24. Sa(n)jam knjige u Istri: Wole Soyinka
Predstavljanje knjige „Vrijeme rasapa“
• U sklopu sajamskog programa posvećenog slobodi, koja je ujedno i glavna tema ovogodišnjeg sajma Sa(n)jam knjige u Istri, svoju knjigu „Vrijeme rasapa“ predstavio je nigerijski književnik Wole Soyinka. Roman „Vrijeme rasapa“dio je kanona afričke književnosti, iako objavljen još davne1974., teme kojima se bavi aktualne su i danas i to ne samo u Africi, već po mnogo čemu i u čitavom svijetu. Autor je knjigu napisao nekoliko godina poslije bijega iz domovine, gdje je gotovo dvije godine proveo u zatvoru na koji ga je vojni režim osudio zbog protivljenja građanskom ratu s nigerijskom pokrajinom Biafrom. Nakon zatvora Soyinka odlazi u egzil. Sve do ponovne uspostave nešto stabilnijeg civilnog režima 1998. u Nigeriji mu nije bilo moguće slobodno javno djelovanje, a većina njegovih djela bila je zabranjivana. U svojim romanima i dramama Soyinka je često povezivao mitologiju vlastitog naroda Yoruba s raznovrsnim temama, od starogrčke mitologije do suvremene svjetske politike i kolonijalizma. U ovom romanu riječ je o utopijskom društvu koje se raspada pod naletom korporacija, marketinških agencija i ljudske pohlepe.
O romanu, ali i o problemima Afrike, Europe i svijeta te o ulozi i smislu umjetničkog stvaranja i o vlastitoj borbi za slobodu stvaralaštva i pravednije društvo, pisac je razgovarao s moderatorom Andreom Matoševićem i Ivanom Sršenom, nakladnikom izdavačke kuće Sandorf u čijem je izdanju knjiga izašla u studenom ove godine. Brojnoj publici koja se okupila u Crvenom salonu da posluša pisca, njegove riječi prevodila je prevoditeljica Jasna Ostojčić. Posebnom doživljaju doprinio je i Livio Badurina govoreći, nakon određenih tematskih cjelina, monologe iz Soyinkine drame „Lav i dragulj“.
Uvodno čitanje monologa bio je dobar šlagvort Andrei Matoševiću da upita Soyinku čiji su opus, možda i jače nego romani, obilježili upravo dramski tekstovi, iz kojeg razloga preferira baš kazalište. Pisac je na to odgovorio kako to možda progovara nerealizirani arhitekt u njemu. Dodao je kako je kazalište umjetnost u kojoj se mnogo toga, od scene do glumaca, može oblikovati i preoblikovati. Osim toga dolazi iz društva koje se oduvijek oslanjalo na kazalište bilo to ulično, religiozno, sakralno, masknbali, rituali, obredi, to je jednostavno, kazao je Soyinka, mitološka crta u njemu. Smatra i da kazališna umjetnost, izuzmemo li glazbu, najizravnije dopire do ljudi. Kazalište je neposredno i kao takvo izravnije vrši utjecaj što je bitno kod izražavanja političkih stavova, a i publika, kad je kazalište u pitanju, odmah pokaže kritičnost.
Nakon piščeva obrazloženja Matošević je upitao Ivana Sršena zašto se iz čitava Soyinkina opusa odlučio upravo za ovaj roman. Sršen je odgovorio kako ga je roman privukao kao nezaobilazno djelo velikog svjetskog književnika, ali da to nije prvi Soyinkin roman preveden u nas. Roman „Tumači“ bio je preveden 1980. kada je u nas bio veći fokus na afričku književnost. To vrijeme bilo je vrijeme procvata zapadnoafričke književnosti, osobito one na engleskom jeziku. Afirmirali su se brojni autori iz postkolonijalnih zemalja, Nigerije, Gane, ali i danas ima mnoštvo mladih afričkih pisaca, pravih književnih zvijezda, koji se prevode na sve svjetske jezike. Sršen je dodao kako je odabrao upravo ovaj roman jer je aktualan, bez straha se obraća problemima koji su na globalnoj razini još aktualniji nego onda. Utopijske vizije, korporacijsko oblikovanje mentaliteta potrošačkog društva, pojave su kojih smo svi svjesni, ali ne nalazimo načina da se s njima suočimo. Wole Soyinka suprotstavio je modernu sliku svijeta tradicionalnom nigerijskom društvu, iako se u samom romanu Nigerija nijednom izravno ne spominje. Scene iz krvavog rata u Biafri upotrijebio je kao scene mogućeg rasapa kapitalističkog društva. Crna je to slika razvoja čovječanstva na globalnoj razini, protkana fantastičnim elementima i utopizmom.
