Književni susret s Borivojem Radakovićem na porečkoj Booktigi

30.04.2019.

Ljubomorni se nekad ne mogu odvojiti od svoje ljubomore

• Poznati hrvat­ski knji­žev­nik i pre­vo­di­telj Borivoj Radaković, u sri­je­du 24. trav­nja, bio je gost Booktige – 12. među­na­rod­nog fes­ti­va­la pro­či­ta­ne knji­ge. U pros­to­ru Gradske knjiž­ni­ce Poreč, u raz­go­vo­ru s novi­nar­kom Elianom Batagelj, pisac je posje­ti­te­lji­ma pred­sta­vio svoj naj­no­vi­ji roman “Hoćemo li sutra u kino”, te odgo­vo­rio na niz pita­nja o tema­ma koji­ma se ovo dje­lo bavi kao i o svo­jem knji­žev­nom radu.

Na počet­ku veče­ri, Radaković je pri­sut­ne zaba­vio suges­tiv­no pro­či­tav­ši dvi­je pje­sme, iz svo­jeg dis­to­pij­skog roma­na u sti­ho­vi­ma nazva­nog “Što će biti s nama”, s tim da je prva napi­sa­na na čakav­skom, a dru­ga na kaj­kav­skom jezi­ku. Autor je napo­me­nuo kako sma­tra da to nisu ni narje­čja ni dija­lek­ti, već da su, uz što­kav­ski, upra­vo puno­prav­ni jezi­ci zato jer ima­ju svo­je gra­ma­ti­ke, povi­jest, knji­žev­nost i svo­je govor­ni­ke, a raz­li­ku­ju se u nekim bit­nim karak­te­ris­ti­ka­ma od što­kav­skog. Eliana Batagelj zaklju­či­la je da je njen gost vrlo sves­tran, te ga je, s obzi­rom na kariz­mu i umi­je­će koje je poka­zao za vri­je­me čita­nja svo­jih rado­va na glas, upi­ta­la je li se ika­da bavio glu­mom na što je pisac odgo­vo­rio da, iako redo­vi­to posje­ću­je pro­be u koji­ma se nje­go­vi tek­s­to­vi pri­pre­ma­ju za jav­no izvo­đe­nje i u nji­ma uži­va, ne bi se sam oku­šao na daska­ma pozor­ni­ce. Kaže kako su svi glum­ci u nje­go­vim koma­di­ma vrlo upu­će­ni u tekst i jezik, da uspi­je­va­ju deši­fri­ra­ti nje­go­ve zamis­li i od papir­na­tih liko­va napra­vi­ti lju­de, te ne poku­ša­va mije­nja­ti nji­ho­vu inter­pre­ta­ci­ju niti nji­hov pris­tup tek­s­tu. No inter­pre­ta­tiv­no čita­nje je poseb­na dis­ci­pli­na, a da je Borivoj Radaković u njoj pra­vi maj­stor doka­zao nam je čita­njem ulom­ka roma­na “Hoćemo li sutra u kino”. Roman je to koji iz muške per­s­pek­ti­ve govo­ri o muško-žen­skim odno­si­ma, lju­bo­mo­ri i lju­ba­vi, sek­su­al­nos­ti i intim­nos­ti, spol­nom iden­ti­te­tu, ali se doti­če i mno­gih dru­gih druš­tve­nih tema, pro­ble­ma i frus­tra­ci­ja današnjice.

Glavni lik Slaven, pro­fe­sor geogra­fi­je, opsjed­nut je sum­njom i lju­bo­mo­rom, jer vje­ru­je da ga žena Dora vara s kole­gom s pos­la koji se zove Jura, a nadi­mak mu je Žorž. Roman poči­nje Slavenovom jur­nja­vom na bicik­lu, kada mu se doga­đa pro­met­na nesre­ća. Glavnog lika obi­lje­žio je nje­gov odnos pre­ma maj­ci koja u nje­go­vim četr­de­se­tim godi­na­ma i dalje uprav­lja nje­go­vim živo­tom. Stalno ga pri­ti­sku­ju­ći želje­la je potak­nu­ti nje­go­vu lju­bav no dogo­di­lo se da ju nije pro­izve­la i zato kad je umr­la Slaven osta­je pri­lič­no hla­dan. Nakon nje­ne smr­ti on otki­va nje­zi­nu skri­ve­nu erot­sku stra­nu i čudi se što se to dogo­di­lo u nje­nom živo­tu da je od vese­le, nor­mal­ne dje­voj­ke u sta­ri­jim dani­ma pos­ta­la tero­ri­za­tor koji ga ugnje­ta­va i ne da mu disati.

