Recenzija: Georgi Gospodinov „Fizika tuge“ (Fraktura, 2018.)
Labirint kao lokomocijski i kronomocijski fenomen
• U tradicionalnoj književnosti, kao i u nekim drugim umjetnostima, primjerice slikarstvu, motiv labirinta javlja se isključivo kao prostorni fenomen. Srodni su mu motivi lutanja, traganja i putovanja uopće, no od njih ga razlikuju tri bitna svojstva. Prvo svojstvo je kretanje u određenom zatvorenom prostoru, koje u osnovi može imati samo dva smjera: prema izlazu ili natrag prema ulazu. Drugo svojstvo predstavljalo bi postojanje ćorsokaka, odnosno nemogućnosti razrješenja osnovnih peripetskih činilaca motiva o kojem je riječ. Treće svojstvo motiva labirinta jest omogućavanje suštinske promjene glavnih junaka u tijeku radnje djela, što je bitan uvjet dobre proze: junaci na ulazu u labirint i na izlazu iz njega nisu istovjetni.
U romanu Georigija Gospodinova „Fizika tuge“ motiv labirinta osim lokomocijske dobiva i kronomocijsku dimenziju. Dekonstruirajući mit o labrintu i Minotauru, autor nas vodi kroz povijest svoje obitelji, ali i Bugarske kroz čitavo dvadesto stoljeće od Prvog svjetskog rata do pada Berlinskog zida i kraja hladnoratovske podjele Evrope. Tako motiv labirnta ostaje lokomocijski, ali postaje i kronomocijski fenomen. Kretanje od ulaza prema izlazu i tu je ograničeno na zatvoreni sustav, koji također može imati samo dva smjera od prošlosti prema budućnosti, odnosno od budućnosti prema prošlosti, iako pisac, intertekstualno se poigravajući, dodaje proširene i sužene paralelne hodnike priča. U okviru prostorne varijante kretanja može se dospjeti u bezizlaznost, bilo da se krećete od ulaza prema izlazu ili od izlaza prema ulazu, a u vremenskom labirintu zapada se u bezizlaznost isključivo krećući se od budućnosti prema prošlosti; reinterpretacija događaja, njihovo retrospektivno sagledavanje rezultira melankolijom, nostalgijom i evokacijom najdubljih ljudskih strahova kao što su strah od odvajanja, napuštanja, zaborava i smrti. Kad je u pitanju treće ontološko svojstvo motiva labirinta i u vremenskoj varijanti dolazi do preinačenja junaka, ali ono je tu također drastičnije nego u prostornoj varijanti.
“Ja smo bili.”
U prvom slučaju do promjene likova dolazi isključivo u ravni pogleda na svijet, a u drugom oni mogu izmijeniti čitav svoj identitet, prije svega zahvaljujući djelovanju kauzalnih paradoksa vezanih za prirodu bezizlaznosti u sklopu vremenske varijante. Pa tako pisac u prologu, u kojem se prisjeća svih svojih identiteta (ili jednog polivalentnog?) biva ljudsko biće muškog spola rođeno 1913., vinska mušica, dinosaur, ljudski embrio, ljudsko biće muškog spola rođeno 1944., šipkov grm, jarebica, ginko biloba, puž, oblak u lipnju, ljubičasti jesenski šafran, rana trešnja okovana kasnim travanjskim snijegom, snijeg koji je okovao trešnjino stablo. Prolog zavšava rečenicom „Ja smo.“, da bi epilog završio dokončanjem svih navedenih identiteta kratkim opaskama o svakoj njihovoj pojedinačnoj smrti i rečenicom: „Ja smo bili.“
Narativnu okosnicu romana čini sposobnost junaka da se useljava u tuđa sjećanja, u prvom redu svojih predaka koji su iskusili život u Bugarskoj tijekom dvaju svjetskih ratova, ali i drugih ljudi i podneblja, a isto tako i fiktivnih likova iz svijeta književnosti, filma i mita. Gubeći taj „opsesivni empatičko-somatski sindrom“ iz djetinjstva i odrastajući u sjeni hladnoratovskih nagovještaja nuklearne katastrofe, on postaje kolekcionar priča za buduće čitatelje, odnosno budući pisac. Osim sakupljanja priča, njegova priprema za ostvarenje apokalitpičnih scenarija uključivala je i sakupljanje važnih predmeta po uzoru na vremenske kapsule. Očuvati fizičko i metafizičko postaje mu samonametnuti zadatak, a „dvostruka spremnost“ za apokalipsu nadahnuta je s jedne strane iskustvima školskog okruženja u socijalističkoj Bugarskoj, odnosno učestalog treniranja hitne reakcije u slučaju nuklearnog rata i obiteljskog okruženja u kojem se religioznost taji, a baka prigušenim glasom iz Biblije čita apokaliptične scenarije metafizičkog kraja svijeta. Progonist svoju „dvostruku spremnost“ za apokalipsu humoristično sažima u rečenicu: „Što god da se dogodi, stavljaš gas-masku i počinješ se moliti.“
Akumulacijom priča pripovjedač sazrijeva, a sazrijevajući preispituje i samu prirodu jezika i literature kao medija kojim želi prenijeti iskustvo života prije apokalipse. Iako se masovno uništenje nije dogodilo ni u fizičkom ni u metafizičkom smislu, njegovo iščekivanje se nastavilo i u postkomunističkoj demokratskoj Bugarskoj i um sada već odraslog protagonista, u nemoći da se oslobodi misli na neizbježni tragični kraj svijeta, nastavio je sakupljati raznorodne priče pa tako u njemu koegzistiraju razmatranja o klasičnoj književnosti i konzervatorskoj prirodi heksametra s uputama za usmrćivanje životinja u klaonicama. Sve može biti skupljeno i preneseno: monolozi, filozofski dijalozi, epovi, traktati, popisi… Svoju knjigu on zamišlja poput literarne Noine arke. Zbog izmješanih žanrova, prolazeći kroz vijeme i prostor, iz sjećanja u sjećanje, iz priče u priču, čitanje romana nalikuje na prolazak kroz zavodljivi labirint pun paralelnih intertekstualnih hodnika. Prikazujući više naraštaja obitelji koja je prošla raspad nekog sistema, uglavnom kroz ratove, od monarhije preko komunističke republike do demokratske države pogođene svom tranzicijskom problematikom, pisac kroz osobne drame nerazrješene prošlosti i odgođene budućnosti unosi u roman goleme količine melankolije koja natapa tkivo romana.