Andrea Matošević zamolio je autora da publici objasni naslov romana. Naslov originala glasi „Season of Anomy“, u nas je preveden kao „Vrijeme rasapa“, no pojam anomy doslovce znači otuđenje i to u svom najgorem obliku. Pojam otuđenja kojeg su filozofi intenzivnije razmatrali još od Emilea Durkheima na ovamo, u Soyinkinom djelu doveden je do krajnjih konzekvenci. Soyinka je objasnio kako su godine u kojima je svoj roman pisao bile krajnje „anomične“. Roman je uobličen neposredno poslije građanskog rata, a pisao ga je u nemogućim uvjetima po toaletnom papiru, listićima za cigarete, u zatvoru gdje je proveo većinu rata. Dvadeset i dva mjeseca bio je u samici i jedino što je mogao vidjeti bilo je dvorište u kojem su osuđenici čekali vješanje i gležnjevi obješenih kroz rešetke. Vijesti iz vanjskog svijeta curile su oskudno, a ono što je u njima bilo nepotpuno i nejasno dopunjavala je njegova mašta. Nakon izlaska iz zatvora dočekao ga je trijumf pobjednika i očaj poraženih. Pitanja su bila jasna, odgovori nejasni, a društvo je moralo proći kroz bolne procese, kakve prolaze sva poratna društva, dodao je da je to nešto s čime ljudi u Hrvatskoj mogu susosjećati. Istaknuo je i činjenicu kako u svim ratovima, a osobito građanskim najgore prolaze civili i to najranjivije skupine starci, žene i djeca. Mnogi ondašnji nigerijski problemi nisu riješeni, društvo i danas potresaju fundamentalizam, otmice, silovanja, terorističke skupine od kojih je najpoznatija i najokrutnija Boko haram. Ljudi koji su ga progonili i danas su u visokim strukturama vlasti.
Na Matoševićeva pitanja o danima egzila odgovorio je kako je prvi egzil iskoristio za pisanje romana, a u drugom je bio puno aktivniji: pisao je, putovao, priključivao se raznim pokretima i držao predavanja na sveučilištima i javno djelovao na razne načine. U tom razdoblju sudilo mu se za za rušenje vlade, podmetanja bombi, za njim je bila izdana i tjeralica, u zemljama u kojima je boravio dobivao je zaštitu i pratnju, a kad bi se zaželio privatnosti prerušavao se pomoću vlasulja i šešira što ga je nadahnulo za nekoliko dobrih dramskih tekstova koje je tada napisao.
Matošević je zatim pitao pisca da smjesti svoje djelo u zapadnoafričku književnost te koliko je on svojim književnim i političkim djelovanjem i, unatoč svim nevoljama, konstantnim vraćanjem u Nigeriju gdje i danas živi, utjecao na generacije mlađih pisaca. Soyinka je objasnio kako je za Nigerijce jedna od najvažnijih tema sloboda, kako smatra da su on i njegova generacija pisaca stimulirala mlađe književne naraštaje. Osobito nakon Nobelove nagrade koju je dobio 1986. čak i ljudi koji nisu smatrali da je književnost važna počeli su o njoj razmišljati na drugi način. Istaknuo je kako je izuzetno važno da se iznjedrila i generacija hrabrih i talentiranih mladih spisateljica što je itekako značajno za ostvarivanje prostora slobode u jednom represivnom društvu.
Andrea Matošević nakon toga zamolio je pisca da pojasni temeljne pojmove romana „neznanstveni komunalizam“ i „religija zrna“. Wole Soyinka na to je odgovorio kako bi želio dočekati trenutak da se povijest može ispraviti putem fikcije. Povijest generala i ratnika uglavnom je poznata, ali što dogodilo s tzv. običnim ljudima o tome se nije govorilo sve dok romanopisci nisu apsorbirali to iskustvo. Zrno je simbol i metafora, ali i istina i pitanje. Zrno je sitno i gazi se, ali ono i proklija. Dodao je i kako nije religiozan, ali jest duhovan te je u svijetlu te činjenice zrno i simbol duhovne potrage. Religije i ideologije iskrivljuju istinu. Afrička religija je živa, no on u ovom, kao ni u drugim svojim djelima, nije želio opisivati nijednu postojeću afričku religiju već njihovu sveukupnost. Želio je pritom izbjeći simbole islama i kršćanstva jer smatra da su naškodili afričkoj duhovnosti. Zrno je simbol potrage, simbol koji su iskrivili doneseni vjerski utjecaji.
Tim pitanjem moderator je iscrpio pitanja koja se odnose izravno na knjigu i zamolio je autora da se osvrne na društvene mreže i njihov utjecaj na suvremenog čovjeka. Soyinka je na to primjetio kako su društvene mreže fantastičan izum, ali koji se može lako iskoristiti u zle svrhe. Lažne vijesti su horor i noćna mora, ali i industrija. On osobno ima samo e‑mail adresu, nije ni na jednoj od društvenih mreža, ali uspio je, ne bez problema, zatvoriti dvadesetak lažnih facebook profila koje su na njegovo ime otvorili njemu nepoznati korisnici. Tome bi kreatori mreža trebali znati stati na kraj. Ne bez ironije, dodao je kako najživahniji profil s kojim se bori, a koji još nije uspio „ugasiti“ djeluje Poljskoj i kako ga ne bi začudilo da upravo na tom lažnom profilu osvanu i njegove aktivnosti i nastupi s ovog sajma knjiga.
Na Matoševićevo pitanje o dodjeli Nobelove nagrade Bobu Dylanu, također ne bez ironije, rekao je kako osobno voli glazbu te kako je napisao i uglazbio nekoliko songova u svojim dramama, ali kako za to ne očekuje nikakvu glazbenu nagradu. Za glazbu ima puno više nagrada nego za književnost, nagrade za književnost su malobrojne, Nobelova je jedinstvena pa ako u trenutku dodjele nema zaslužnog književnika neka je radije daju nekoj udruzi za promicanje književnosti. To su bile i njegove riječi koje je uputio i povjerenstvu za Nobelovu nagradu u Stockholmu.
Na samom kraju moderator je zaključio kako književni posao, a ni društveno djelovanje Wolea Soyinke ni izdaleka nije gotovo, zahvalio se za podijeljena književna i životna iskustva, nakon toga uslijedilo je potpisivanje knjiga čitalačkoj publici.
Tekst Dušanka BABIĆ
Fotografije Arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