Ovaj naj­ma­nji mogu­ći roman (knji­ga od 145 stra­ni­ca odnos­no 101 kar­ti­ce) dina­mič­ne je rad­nje, brzo se čita, stil­ski je odli­čan, s pom­no pro­miš­lje­nom sva­kom reče­ni­com. Radaković nagla­ša­va da nije spon­ta­ni pisac, te da čak i ne voli spon­ta­ne pis­ce. On, napro­tiv, o jed­noj reče­ni­ci raz­miš­lja kao o cije­lo­me roma­nu i to se vidi. Ženski liko­vi su važ­ni, ali pro­laz­ni, a doga­đa­ji su pro­ma­tra­ni iz per­s­pek­ti­ve glav­nog lika mije­nja­ju­ći aspekt pri­po­vi­je­da­nja: malo iznu­tra iz nje­ga, a malo objek­tiv­no kao pri­po­vje­dač koji to pra­ti. Slaven pati, poku­ša­va se iden­ti­fi­ci­ra­ti sa svo­jom ženom, ali nje­gov iden­ti­tet je sve tanji pa nakon seri­je zgo­da i upoz­na­va­nja s mogu­ćim ženi­nim lju­bav­ni­kom dođe do pris­nog kon­tak­ta s njim. Pri tome mu se iden­ti­tet pot­pu­no ras­pa­da i više ne zna tko je, jer ne samo da ne nala­zi svoj iden­ti­tet nego u pro­ce­su tra­že­nja gubi i ono što je imao.

U roma­nu pisac neo­če­ki­va­no otva­ra jed­nu temu koja je nova, temu bisek­su­al­nos­ti. O nji­ma se naj­ma­nje govo­ri i naoko malo se lju­di dek­la­ri­ra kao bisek­su­al­no, no isti­na je da ih ima dos­ta i to naj­vi­še iz nužde. Mnogima od njih kao homo­sek­su­al­ci­ma nije lako u ovom druš­tvu, pa se mora­ju ože­ni­ti i ima­ti neku jav­nu sli­ku o sebi koja je druš­tve­no pri­hvat­lji­va jer im je tako lak­še. Manjine su u lošem polo­ža­ju, poje­di­nač­no svi može­mo shva­ti­ti da smo uvi­jek i mi svi neg­dje nekak­va manji­na te tre­ba biti manjin­ski soli­da­ran, kaže Radaković pojaš­nja­va­ju­ći da svi ima­mo bez­broj iden­ti­te­ta u sebi, no iz lije­nos­ti se čes­to opre­di­je­li­mo da podr­ža­va­mo samo jedan. Ali kad se dogo­di da naglo pro­pad­ne­mo tamo gdje mis­li­mo da nam je neki dio iden­ti­te­ta jak, osje­ća­mo se jad­no, a upra­vo to se desi­lo i Slavenu.

“Od kak­vog mate­ri­ja­la gra­diš svo­je liko­ve, kak­ve emo­ci­je gra­diš pre­ma tim svo­jim liko­vi­ma?”, upi­ta­la je novi­nar­ka. Pisac kaže kako ovo­ga nije htio volje­ti u star­tu, no pos­li­je mu je pos­tao sim­pa­ti­čan. Slaven stal­no nas­to­ji svoj život pro­mi­je­ni­ti, no samo­me mu to ne pola­zi za rukom, iako se zbog raz­nih okol­nos­ti na kra­ju pro­mi­je­ni mno­go puta.

