Predavanje Ive Goldsteina i predstavljanje “Jasenovca” u Puli

27.02.2019.

Predavanje Ive Goldsteina bit će odr­ža­no u čet­vr­tak, 28. velja­če u 12 sati u Svečanoj dvo­ra­ni “Tone Peruško” Sveučišta Jurja Dobrile u Puli, a u 19 sati u Muzejsko-gale­rij­skom pros­to­ru Sveta Srca Arheološkog muze­ja Istre (De Villeov uspon 8) bit će pred­stav­lje­na nje­go­va knji­ga „Jasenovac“. Uz Ivu Goldsteina o knji­zi će govo­ri­ti Ivo Pejaković i Seid Serdarević.

Monografija „Jasenovac“ Ive Goldsteina nas­ta­la je u vre­me­nu u kojem je povi­jes­ni revi­zi­oni­zam u punom zama­hu. Nacionalisti, ovis­no o pro­ve­ni­jen­ci­ji, ustra­ju u tvrd­nji da Jasenovac nije bio logor smr­ti, što­vi­še, pose­žu za izmiš­ljo­ti­nom da je tek 1945. pos­tao stra­ti­šte, dok se, s dru­ge stra­ne, broj jase­no­vač­kih žrta­va mor­bid­no uve­ća­va pre­ko sva­ke mje­re. Mnogi će sto­ga knji­gu „Jasenovac“ Ive Goldsteina doži­vje­ti kao pole­mi­ku s revi­zi­onis­tič­kim ispa­di­ma. Ona to nije iz dva osnov­na raz­lo­ga. Prvo, revi­zi­oni­zam – neo­vis­no o tome poku­ša­va li negi­ra­ti zlo­či­nač­ku narav usta­škog reži­ma ili čitav jedan narod poku­ša­va stig­ma­ti­zi­ra­ti kao zlo­či­nač­ki – pole­mi­ke nije dos­to­jan. Drugo, i važ­ni­je, ovo je prva pra­va znans­tve­na mono­gra­fi­ja o jed­nom od naj­straš­ni­jih muči­li­šta i gubi­li­šta Drugog svjet­skog rata. Utemeljena je na obi­lju arhiv­ske gra­đe i pisa­na akri­bič­no, odgo­vor­no, bez ide­olo­ških pre­dra­su­da, zad­njih namje­ra i poli­ti­kant­skih moti­va. No znans­tve­na objek­tiv­nost ne može i ne smi­je doki­nu­ti moral­ni stav auto­ra, niti može – oso­bi­to kada je riječ o stra­hot­nom naci­fa­šis­tič­kom nasr­ta­ju koji je čovje­čans­tvo doži­vje­lo u Drugom svjet­skom ratu – doki­nu­ti empa­ti­ju pre­ma žrtva­ma tog nasr­ta­ja. Utoliko „Jasenovac“ Ive Goldsteina nije samo feno­me­no­lo­gi­ja nepojm­lji­vih ljud­skih pat­nji i posr­nu­ća, nego i pri­mjer har­mo­nič­ne urav­no­te­že­nos­ti znans­tve­nih i moral­nih imperativa.

“Ivo Goldstein osta­je čvr­sto usi­dren u huma­nis­tič­koj tra­di­ci­ji hrvat­ske his­to­ri­ogra­fi­je, doka­zu­ju­ći da jase­no­vač­ko zlo nije neo­bjaš­nji­vo i nad­na­rav­no, već rezul­tat svjes­nih odlu­ka i dje­lo­va­nja obič­nih, možda i banal­nih oso­ba svr­sta­nih u rasis­tič­ki i otvo­re­no zlo­či­nač­ki poli­tič­ki sus­tav. Iako su u jase­no­vač­kom logo­ru zato­če­ni­ci i nji­ho­vi ubo­ji­ce bili u pot­pu­no opreč­nim ulo­ga­ma, ovaj tekst ne dehu­ma­ni­zi­ra ni jed­ne ni dru­ge, una­toč sus­tav­nim poku­ša­ji­ma usta­ša da to uči­ne svo­jim žrtva­ma”, piše povjes­ni­čar Goran Hutinec o knjizi.

Priredio B. V.