Koristeći motiv labirinta s kojim se gotovo opsesivno poigrava i provlači ga kroz cijeli roman Gospodinov se obraća antičkoj tekstualnoj tradiciji, no on čudovišnom mitskom Minotauru daje karakteristike napuštenog djeteta, zbog roditeljskih grijeha ostavljenog u labirintu. Temom napuštene djece, nabrajajući od Minotaura, preko Edipa do Ivice i Marice, pripovjedač klasične motive mitova i bajki povezuje sa stanjem u Bugarskoj u prvom redu pomoću iskustava svog djeda kojeg je kao trogodišnjaka obitelj umalo napustila pod pritiskom ratnih nestašica Prvog svjetskog rata, a koji će i sam napustiti svoje nerođeno dijete začeto pred kraj Drugog svjetskog rata u jednom mađarskom gradiću u podrumu mlade žene koja ga je spasila ranjenog u uličnim borbama i u koju se fatalno i tragično zaljubio, iako je imao obitelj u Bugarskoj. Vrativši se u Bugarsku u svoje selo prinuđen je ponovo sakrivati se neko vrijeme u podrumu kako ga ne bi proglasili vojnim bjeguncem. Vjerujući da je poginuo, u rodnom selu su ga već proglasili narodnim herojem i prikladno opjevali pa je laž o zarobljeništvu u njemačkom rudniku i odisejski dugom povratku koji je uslijedio nakon oslobođenja jedino što mu preostaje kao moguća slamka spasa.
Zajedno s njim putuje i tuga
Protagonist od djeda nasljeđuje ime Georgi i podrumsku sudbinu. U suterenskom stanu je, dok su roditelji po cijele dane radili, usamljeno proživio gotovo čitavo djetinjstvo čitajući antičke mitove i poistovjećujući se s tužnim i napuštenim djetetom Minotarom. Posvudašnje siromaštvo, sanjerenje o namještaju iz kataloga pristiglih sa Zapada, kino projekcije filmova koji u Bugarsku dolaze izvana i sa zakašnjenjem, snovi potaknuti tim filmovima: od bezazlenih dječjih identifikacija s kaubojima i Indijancima do nesretne Juliette, žene koja pred provincijskim 
kinom opsesivno čeka Alaina Delona da je odvede u bolji svijet.
Nakon pada željezne zavjese i vlastite književne afirmacije, pripovjedač odlazi iz Bugarske na putovanje Europom u pokušaju liječenja svoje melankolije, no to se pokazuje kao neuspješan pothvat u kojem praznina sve više raste. Izmjenjujući grad za gradom, sve što uočava je ponavljanje urbanističkih shema, ulice svih tih gradova zatvaraju se oko njega kao labirint u kojem se gubi. Zajedno s njim putuje i tuga. Dajući joj fizikalna svojstva plinova, opisuje fiziku tuge kroz analogije pa tako kaže: „…proizlazi da oko nas lebde nevidljive fronte, ciklone i anticiklone tuge.“ Iako je melankolija dominantno raspoloženje, a potraga za lijekom protiv nje pripovjedaču glavni razlog da postane pisac, ne može se previdjeti čitavo bogatstvo emocija i duha kojim knjiga obiluje. Prolazeći kroz vrijeme i prostor, iz sjećanja u sjećanje i iz priče u priču čitanje ovog romana nalikuje na prolazak kroz labirint pa su tako mogućnosti temeljnog motiva iscrpljene i na sadržajnoj i na formalnoj razini. Poigravajući se s tradicijom pripovijedanja i s medijem jezika, autor prikazuje i svijet u kojem egzistiramo i svijet književnosti kao razgranatu infrastrukturu hodnika. Ne iznosi nam veliku linearnu priču, već se postmodernistički poigrava nelinearnošću manjih i mogućnošću postojanja više istina istovremeno. Ono što je istinski bitno i što je kao takvo neophodno oteti zaboravu jest priča, pa je tako roman „Fizika tuge“ knjiga o prolaznosti očitovanoj u stalnoj mijeni razdoblja i sustava, ali i o nastojanju da se zapisivanjem, toj prolaznosti unatoč, ostavi trag za sljedeće naraštaje.
Knjiga „Fizika tuge“, dobitnica je više međunarodnih književnih nagrada, izašla je u nas u srpnju prošle godine, u izdanju nakladničke kuće Fraktura, u odličnom prijevodu Ksenije Banović. Nesumnjivo je da se radi o osebujnom i slojevitom književnom djelu lirskom i refleksivnom, filozofskom i poetičnom, melankoličnom i duhovitom koje se ne može čitati niti shvatiti jednoznačno, a koje svog autora uvršatava među najistaknutije suvremne europske pisce.
Tekst Dušanka BABIĆ