Razne druš­tve­ne teme jako su dobro pro­vu­če­ne u roma­nu uglav­nom kroz muške raz­go­vo­re: od tuče pri­ja­te­lja koji se potu­ku zbog raz­li­či­tog sta­va oko homo­sek­su­ala­ca, do hrvat­ske zbi­lje, sla­bo pla­će­nih i mino­ri­zi­ra­nih pro­fe­so­ra, mla­dih bez per­s­pek­ti­ve, masov­nog turiz­ma, pa i jed­nog rat­nog zlo­čin­ca. “Ni sam više ne znam je li ovo sve kaos ni je li ovo sve sre­đe­no. Poljuljano je povje­re­nje u stru­ke, dok­to­re, fizi­ča­re, kul­tur­nja­ke, ovaj naš naj­si­ro­vi­ji oblik kapi­ta­liz­ma je poru­šio sve, a naj­ve­će žrtve su zna­nje i kul­tu­ra”, nagla­ša­va Radaković. Zadnje istra­ži­va­nje je poka­za­lo da polo­vi­ca hrvat­skih gra­đa­na ne čita uop­će, a 25% njih je izja­vi­lo da ih ništa ne bi natje­ra­lo da kupe knjigu.

“Roman ima otvo­re­ni kraj, to je tako teh­nič­ki pos­tav­lje­no, ali je mene ipak pod­sje­tio na nešto dru­go, naime ja poz­na­jem paro­ve koji­ma je reče­ni­ca “Hoćemo li sutra u kino” zapra­vo zna­či­la “Hoćemo li cije­li život pro­ži­vje­ti zajed­no.” Kino je pri­je mno­gi­ma bilo jedi­no, ali i kul­t­no mjes­to izla­ska, a poziv u kino tako je zna­čio poče­tak veze koja je čes­to potra­ja­la čitav život. Zagovaraš li tom reče­ni­com ipak takav neka­kav sre­tan ras­plet?”, upi­ta­la je Eliana Batagelj.

“Ni ja ne znam je li Dora pre­va­ri­la svog Slavena, ima mno­go doka­za i nema ni jedan. Ljubomorni se nekad ne mogu odvo­ji­ti od svo­je lju­bo­mo­re.”, pojaš­nja­va Radaković koji se ina­če u pisa­nju drži pra­vi­la da ne tre­ba poče­ti pisa­ti dok ne znaš kraj.

Roman zavr­ša­va reče­ni­com “Hoćemo li sutra u kino” i vra­ća nas na poče­tak, jer to je i nje­gov nas­lov, ali ujed­no i poziv nama kao čita­te­lji­ma kojem teško može­mo odoljeti.

Borivoj Radaković (1951.) zavr­šio je stu­dij jugos­la­ven­skih jezi­ka i knji­žev­nos­ti te kom­pa­ra­tiv­ne knji­žev­nos­ti. Objavio je roma­ne “Sjaj Epohe” (1990.), “Virusi” (2005.) i “Što će biti s nama” (2015.), pri­po­vi­jet­ke “Ne, to nisam ja” (1999.) i “Porno” (2002.), knji­gu ese­ja “Sredina napri­jed” (2003.). Napisao je uspješ­no izve­de­ne dra­me “Dobro doš­li u pla­vi pakao” (1994.) “Miss nebo­de­ra za miss svi­je­ta” (1998.), “Breza” (2010.), “Kaj sad?” (2002.), “Amateri” (2010.), “Grupa” (2013.), “Dobitnik” (2015.)

Jedan je od osni­va­ča Festivala alter­na­tiv­ne knji­žev­nos­ti (FAK) koji je počet­kom 2000-ih na ovdaš­njoj sce­ni uspio napra­vi­ti da knji­žev­nost dos­pi­je u prvi plan, uvo­de­ći ponov­no jav­na čita­nja pro­ze kroz izrav­nu komu­ni­ka­ci­ju auto­ra i čitatelja.

Tekst Marko ŠORGO i Lidija KUHAR

Fotografije Lidija KUHAR