In memoriam Goranu Stefanovskom na 24 Sa(n)jam knjige u Istri
Bio je duhovit, šarmantan, karizmatičan, nevjerojatno intuitivan i talentirani pisac. Tim je riječima opisan veliki dramski pisac, Goran Stefanovski, na Sajmu knjige u Istri, na kojem je trebao promovirati knjigu „Odisej i druge drame“.
Stefanovski je, na žalost, svega dva dana ranije, u 66. godini života, iznenada preminuo, pa se planirana promocija pretvorila u svojevrstan in memoriam, na kojem nitko nije mogao suzbiti emocije.
Goran Stefanovski rođen je 1952. u Bitoli, u Makedoniji. Studij književnosti i anglistike završio je u Skopju, a dramaturgiju u Beogradu, magistriravši tezom o Beckettu. S mlađim bratom, glazbenikom Vlatkom, pripada prvom makedonskom kulturnom naraštaju formiranom u društvenim uvjetima emancipirane nacije, generaciji koja se na solidnim stečevinama institucijske i kreativne zalihe iz herojskog razdoblja modernizacije odlično snalazi u opkoračivanju poetoloških i drugih granica. Ponajprije pisac, u dramaturške razine priče ušao je ne samo kao stručnjak (utemeljitelj scenarističkog odsjeka u Skopju i profesor na londonskoj akademiji), već i kao medijski osviješten, televizijski autor, pa je i svoju prvu glasovitu dramu „Divlje meso“ sam pretočio u filmski jezik.
O Stefanovskom su u Puli govorili režiser Dino Mustafić, profesor Borislav Pavlovski, glumica Mirjana Karanović, koordinator za kulturu kabineta makedonskog premijera, Robert Alagjozovski i novinar i književnik, Emir Imamović Pirke.
Alagjozovski je istaknuo kako je Stefanovski bio velik umjetnik koji je mnogo dao za makedonsku kulturu, više nego i samo Ministarstvo kulture. „Stefanovski je radio više od 40 godina, a svake je godine napisao jedan antologijski roman“, rekao je.
Sudjelovao je u eksperimentalnim kazališnim trupama, a devedesetih godina dao je svoj veliki kazališni obol, napomenuo je Alagjozovski.
Iako je otišao vani, sam je odlučio da i dalje bude „naš“. U Velikoj Britaniji Sefanovski je bio stranac, gledao je makedonsku televiziju i pratio makedonske vijesti, ispričao je Alagjozovski dodavši kako je za petnaestak godina koliko je predavao na Sveučilištu, na katedri stvorio deset dramskih pisaca. Nije bilo žanra kojega se on nije latio.
„Nije radio mnogo, ali radio je vrhunski“, naglasio je Alagjozovski.
Rekao je kako je Stefanovski bio „dramaturška mašina“, koja melje sve teme kroz fenomenalan intelekt. „Sve su njegove rečenice antologijske“, naglasio je.
Hrvatski kritičar, esejist, antologičar, prevoditelj, književni povjesničar, teatrolog i sveučilišni profesor Borislav Pavlovski rekao je kako je teško odgovoriti na pitanje što je Stefanovskog činilo posebnim, već bi se jednostavno moglo reći: „Sve“. Iako su se svega jednom prigodom sreli, taj je susret na Pavlovskog ostavio jak dojam. „Susreli smo se u Zagrebu, na jednom ručku i sjećam se da smo jeli crni rižoto“, ispričao je.
„Hrvatski teatar gotovo da nije izvodio njegove tekstove, što je velika šteta. Od 40 njegovih drama, samo su dvije postavljene na daske naših kazališta“, rekao je Pavlovski. Konstatirao je kako je rano pokazao kako se tradicija kulture može transformirati u jedno dramsko djelo.
Pisao je dinamičnim jezikom, imao kratke prizore te bio izuzetno ironičan. Bio je nostalgičan i njegova su djela imala jednu lirsku notu.
„Utemeljio je jedan novi smjer, imao je ogromno znanje i osebujan jezik, drugačiji od ostalih dramaturga“, pojasnio je Pavlovski te izjavio: „On ustvari nije umro“.
Naglasio je kako se u kazališnim kuloarima nazivao „makedonskim Shakespeareom“ što je možda pretjerano, no svakako je bio najbolji od svih književnika prije njega.
Dino Mustafić režirao je drame Stefanovskog. Njegovo „Divlje meso“ uprizorio je u sarajevskom pozorištu. Dio iz tog djela sajamskoj je publici interpretirala sjajna Mirjana Karanović.
Mustafić je ispričao kako su on i Stefanovski bili bliski prijatelji. Kad god bi ga pitali odakle je, Stefanovski je odgovarao „iz pozorišta“. Bio je, naime, „kazališno dijete“. Majka mu je glumila u kazalištu i još kao četverogodišnjak je gledao kako ju ubijaju na sceni. Nije mu bilo jasno kako je poslije oživjela, nije vjerovao da nije mrtva. Kada je, godinama kasnije, u stvarnosti umrla, tada nije vjerovao da nije živa. „Više nije znao što je kazalište, a što stvarnost“, dodao je Mustafić.
Govoreći o njegovu radu, Pavlovski je kazao kao je Stefanovski bio majstor detalja i kao pravi dramski pisac znao je da je poetika u detalju. Nalazio je isključivo kazališna rješenja. Bio je pisac „noćne more Balkana. Nije se ni ponosio, ni sramio toga što je Balkanac“, napomenuo je Mustafić.
Njegov jezik je lako savladiv, poetičan i metaforičan. On je bio pisac kojeg je vodila intuicija. Imao je i zanat i talent te je bio vrlo inspirativan. Kako je ispričao Mustafić, on bi i u članku iz novina našao svoju novu dramsku situaciju.
„Bio je pisac koji vas katapultira u svoje svjetove. Bio je lice i naličje našeg Balkana“, zaključio je Mustafić na kraju dirljivog susreta.
Okupljeni su imali prilike vidjeti isječak iz filma o njegovu životu u Velikoj Britaniji te isječak iz predstave „Odisej“.
Tekst i fotografije Paola ALBERTINI
