužara koji je već na početku razgovora izjavio kako ga sport uopće ne zanima.
Prisjetio se i prvog tranzistora preko kojeg je slušao prijenose nogometnih utakmica, a za čiju kupnju su otac i stric morali prodati dvije ovce. Dolazak tranzistora u njihov kraj bila je i prva modernizacija, prvi udar na jezični sustav. U jezik su se umjesto tradicionalnih uvukle riječi standardnog jezika. Bio je to i trenutak njegovog prvog čuđenja nad jezikom. Za kraj nam je Sinan Gudžević iz knjige pročitao duhovitu kolumnu „Informacije Crne Gore“ te se prisjetio velikih pisaca Dobriše Cesarića, Izeta Sarajlića i neprežaljenoga Predraga Lucića.
Tekst Dušanka BABIĆ
Fotografije Arhiva 24. Sa(n)jam knjige u Istri
